Kupili su i moj problem

Juni mjesec. Tek svanulo. U dnevnoj sobi sveta tišina. Školski raspust. Djeca duže spavaju i zato je Jasna sa sobom duže. Mora da odluči da li da ostane u Telekomu ili da ode. Otišla bi da piše za neke novine ali joj ne može biti. Ne daju joj. ”U međunarodno rasprodatoj zemlji izgubila sam rodoljublje. Osjećam Crnu Goru kao svačiju, samo ne svoju zemlju”, zapisivala je. To je bila njena muka. Pripremala je sebe i djecu za odlazak. Znala je kad ona odluči Dragan će krenuti sa njima. On je nikad nije izdao. Gonilo je poniženje koje djecu čeka čitavog života njenog i njihovog: biti jeftina radna snaga, stranac u svojoj zemlji. ”Najbolje je, do odlaska, da radim u Telekomu, da pronađem način na koji mogu doći do glavnih ljudi, onih koji odlučuju. Kako probiti živi zid koji su oko njih napravili domaći izdajnici?” – mislila je tog junskog jutra na balkonu svoga stana, uz cvrkut ptičica.

Posao koji su joj Vladini ljudi dali da radi (prije prodaje Njemcima) bio je ispod časti za nju. Zato je Jasna stvar predala Osnovnom sudu, iako je Osnovni sud Vlade Crne Gore moćna institucija za gaženje ljudskih prava. Ali, Jasna se ne predaje. ”Bog je na mojoj strani. Zato moram pobijediti jer Sudu i kurcu nikad ne možeš vjerovati”. Iako je njen sudski proces umrtvljen jer je navodno sudija na bolovanju imala je osjećaj da će je Njemci vratiti na radno mjesto odakle su je Vladini ljudi istjerali. Mislila je: ”Ako pođem do Njemaca, onih koji odlučuju, prepoznaće me. Znaće, ako su pametni i pošteni, koliko im moje ideje mogu valjati. Uvijek sam se lako dogovarala sa pametnim i poštenim. S nesojima nikako. U uređenoj zemlji život je organizovan. Ko god se bori za časne principe, nagrađen je. Crnogorski Telekom je dio njemačkog. I ja sam sada u telekomunikacionom sistemu Njemačke i moram doći do glavnih ljudi. Objasniću im đe su me gurnuli Vladini ljudi. Kupovinom Telekoma kupili su i moj problem. Istina je, nijesu oni došli da nas ovđe učine srećnim no iz interesa. Jeftina radna snaga i volja za moć su ih doveli. Zapisivala je: ”U firmi je mnogo bolje otkad su NAS kupili. Njemci su kupili nas zajedno sa firmom. Nama je bolje iako smo prodati”. Naglas je razmišljala: ”Mene više niko ne podbada. Niko mi ne pije krv. Odmaram se sad u kancelariji. Ne mogu da vjerujem”. U svesci na dohvat ruke pisala je: ”Špijuni su ili utekli ili su neđe skrajnuti. Žalosno je ali istinito Njemci u Crnoj Gori prave red. I to rade potomci onih Njemaca koji su ubijali po Crnoj Gori, Evropi, u Drugom svjetskom ratu. Koliko je samo puta Podgorica bombardovana? 40 – 50 – 70! Današnji Njemci, potomci fašista, grade, uvode red u zemlju koju su nekad razorili njihovi đedovi.

Šta ćemo s datumima? Ovđe se još slave dani pobjede nad fašizmom. Da li to Njemci znaju? Svaki grad u Crnoj Gori ima svoj rođendan koji političari slave. Nije valjda da su zaboravili da su to dani pobjede nad fašizmom, dani kad su partizani pobijedili Njemce? Šta ćemo sad s tim rođendanima, teško nama? Šta ako Njemci budu tražili da se ti dani pobjede nad fašizmom izbrišu, jednostavno? Učiniće to ovi naši. Što ne! Kakve to veze ima!? U međunarodno rasprodatoj domovini sad smo svi naši. Sve sami goli domaći izdajnik je skoro sva Crna Gora. Ostalo je tu i tamo da se još poneko drži, ali, sve će to panut brzije dana. Sve za pare – nego što! Tako i treba. Naši smo vazda bili: sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno”. Zaustavila je pisanje: ”Nema novine koja bi ovo objavila. U Crnoj Gori možeš da imaš svoje mišljenje ali nemaš ga đe objaviti. Svi se ili boje svoga ’lada ili se boje da se, liše njih, neko drugi ne proslavi. Kako god okreneš niko ne voli one koji misle svojom glavom jer je ljubav zabranila svaka vlast koja je na vlasti…”, završavala je i ustajala jer je vrijeme druženja sa sobom isteklo. Djeca i muž su bili budni i zvali je: maaaa-moooo! maaaa-miiii! đamđalo!
đumbir! đumbiravo!

B.K.