Lažni autostop — Milan Kundera

Kazaljka što je pokazivala nivo benzina spala je gotovo do nule, a mladi vozač kola za dvije osobe izjavi kako čovjeku dođe da pobjesni koliko ova „Felicija“ troši.

— Samo da opet ne ostanemo bez benzina — izjavi đevojka (od svoje dvadeset dvije godine) i podsjeti vozača na nekoliko mjesta širom zemlje đe im se to već dogodilo. Mladić odgovori da se zbog toga ni malo ne brine, pošto sve što se desi kad je s njom, ima za njega draž doživljaja. Đevojka se pobuni; kad god bi im na putu nestalo benzina, bio bi to doživljaj samo za nju, pošto bi se mladić tada krio, a ona bi morala da zloupotrebljava svoju privlačnost: da stopira neka kola, da zamoli da je povezu do najbliže benzinske pumpe, ponovo da zaustavi neko vozilo i vrati se s punim kanistrom. Mladić upita da li su šoferi što su je prihvatali bivali baš toliko neljubazni kada o svojoj ulozi govori kao o nečem neprijatnom. Odgovori mu (s nevještom koketerijom) kako su ponekad bili čak veoma prijatni, ali šta vrijedi kad je bila opterećena kanistrom i morala od njih da se oprašta prije no što bi nešto stiglo da počne.

— Ti, gaduro! — reče mladić.

Đevojka odgovori kako je baš on gad. Ko bi znao koliko ga đevojaka zaustavlja na putu kad sȃm vozi! Mladić je, ne zaustavljajući, obuhvati oko ramena i lako je poljubi u čelo. Znao je da ga đevojka voli i da je ljubomorna. Ljubomora, doduše, nije previše prijatna osobina, no ako se ne ispoljava prećerano (i ako je spojena sa skromnošću) ima u sebi, osim neugodnosti, i nečeg dirljivog. Mladiću se bar tako činilo. Mada mu je bilo tek osamnaest godina, smatrao se odraslim i da je saznao sve što čovjek može da zna o ženi. U đevojci koja je śeđela pored njega cijenio je upravo ono što je kod žena dotad najmanje sretao: njenu čistotu.

Strelica je bila već na nuli kad mladić opazi na desnoj strani tablu koja je (crnim crtežom pumpe) obavještavala da se benzinska stanica nalazi petsto metara od njih. Đevojka ne stiže ni da reče kako joj je kamen pao sa srca, a mladić je već davao žmigavac ulijevo i skretao na prostor ispred pumpi. Morao je ipak da se zaustavi po strani, pošto su pred pumpom stajala teška kola s velikom limenom cistijernom i pomoću debelog crijeva punila pumpu benzinom.

— E, sačekaćemo — reče mladić đevojci i siđe iz kola. — Oće li koliko potrajati? — doviknu čovjeku u kombinezonu.
— Minut — odgovori ovaj, a mladić reče:
— Znam ja taj vaš minut.
Šćede već da se vrati ponovo u kola kad viđe da đevojka kroz druga vrata silazi.
— Časom ću da skoknem — reče.
— A đe to? — namjerno je upita, pošto je htio da vidi njenu zbunjenost.

Poznavali su se već godinu dana, a đevojka ga se još uvijek stiđela, dok je on veoma volio trenutke toga njenog stida; prvo zato što se po tome razlikovala od žena s kojima se ranije sretao, a drugo zato što je znao da sve prolazi, što je uporno đevojčinu stidljivost činilo još vrednijom.

2

Đevojka nije voljela trenutke kad bi za vrijeme vožnje (a mladić je često vozio i po nekoliko časova bez zastoja) morala moliti da časkom zastane neđe pored šumarka. Uvijek bi bila na njega ljuta kad bi je, praveći se začuđen, pitao zašto da zaustavlja. Znala je da je njen stid smiješan i starinski. Mnogo puta je utvrdila da se kod nje na poslu svi smiju zbog njene preośetljivosti i da je namjerno izazivaju. Uvijek se unaprijed stiđela zbog toga što će se stiđeti. Često je željela da se ośeća slobodno, bezbrižno i pouzdano kao i većina žena pored nje. Čak je izmislila za sebe i poseban didaktički dokaz; ubjeđivala je sebe kako svaki čovjek u trenutu rođenja dobija jedno od milionȃ pripremljenih tijela, kao kad bi dobio jednu od miliona soba u gigantskom hotelu; da je tijelo stoga nešto slučajno i bezlično; da je ono samo pozajmljen predmet iz serijske proizvodnje. Ali tako je sebi samo ponavljala, dok tako nikad nije umjela da ośeća. To dvojstvo tijela i duše bilo joj je tuđe. Sama je previše bila svoje tijelo, i to je uvijek sa strahom uviđala.

