Likovni umjetnici i “talibani”

Na međunarodnoj sceni , ali i kod nas, postoje mnogi likovni pravci, kao što postoje i mijenjaju se nalogodavci. U savremeno vrijeme, pored brojnih, vrijednih nōvina koje je donio civilizacijski kod, stvaraju se i nove mogućnosti za površne, šarlatanske tendencije koje se pripisuju likovnoj umjetnosti, bez ikakve osnove. Likovni kritičari, umjesto da čine dodatni napor u objašnjenju ovih fenomena, lagodno se prepuštaju stihiji.

Pierre Pinoncelli nije došao iz kuće Velikog brata ili kakve Farme, već pravo iz Pariza (iz onog svijetlog ili mračnog, trebamo sami rasuditi) đe je vjerovatno imao namjeru da zabrine čitavo čovječanstvo sa svojim plenerističkim performansom (ili, kompleksom veličine malenkosti), sjedeći nag na klozetskoj šolji u pozi Rodenovog Mislioca. (Roden je posle Mikelanđela jedan od najvećih svetskih vajara.) A, moguće je, da je to vidio od nekog karikaturiste, jer smo iste kreacije mogli viđati, i to još davno, kod Jugoslovenskih (u Ninu), kao satiru na razne gluposti. Stari vic za nove budale. Ali, van konteksta, ili pozorišne predstave, Pjer se perfidno ruga Rodenu i Umjetnosti.

Neobičnog filozofa Diogena iz Sinope, koji pripada pravcu kiničara, prikazao je bestijalno – predstavljajući ga kao psa. Zapravo, Diogenov pravac u filozofiji je dobio naziv po, tada, u Atini, omraženoj životinji – psu (kynos-pas). Od tada se i riječ cinizam raširila svijetom. Naša riječ kinji (preži), ima isto porijeklo. Diogen je poznat po buretu u kome je živio i anegdoti, kada je demonstrativno, svijećom tražio čovjeka u sred bijela dana, ali je Konfučiju (na drugom kraju svijeta,) stotinak godina prije njegovog rođenja, pripala čast da u istoriji otkrije čovjeka, što Diogenu nije pošlo za rukom. Po tome je, izgleda, prevaziđen prije nego što se i rodio, ali je Atinjane podsticao etici i životu u skladu s prirodnom. Dobio je nadimak Diogenes to kyion, ne zato što je živio u buretu, ili načinu života, već zato što je učio i vaspitavao napuštenu đecu sa kojom su se družili samo psi lutalice. Ali, od svega toga Pjeru nije ništa važno, on se svojom infantilnošću i neznanjem ruga filozofiji. A, šta je Pjer, gnostik ili šarlatan, htio da kaže tim svojim performansom, možda se može naći u Bihalji Otovim riječima da: od početka sedamdesetih godina neki proizvođači umjetnosti pokušavaju da prikazivanjem sebe ponovo nađu identitet koji su izgubili u neograničenom proširenju sredstava umjetničke utopije.
O Pjerovom inovatoru, Dišanu, treba reći, da poslije njega i svaka lokva izgleda kao nepregledno duhovno more. On je svojim aporijama, manje jasnih od Parmenidovih , naprivio anarhiju u sistem vrijednosti ušavši na teren i ekonomskih nauka, da je prividno, bacio u vodu i Marksov Kapital. Pjerov idol i idejni bog Dišan je u početku napravio značajne nadrealističke slike, kada se nadrealizam rađao iz dadaizma – izvora s dva putića. Pravoj umjetnosti, ipak, nije pridavao značaj. On se i uzdigao na talasu dadaista, ozlojađenih na svijet u vrijeme velike svetske krize, koji počinju da se rugaju besmislenosti Prvog svjetskog rata i načinu na koji se koristi razum i logika. Njin, u početku opravdani revolt i ismijavanja destrukciji rata, kod nekih ekstremnista, izrodio se u želju za moć i totalitarizam, pa i ruganje, bezumnost i destrukciju Umjetnosti, ne uvažavajući njene ni antropološke vrijednosti. Ontologija je počinjala i završavala sa njima. Ipak, za rušenje čitavog svijeta/umjetnosti, da bi se stvorio novi – kako su zagovarali, do sad je pošlo za ruku samo nekim ljudima na planeti majmuna – u jednom filmu.

Dišan, preuzima kormilo anarhiste sa tendecioznom propagandom, kojom je učio ljude da budu u službi industrije i da gledaju ušima. U pokušaju da promijeni svrhu i smisao umjetnosti, on izvrgava ruglu ono što su bili ideali vremena, smatrajući da im se ljudi dive zatvorenih očiju. U želji da dokaže da i svaki industrijski proizvod (ready made) može biti unaprijeđen u rang umjetničkog djela, izlaže 1917. godine u Njujorku, Noćnu posudu za vodu.(Poljoprivredne proizvode nije dotico.) Bolesno ili kao nadprosječni um, reprodukciji Leonardove Monalize dodaje brkove, i izlaže 1920. godine u Parizu. Čime sajmovi umjetnosti postaju najbolje mjesto za propagandu („javnu diplomatiju“), okrenute ka slomu vrijednosti i destrukciji umjetnosti.

I to nije ništa novo, rodonačelnike ovakvih „savremenih“ ideja i kretanja, nije teško naći u dalekoj prošlosti. Identično hepeningu, performansu, konceptuali, šou-biznisu, ali i drugim propagandama današnjeg potrošačkog društva, imamo i u IV vijeku prije nove ere, na mnogo većem intelektualnom nivou. Tada je, kineski sofista Gungsun Lung, tvrdio da se bijeli konj ne može smatrati konjem, pošto kvalitet “bijelog” i kvalitet “konjskog” nisu identični. Njegov istomišljenik (najubjedljiviji tvorac konceptualizma) Huei Ši je proširio te “vidike” o relativnosti svih pojmova brojnim paradoksima, tako da je u stvarnosti, njegova nominalistička kritika pojmova ogoljeno prikazivala protivrječnost apstraktnog racionalizma i “ljudskog mišljenja”, do te mjere, da je zaglavio kao avet u utopiji vlastitog razuma. Pozivao je ljude da se odreknu sebe i da prezru znanje.
Danas, na polju likovne umjetnosti, internacionalni sajmovi su širom otvorili vrata raznim nedefinisanim krhotinama vremena, svakoj budali i svom civilizacijskom smeću, šarlatanstvu, raspadanju, hibridima, izopačenostima, ispiranju mozgova, lažima i površnostima. Jer, nekima, da bi sve strpali u jedan tor, bez vrijednosnog sistema – smeta kultura. Tako su i uneređene gaćice neke komercijalne prosječne pevaljke iz šou-biznisa, na svjetskim berzama, postale važnije od mnogih, kvalitetnih, savremenih likovnih djela. Nazivaju ih i umjetnicima, da bi lakše propagirali nastranost.

Ono što su danas talibani za svjetsku politiku, to su za likovnu umjetnost, razni šarlatani koji se nazivaju umjetnicima. O.B. Merin kaže – konceptualna umjetnost jeste, dakle, najdosljednijie ukidanje svakolike umjetnosti – na kraju umjetnosti. Oto se pita i kakva umjetnost niče iz vještačkog tla našeg vremena? Na žalost, izuzev pulena vlasti, umjetnici se za to ne pitaju, već politika u paru sa ličnim interesima i istoričarima umjetnosti koje ona forsira. Tako je u katalogu izložbe, u svom oduševljenju i službenica CSU, Ljiljana Karadžić najavila da će njegovo (Pjerovo) gostovanje biti jedan od markera u međunarodnoj saradnji Crne Gore na polju likovne umjetnosti. Posle ove strategije posrednog nastupanja sada makar mi u Crnoj Gori znamo odakle nam svjetlost dolazi, odnosno, vjetar duva. Neki kulturu ne mogu zamisliti bez antikulture.

Svaka propaganda biva podstaknuta iz vrhova neke vlasti pred kojima je građanin nemoćan. Stvaranjem bauka, uz pomoć medija i najviše nebuloze postaju svjetske aktuelnosti, kao što je to slučaj sa Pjerom. Ipak, sudeći po pozivima za izložbu, od nekih značajnih, internacionalnih galerija u Njujorku, koje djeluju i na čitavom tlu SAD-a, u direktnoj komunikaciji sam bio u prilici da se uvjerim da su iz svog opsega rada izbacili videa, digitalnosti, konceptuale, performase i ostalu skalameriju. Ulaz u njine galerijske i druge medijske prostore (revije, radio, TV, i dr.) u startu im je strogo zabranjeno i nedostupano, što se ranije nije događalo.

Daoisti (taoisti) su govorili, da postoji kontinuitet iskonskog Haosa i predmetne prakse čovjeka, upravo zato što i jedna i druga ima konkretni karakter.

Bratislav Bato Medojević