KVAZI MONOGRAFIJA

Centar savremene umjetnosti Crne Gore je izdao monografiju pod nazivom Umjetničke zbirke. Obično se ovakvim monografijama slave jubileji postojanja neke kulturne ustanove. Ovaj put to je 16 godina od osnivanja ove ustanove. Ova ustanova je naslednik nekadašnje Galerije Nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito, koja je integrisana sa Republičkim kulturnim centrom, 1995. , (koji je preuzeo poslovni prostor ukinutog Enciklopedijskog zavoda Crne Gore u vrijeme ishitrenih promjena kada su Tito i crnogorska državnost smetali sisemu vlasti). Danas, za rezultat imamo, da se ova integrisana ustanova bavi mnogo čim. Postoji muzejska, izlagačka, muzička, pozorišna, izdavačka djelatnost. Muzejsku čini fundus od 1025 umjetnička djela, od čega je Galerija Nesvrstanih zemalja zastupljena sa 750 eksponenta, iz 55 država svijeta. Ostatak čine bivše Jugoslovenske republike, sada označene kao Evropske i Crnogorska. Ovim zbirkama je i posvećena monografija.

Najznačajnija je zbirka, naravno, Nesvrstanih zemalja jer je planetarna. Obuhvata, nama daleke, kontinente i podkontinete. Impresivnost ove zbirke uvećava zastupljenost velikog broja zemalja. Najveći dio zbirke se odnosi na savremenu umjetnost, ali i izuzetne vrijednosti tradicionalne umjetnosti ovih zemalja, interesantne za mnoge oblasti. Mirkov dvorac je skučen za veliku raznolikost zbirki. Adekvatniji galerijski prostor za CSUCG, svakako, bila bi stara zgrada Vlade, kod mosta Blaža Jovanovića, jer pored raznovrsnog i prostranog unutrašnjeg prostora ima i odličnu prirodnu komunikaciju sa okolinom, što je dobro za mnoga skulptorska djela.Centar savremene umjetnosti Crne Gore, svoj kadar od 5 uposlenih istoričara umjetnosti štedi za slanje pozivnica i telefonske razgovore, pa je rad na izradi ove važne monografije prepustio drugima. “Autorstvo teksta”, arhitekti, odnosno, slikaru, Slobodanu Sloviniću. Slovinić se bavi i likovnom kritikom. Svoje radove je objavljivao u dnevnom listu Vijesti. Jedan je od rijetkih, koji čitaoce upućuje u tehničke strane izložbi. A, što je razumno, dobro je. Ipak, ova monografija je prevelik zalagaj za njega, pa je loš đak prisegao prepisivanju. Puno je mačku goveđa glava.

Svi tekstovi ove monografije su ekscerpiracija tuđih tekstova iz raznih oblasti: geografskih, istorijskih i cjelokupne arhivske građe ove ustanove. Korištenje arhivske građe je neminovnost i ona najviše doprinosi kvalitetu, jer predstavlja detaljne, obimne i stvarne činjenice svakog eksponenta. Nju je autor olako pripisao sebi, jer niđe u knjizi ne postoji napomena za korištenje arhivske građe ove ustanove. A kvalitet ove arhivske građe je od svog osnivanja izjednačen sa muzejima svijeta. Na domaćem terenu, profesionalnost Brankice Nedović, Nađe Baković, Anite Ćulafić i Marine Čelebić je uvijek bilo daleko ispred ostalih. Pa , izgleda, da ono što je za isticanje i ponos jedne državne ustanove, dobrovoljno odricanje u tuđu korist. Što govori, da ova ustanova ne prepoznaje svoje kvalitete i da više vjeruje sposobnostima mangupa. Ni za problematične, druge tekstove ne postoje navodi odakle su pokupljeni. Autor je monografiju podijelio na poglavlja, shodno zbirkama, razvrstanim po kontinentima i državama. Uvod, pod nazivom Značajan umjetnički fundus, je nepotpun. Neuobičajeno je kratak i dvojezičan, ostala poglavlja nisu. Slobodan započinje istorijatom, počecima osnivanja Galerije Nesvrstanih zemalja, sa svojevoljnim povezivanjem činjenica, pa izlazi da je cio svijet znao za Crnu Goru, pa je , eto, predložio Titograd za Galeriju.

Loš početak a još gore, suvoparno prepisivanje tuđih tekstova. Ovo poglavlje čini i vidno istaknuta ilustracija, jeftin crtež-portret Josipa Broza Tita od Cvetka Lainovića. Jedno od najgorih djela ovog vrsnog, originalnog umjetnika i nije za ovakve prezentacije. Ono što je neumjesno u ovakvim predgovorima je i da se u tekstu ne pominju imena direktora ove ustanove: Veselina Raspopovića, Milene Vlahović (sada Lazarević), Milana Marovića, Belog Selhanovića, Dragana Radovanovića i sadašnjeg Milenka Damjanovića. Ne postoji uvid u njin doprinos ovoj važnoj ustanovi a za sobom su ostavili dobar kolektiv sa kojim su uspješno saradjivali, pa ova zaboravnost podstiče sumnju da je to smetalo pridošlicama, jer dok je pokojni Milan Marović, direktor ove ustanove, svijetlio obraz Crnoj Gori, vraćajući Dubrovniku pokradene slike sa ratišta, sadašnji savjetnik direktora, skorašnji došljak ove ustanove, Petar Ćuković je izdizao do neba crne zastave sa mrtvačkim lobanjama i ukrštenim kostima, kao veličanstven uspjeh moderne umjetnosti u Crnoj Gori. Njegovo oduševljenje, takvim radovima nekih zavedenih umjetnika, nisu tada krile stranice miloševićevski nastrojene Pobjede. Sada tom psihološkom miljeu smeta i pomen na ljude u pravom smislu te riječi. Izostavljene su i napomene o mnogim reprezentativnim izložbama koje je realizovala. Ostala poglavlja, razvrstana po kontinentima čine Uvodne napomene, sastavljene od geografskih, istorijskih i kulturoloških podataka a potom Tradicionalni umjetnički eksponati i Savremena umjetnička ostvarenja, koju čine arhivski podaci umjetnika i njihovih djela.

U Uvodnim napomenama ispisani geografski podaci kontinenata su nepotrebni , jer ova ustanova je imala utvrđenu klasifikaciju umjetničkih djela po kontinetima, čime je u startu otklonjen rizik zabune u identifikaciji manje poznatih država. Izgleda, da je autor, sa prepisanim geografskim podacima kontinenata, iz nižih razreda osnovne škole, htio da prosvijetli intelektualce. Tako je zemljopis Azije, pravo iz udžbenika, dobio dvije stranice. (Jednostavnije je bilo sa ovom monografijom dijeliti globus, atlas ili kartu svijeta.) A kulturni, društveni istorijat kontinenata je katastrofalan, sa mnogim netačnostima i zabunama, ispod svakog amaterizma. Selektivno fragmentalan, pretumban – kako se dalo šta prepisati, bez osjećaja za suštinu. Pa je iznenađujuće, koliko malo ima naroda i kultura, te koliko je prošlost mala. Odnosno, koliko je neznanja potrebno da se sve to objasni. Kad piše o Africi zaboravlja moćan drevni Egipat, od kojeg su i Grci učili, a cjelokupnu ortodoksnu kulturu ovog kontinenta minimizira. Tekstom iz neke enciklopedije o klasifikaciji vjerovanja u paleoliku, (a ne Australije,ili ostrva Solomonovog arhipelaga u Aziji,) objašnjava cjelokupna Afrička vjerovanja, odnosno: animizam, fetišizmam i totemizam kao amblematizme koji čine stvarnu kulturu i tradiciju Afrike. Ali, zaboravlja i povezati tradiciju sa izuzetnom nadarenošću nekih naroda za primijenjenu i savremanu umjetnost. Takvo nerazumjevanje i minimiziranje, odnosno prizemljivanje je plod nepromišljenog evrocentričnog mentalnog sklopa i neznanja. Poput prvih Evropljana u pośjeti Egiptu kad su rastrubili po svijetu da su Egipatski bogovi životinje, zaboravljajući, da su hrišćani, svoje jevanđeliste simbolično predstavljali kao životinje. A i obilježje hrišćanstva bila je riba. Umjesto opšteg znanja, potpuno nerazumijevanje i prema tri hiljade starom carstvu.

Takve klasifikacije vjerovatno pravi i u novinskim likovnim kritikama. A da li je Afrika Toliko duhovno “prizemna” govori i Biblija, koja hvali, jedino od svih religija Atonov hram. Njega je podigao sin Teje, porijeklom obične Afrikanke, muž Nefertitin, faraon Amenofest IV (Ahenaton) u XIV vijeku, pr. n. ere, i to je prva monoteistička religija u svijetu koja slavi boga ljubavi, koga naziva Aton. A helenizovana Aleksandrija, nekadašnji centar svijeta i sjedište jedne od prvih arhiepiskopija, je nebitna, kao uticaj Feničana, Rima, Arapa. Od svega toga u Africi izgleda nije ostalo ništa, osim ako im štogođ doturi Slovinić. Važne stvari kojima se ponose muzeji svijeta, kod Slovinića su bez ikakvog pomena kulture u kojoj su nastali. A ljudi su se odirali da ponešto objasne. Samo da je pročitao Grgu Novaka, sa putovanja

U zemlji faraona iz 1945. godine, vidio bi koliko se nekad znalo na ovim prostorima o Africi, da ne govorim interesovanju koje je od vajkada budila u kulturnom svijetu. Za razliku od Afrike đe su svi najedno, u Aziji su samo tri naroda, po njemu, i u čudnim vremenskim konstelacijama. Bez Kine, u kulturološki beznačajnom i nepoznatom prostoru. Po pitanju samo Indije pokazao je u kratkim crtama teško isprevrtano neznanje. Izvore koje je koristilo njegovo neznanje su u kontradiktornosti i sa udžbenicima za djecu najnižih razreda, škola srednjeg vijeka – kada se zbog neznanja pribjegavalo nagađanju. Kada neznanje koristi internet dobiju se slični efekti. Evo i bisera: Dinastije budista Maurije, hinduista Gupte i muslimana Mogula širili su Indijom svoje religije. (Mogula je dinastija mongola iz XVI vijeka koja je proširila svoju državu do Delhija.) Čandragupta Maurijel 320. g. pr. n. e., (ekranizovan pod imenom Sandokan) poznat po otporu i protjerivanju vojske Aleksandra Makedonskog. On je rodonačelnik kraljevske dinastije Maurijel/Gupta – eklektike po pitanju vjere. Tada je u Indiji pored Bramanizma (X v.pr.n.e.) postojao i Budizam (VI v.pr.n.e.). Hinduizam je sinonim za Novobramanizam, reformisan u XIII vijeku. A kada piše o starosjediocima ne zna im ni ime, ni porijeklo, ni religiju – ali piše.

Kad uzme diletantsko pero Slobodan da piše, mnoge znanosti padaju u vodu.Kada je riječ o Evtopskoj umjetnosti, može se reći da je zauzela najviše mjesta – polovinu, i ako to ne zaslužuje. Eksponenti drugih kontinenata su u svojim zemljama dobijali najveće nagrade i priznanja a kod Evropskih je najvećim dijelom karakteristična prosječnost. Zbirku koju čine Evropske zemlje su nekadašnje republike i pokrajine Jugoslavije i Kipar. U sadržaju zbirke piše i Engleska, Malta, Italija ali su potpuno izostavljene iz monografije. Crnogorsku zbirku najvećim dijelom čine poklonjeni radovi, a poklonima se ne gleda u zube. Mnogih u monografiji i nema. Među vajarskim djelima najviše se osjeća nedostatak intuitivnosti Mija Mijuškovića i lirika Draga Đurovića. Slobodanu je bila važna napomena da kod domaćih autora istakne godinu učlanjenja u ULUCG, kao da to ima veze sa kvalitetom. Inače, ova zbirka je priča za sebe.Idejni tvorci ove monografije su iza paravana. Postigli su što su htjeli. Od skrivenog blaga u dvorištu do banalizacije izgubljen je svaki osjećaj za važnost i istinu, na štetu kulture ovog društva. Kad bi se mogao izbrisati tekst, otklonio bi se i podsmijeh. Tada bi se nekom mogla i pokloniti. Ovakva…, ova monografija je za nepismene.

Bratislav Bato Medojević