Isto se tako bojažljivo odnosila i prema mladiću koga je upoznala prije godinu dana i s kojim je bila srećna upravo zato što nikad nije odvajao njeno tijelo od njene duše, i što je s njim mogla da živi cijela.

U toj nedjeljivosti bila je sreća, samo što odmah iza sreće vrebaju sumnje, a đevojka ih je bila prepuna. Često bi joj, na primjer, padalo na um da su druge žene (one nebojažljive) privlačnije i zavodljivije, i da će je mladić — koji nije krio da taj tip žena dobro poznaje — zbog takve žene jednom napuštiti. (Mladić je, doduše, tvrdio kako ih je sit za cio život, ali ona je znala da je on mnogo mlađi no što o sebi zamišlja.) Šćela je da on bude samo njen a ona njegova, ali često joj se činilo da što se više trudi da mu dȃ sve, tim više ga nečega lišava; onoga upravo što čovjeku daje ljubav plitka i površna, što čovjeku daje flert. Grizla se zbog toga što je kadra da bude samo ozbiljna, a nikad lakomislena.

Ali sada nije brinula ni za šta i uopšte ni na šta slično nije mislila. Bilo joj je dobro. Bio je prvo dan njihovog odmora (četrnaestodnevnog odmora, na koji je usredsrijedila svu svoju čežnju cijele godine), nebo je bilo plavo (cijelu godinu mislila je sa strahom da li će nebo biti plavo), i on je bio s njom. Na njegovo „a đe to“ samo je pocrvenjela i bez riječi otrčala od kola. Zaobišla je benzinsku pumpu koja je stajala pored puta, potpuno usamljena; tek stotinjak metara dalje, u pravcu daljeg njihovog puta, počijnala je šuma. Uputila se prema njoj, sakrila se iza žbunića, i sve vrijeme je njegovala u srcu ośećanje vedrine. (Čak i radost zbog prisustva muškarca najbolje se doživljava u samoći. Kad bi njegovo prisustvo bilo neprekidno bilo bi prisutno jedino preko neprestanog prolaženja. Moguće ga je zadržati samo u trenucima usamljenosti.)

Potom je izašla iz šume na put; otuda se viđela benzinska pumpa; velika auto-cistijerna već je odlazila! Njihova kola prilazila su crvenom tornjiću pumpe. Đevojka je nastavljala da korača putem, i samo se povremeno osvrtala, provjeravajući stiže li „felicija“. Onda ju je ugledala; zastala je i počela davati znak kakvim autotoperi zaustavljaju tuža kola.
Kola su zakočila i zaustavila se odmah pored đevojke. Mladić se nagnuo prema prozoru, spuštio staklo, osmjehnuo se i upitao:
— Kuda želite, gospođice?
— Idete li prema Bistrici? — upita đevojka i koketno mu se nasmiješi.
— Izvolite, sijedajte. — Otvori joj vratanca. Đevojka śede i kola krenuše.

3

Mladić se uvijek radovao kad bi njegova đevojka bila vesela; nije se to dešavalo baš često; imala je dosta težak posao; neprijatna sredina, mnogo časva prekovremenog rada, malo slobodnog vremena, a kod kuće bolesna majka. Često je bivala umorna; nije se odlikovala ni previše jakim živcima i sigurnošću u sebe, često bi podlegla bojaznima i strahu. Stoga je on bio kadar da se svakom ispoljavanju njene veselosti raduje s nježnošću brižljivog zaštitnika.

Osmijehnuo joj se i rekao:
— Danas imam sreću. Vozim kola već pet godina, ali tako zgodnu autostoperku još nikada nijesam vozio.
Đevojka je mladiću bila zahvalna na svakom komplimentu, šćela je za trenutak da uživa u njegovoj toplini, i odgovorila je:
— Bogomi umijete da lažete.
— Zar ličim na lažova?

— Ličite na takvoga koji lako laže ženama – reče đevojka, a u njenom glasu i nehotice zazvuča nešto od starog predubjeđenja, jer je odista vjerovala da njen mladić voli da laže ženama.
Mladića su đevojčini nastupi ljubomore već ljutili ali oboga puta lako je mogao da prođe preko njih, pošto se primjedba nije odnosila na njega, nego na nepoznatog vozača. I stoga je banalno upitao:
— A vama to smeta?

— Kad bih s vama izlazila, smetalo bi mi — odgovori đevojka, a krila se za toga telikatna pedagoška pouka za mladića; ali kraj rečenice bio je upućen samo tuđem vozaču: — Vas ne poznajem, te mi i ne smeta.

— U svome muškarcu ženi uvijek smeta mnogo više stvari nego kad je u pitanju drugi (— to je opet bila blaga pedagoška pouka koju mladić upućuje đevojci—) te bismo, s obzirom da smo tuđi, mogli dobro da se razumijemo.
Đevojka namjerno šćede da razumije pedagoški podtekst, te se obrati samo nepoznatom vozaču:
— Šta vrijedi, kad ćemo se za trenutak rastati?
— Zašto? — upita mladić.
— Pa u Bistrici silazim.
— A šta, ako bih išao s vama?

Pri tim riječima đevojka diže na mladića pogled i utvrdi da izgleda upravo onako kao što ga je zamišljala u trenucima najmučnije ljubomore; uplašila se što se s takovvom lakoćom njoj (nepoznatoj stoperki) udvara, i što mu to tako pristaje. Stoga mu odgovori drsko i izazovno:
— Šta biste sa mnom radili?

— S tako lijepom ženom… ne bi morao mnogo da razmišljam — reče mladić galantno, i u tom trenutku je mnogo više govorio đevojci, nego slučajnoj saputnici.
Ali đevojci je bilo kao da ga je u toj laskavoj rečenici uhvatila, kao da je lukavom smicalicom izvukla od njega priznanje: ośetila je prema momku naglu mržnju i rekla:
— Da možda sebi ne obećavate previše?

Mladić pogleda đevojku; njeno lice učinjelo mu se punim bola, te mu je postade žao, i zaželje se njenog poznatog, običnog izgleda (o kome je govorio da je đetinjast i jednostavan), nagnuo se prema njoj, obuhvatio je rukom oko ramena i tiho izgovarajući ime kojim joj se obično obraćao i kojim je sada htio da prekine igru.
Ali đevojka se izmače ispod njegove ruke i reče:
— No, idete ipak malo prebrzo!
Odgurniti mladić reče:
— Izvinite, gospođice — i upravi pogled pred sebe, na put.

4

Bolesna ljubomora je đevojku napuštila isto onako brzo kao što ju je ponijela. Jer bila je pametna je pametna, i dobro je znala da je ovo samo igra; čak joj se učinilo pomalo smiješnim što je momka odgurnula, podstaknuta ljubomornim bijesom; ne bi voljela da je on to uvidio. Žene, srećom, imaju čudesan dar da mijenjaju (ex post) smisao svojih postupaka. Iskoristila je, dakle, tu sposobnost i presudila da ga nije odgurnula zbog ljutnje, nego da bi mogla da nastavi ovu igru koja svojom bezobrižnom lakoćom sjajno odgovara prvom danu odmora.

Bila je, znači, opet autostoperka, koja je upravo udgurnula nasrtljivog šofera samo da bi usporila tempo njegovog udvaranja i dodala mu pikanterije. Okrenula se prema mladiću i mazno rekla:
— Nijesam šćela da vas uvrijedim, gospodine.
— Isvinjavam se, više vas neću dotaći — reče mladić.

Bio je na đevojku ljut što ga nije poslušala i nije pristala da opet bude ona koja jeste, kad je on to poželio; a pošto je ostajala pri svojoj maski, prenio je ljutnju na tuđu autostoperku koju je izigravala, i odjednom je otkrio pravi karakter svoje uloge. Odbačio je galantnosti kojima je okolo htio da polaska svojoj đevojci, i preuzeo ulogu čvrstog muškarca, koji se ženama obraća samo grubljim stranama svoje prirode: jakom voljom, sarkazmom, samopouzdanjem.

Ta uloga bila je krajnje suprotna njegovom nježnom odnosu prema đevojci. Prije no što je nju upoznao, stvarno se prema ženama prije odnosio ostro nego nježno. Ali nikad nije podsjećao na demonskog, jakog muškarca, jer se nije odlikovao ni snagom, ni bezobzirnošću. Ali pošto takav nije bio, utoliko je više želio da jednom postane nalik na njega. To je zaista dosta naivna želja, ali šta može: đetinjaste želje odolijevaju svim zamkama zreloga duga, i često žive duže nego on, do pozne starosti. I upravo ta đetinjasta želja brzo je iskoristila priliku da se ovaploti u nametnutoj ulozi.

Đevojci je sarkastična mladićeva uzdržanost mnogo odgovarala: oslobađala ju je nje same. Jer ona sama bila je, prije svega, ljubomora. U trenutku kad je pored sebe prestala da vidi galantnog zavodnika, i ugledala njegovo nepristupačno lice, njena ljubomora se utišala. Đevojka je mogla da zaboravi na samu sebe, i da se preda svojoj ulozi. Svojoj ulozi? Kojoj? Bila je to uloga iz loše literture. Autostoperka nije zaustavila kola zato da bi se povezla, nego da bi zavela muškarca koji kolima upravlja; bila je to lukava zavodnica koja izvrsno operiše svojim dražima. Đevojka je u taj glupi romaneskni lik sliznula s lakoćom koja je i nju sȃmu začudila i očarala.

Naredna stranica

1 2 3

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8119

Objavio Urednik dana velj 27 2020. u kategoriji Biblioteka, Crtice. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst