Lažni autostop — Milan Kundera

9

Bila je to čudna igra. Njena neobičnost sastojala se, na primjer, u tome što mladić, čak i kada se sȃm izvrsno unio u ulogu nepoznatog vozača, nije prestajao da u autostoperki vidi svoju curu. I upravo je to bilo mučno: viđeti svoju cudu kako zavodi tuđeg muškarca i imati gorku povlasticu da tome prisustvuje; viđeti izbliza kako izgleda i šta govori kada ga zavodi (jer ga je zavodila, jer će ga zavoditi), imao je tu paradoksalnu čast da sȃm bude onaj s kojim mu čini preljubu.

Bilo je utoliko gore što ju je više obožavao no što ju je volio; uvijek mu se činjelo da njeno pravo ja postoji jedino u granicama vjernosti i čistote, i da van tih granica ona prosto ne egzistira; sama svoja, kao što voda prestaje da bude voda kad pređe granicu vrenja. Kad ju je sada gledao kako s neprisiljenom elegancijom prekoračuje tu stračnu granicu, obuzimao ga je gnijev.

Cura se vrnula iz nužnika i požalila se:

— Neki tim mi je rekao: combien, madmoiselle?
— Ne čudite se — reče mladić — jer djelujete kao uličarka.
— Znate da mi to uopšte ne smeta.
— Trebalo je s njim da pođete.
— Pa imam vȃs.
— Možete s njim poći poslije mene. Dogovorite se s njim.
— On mi se ne sviđa.
— Ali u načelu nemate ništa protiv toga da imate nekoliko muškaraca tokom jedne noći.
— Što da ne, ako su zgodni.
— Da li ih više volite redom, ili sve zajedno?
— I tako i onako — reče cura.

Razgovor je svakim trenom postajao sve ordinarniji; curu je to malo šokiralo , ali nije mogla da protestuje. Čak i u igri krije se nesloboda, čak je i igra, i da je tu zbilja śeđelo dvoje tuđih ljudi, stoperka bi se još odavno mogla uvrijediti i otići; ali od igre nema bjekstva. Ekipa ne može uteći sa terena prije kraja, šahovske figure ne mogu strknuti sa table, granice terena su neprekoračive.

Đevojka je znala da mora prihvatiti svaku igru, upravo zato što je to igra. Znala je da što bude žešća, tim više će da bude igra, i da tim poslušnije mora da je igra. A zaludu je bilo prizivati razum i upozoravati svoju manitu dušu da treba sačuvati odstojanje od igre i ne uzimati je ozbiljno. Upravo zato što je to bila samo igre, duša se nije plašila, podlijegalo joj je kao u narkozi.
Mladić pozva kelnera i plati. Onda ustade i reče đevojci:
— Možemo da pođemo.
— Đe? — cura se napravizačuđenom.
— Ne pitaj, i pruži korak — reče mladić.
— Kako to sa mnom govorite?
— Kao sa uličarkom — reče mladić.

10

Išli su po loše osvijetljenim stepenicama: na odmorištu pred prvim spratom stajala je pored nužnika grupica pripitih muškaraca. Mladić je curu obuhvatio otpozadi tako da je držao rukom za grudi. Muškarci poredn nužnika viđeli su i počeli glasno da dobacuju. Cura šćere da se otrgne od njegove ruke, ali joj mladić viknu: „Neka!“ Muškarci su to propratili prostačkom solidarnošću, i uputili na curin račun nekolino masnih primjedbi. Ovo dvoje stigoše na prvi sprat, i mladić otključa vrata sobe. Upali svijetlo.

Bila je to uska soba sa dva kreveta, stolom, stolicama i umivaonikom. Mladić zaključa vrata i okrete se prema curi. Stajala je pred njim u izazovnoj pozi sa drskom čulnošću u očima. Mladić je gledao i pokušavao da iza ovog lascivnog izraza lica pronađe poznate obrise žene koju je nježno volio. Bilo je to kao da je promatrao dvije slike uvučene u jedan dogled, dvije prozračne slike položene jedna preko druge. Te prozirne slike govorile su mu da je u ovoj đevojci sve , da je njena duša poput amfore, da smješta u sebi vjesnot i preljubu, izdaju i nevinost, koketnost i kromnost. Ta divlja smješa izgledala mu je ogavnom, kao šarenilo smetlišta. Obje slike stalno su izbijale jedna ispod druge, i mladić je počinjao da razumije da se njegova đevojka samo spoljnim izgledom razlikuje od inih, ali da je u svojim prostranim dubinama ista kao i druge žene, puna svih mogućih misli i ośećanja, koji potvrđuju ispravnost svih njegovih skrivenih sumnji i ljubomornih misli da su vrijednosti koje je izdvajaju kao individualnost samo varka, kojoj podliježe onaj drugi, onaj koji gleda — on. Učinjelo mu se da je đevojka, ona koju je volio, bila samo proizvod njegove čežnje, njegove imaginacije, njegovog povjerenja, i da prȃva đevojka stoji sada pred njim, i beznandno mi je tuđa, beznandno mnogoznačna.

Mrzio ju je.

— Šta čekaš? Svlači se! — reče.
Cura koketno naže glavu i reče:
— Zar baš mora?

Ton kojim je to rekla učini mu se dobro poznatim, činjelo mu se da mu je to jednom davno rekla neka druga žena, samo što se više nije śećao koja. Želio je da je ponizi. Ne stoperku, nego svoju đevojku. Igra se sjedinila sa životom. Igra poniženja stoperke postala je samo izgovor za poniženje đevojke. Mladić je zaboravio da igra. Aprosto je mrzio ženu koja je stajala pred njim. Zaustavio je na njoj pogled i iz novčanika izvadio novčanicu od pedeset kruna. Pružio ju je curi.
— Je li dovoljno?
Cura uze novčanicu i reče:
— Ne ocjenjujete me previše visoko.
— Više ne vrijediš — reče mladić.
Cura se privi uz njega.
— Ne možeš sa mnom tako! Sa mnom moraš da budeš malo drugačiji, moraš malo da se potrudiš!
Prebačila mu je ruke oko vrata i primakla usne njegovim usnama. On stavi prste na njene usne i blago je odgurnu.
— Ljubim se samo sa ženama koje volim — reče.
— A mene ne voliš?
— Ne.
— A koga voliš?
— Šta te briga. Svlači se!

11

Nikad se nije tako svlačila. Bojažljivost, ośećaj unutrašnje panike, izbezumljenost, sve ono što je uvijek ośećala kad god se svlačila pred mladićem (a nije mogla da se zakloni mrakom), sve je to nestalo. Stajala je tu pred njim samosvjesna, drska, u punoj svjetlosti, iznenađena time kako odjednom otkriva dotle nepoznate pokrete laganog, razdražlujućeg striptiza. Hvatala je njegove poglede, mazno odlagala svaki dio ođela, i uživala u pojedinim stadijumima ogoljavanja svoga tijela.

A potom je stala pred njim sasvim gola i u tom trenutku proleće joj kroz glavu misao da se tu prekida svaka igra, da je zbacujući sa sebe odijelo, samim tim zbačila i svoju masku, da je sad gola, što znači da je sad samo ona koja jeste, i da mladić mora sad prići i načinjeti gest kojim će sve potrijeti, poslije čega će nastupiti već njihovo najintimnije milovanje. Stala je, dakle, pred mladićem, gola, i u tom trenutku prestala je da igra; ośetila je zbunjenost, a na njenom licu pojavio se osmijeh koji je pripadao zaista njoj: bojažljiv, zabrinut.

Samo što mladić nije prišao njoj i nije potro igru. Nije opazio povjerljivi, pozanti osmijeh; vidio je pred sobom samo tuđe lijepo tijelo svoje sopstvene cure, koju je mrzio. Mržnja je zbrisala s njegove strasti svu naslagu ośećanja.
Ona šćede da mu priđe, ali on joj reče:

— Stoj, ne mrdaj, oću dobro da te pogledam.

Sada je želio samo jedno: da se s njom ponaša kao s plaćenom đevojčinom.

Samo što mladić nikad nije imao nijednu plaćenu žensku, i predstavu o njima crpio je jedino iz literature i tuđih kazivanja. Posegao je, dakle, za tim predstavama, i prvo što je tamo ugledao bila je žena u crnom rublju (i crnim čarapama) koja igra na blještavoj ploči klavira. U hotelskoj sobi nije bilo klavira, bio je tu samo sto postavljen pored zida, omanji, prekriven lanenim stolnjakom. Naredi curi da se popne na sto. Ona načinje molećiv pokret, no mladić reče:

— Plaćena si!

Kad je u njegovom pogledu opazila neumoljivo ludilo, odlučila je da nastavi igru, mada više to nije mogla ni željela. Sa suzama u očima popela se na sto. Ploča je imala jedva metari dužine i metar širine, a jedna noga stola bila je nešto kraća; dok je stajala na stolu imala je ośećanje nesigurnosti.

Ali mladić je ośećao prijatnost posmatrajući golu pojavu, koja je stajala pred njim uspravno, i stidljiva curina nesigurnost samo je podsticala njegov despotizam. Htio e da vidi to tijelo u svim pozama i sa svih strana, onako kao što je zamišljao da će ga gledati i drugi muškarci. Bio je prost i lascivan. Govorio joj je riječi koje nikad prije od njega nije bila čula. Šćela je da se pobuni, šćela je da uteče iz igre, nazvala ga po imenu, ali on joj oštro doviknu da nema pravo da mu se obraća tako povjerljivo. I tako je na kraju, očajna, potrešena unutrašnjim plačem, počela da se povinuje njegovim naređenjima — uvijala se i pravila čučnjeve u skladu s njegovim zahtjevima, pozdravljala kao vojnik, a čas opet kružila bedrima, kao u tvistu; pri jednom oštrijem pokretu skliznu joj ispod nogu stolnjak, i ona umalo što ne pade. Mladić je tada ščepa i bači je na krevet.

Njihova tijela se spojiše. Obradovala se da će se najzad, bar sada, završiti nerećna igra i da će ponovo biti to njih dvoje, onakvi kakvi su bili, kakvi su se voljeli. Šćela je da pritisne usne uz njegove usne, ali mladić joj odgurnu glavu i ponovi da se ljubi samo sa ženama koje voli. Ona briznu u glasan plač. Ali nije joj bilo dato ni da se isplače, pošto je mladićeva očajnička strast postepeno obuhvatala i njeno tijelo, koje ubrzo tiša njen unutrašnji plač. Na krevetu su ležala sada jedno naspram drugog dva tijela, idealno saglasna, čulna, i uzajamno tuđa. Bilo je to upravo ono čega se cura cijelog života najviše bojala i što je panično izbjegavala; milovanje bez ośećanja i ljubavi. Znala je da je prekoračila zabranjenu granicu, ali kretala se sada van nje bez pobune i s punim učešćem; samo što je neđe daleko, u zakutku svoje svijeti, ośećala zgražavanje pri pomisli da nikad nije doživjela toliko i takvo upravo sada — iza te granice.

12
A onda se sve završilo.

Mladić je sišao sa đevojke i povukao za dug konopac koji je visio nad krevetom: ugasio je svjetlost. Nije želio da vidi curino lice. Znao je da se igra završila, ali nije imao volje da se vraća na običan odnos sa curom; bojao se tog povratka. I ležao je u mraku pored cure, ležao tako da se njihova tijela ne bi dodirivala.

Malo kasnije začu tihi plač; đevojčina ruka bojažljivo, đetinje, dotače njegovu ruku; dotače je, povuče se, ponovo je dotače, a potom se začu molećiv, plačan glas, koji mu se obratio po imenu i reče:

— Ja sam ja, ja sam ja…

Mladić je ćutao, nije se micao, i uviđao tužan besmisao curinih riječi, u kojima se nepoznato definiše tim istim nepoznatim. A cura ubrzo od jecaja pređe u glasan plač, ponavljajuću tu dirljivu tautologiju stalno iznova, do u beskraj: Ja sam ja, ja sam ja, ja sam ja…

Mladić poče da priziva u pomoć saośećanje — morao je da ga priziva izdaleka, jer ga niđe u blizini nije bilo — kako bi mogao da umiri đevojku. Jer pred njima je bilo još trinaest dana odmora.

Preveo: Petar Vujičić

Priredio: Mato Kankaraš

1 2 3

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8119

Objavio Urednik dana velj 27 2020. u kategoriji Biblioteka, Crtice. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst