KRITIKA – BAUK PALANKE

Kulturno podgoričko ljeto je zamrlo, ali nije bez dešavanja. Obilježeno je rušenjem legendarnog: Kino – kultura. O toj farsi neću ni riječi progovoriti, kao ni o „građanskoj svijesti“ onih koji su sa njim odrastali. Govoriću o bauku koji neki nazivaju kritikom, a koja je nepoželjna malograđanskoj svijesti i samovolji. U sve kompleksnijoj slici svijeta u kojoj dolazi do prožimanja i prisnih susreta nauke sa umjetnošću, intelektualna shvatanja se mijenjaju što dovodi i do novih pogleda i kreativnosti koja upotpunjuju polje savremene umjetnosti ali i površnog neoterizma koji potencira i pojave starih zabluda, preobučenih u novo ruho.

Likovne kritike moraju biti reakcija na malograđansku primjenu kulture kao ukus; umjetnosti kao sviđanje i odavno prisutne spekulacije (nebuloze, površnosti, kompleksi, imitiranja, izvještačenosti, dendizmi, dadaizmi, kulturtregeri, internacionalizovanja kiča, kontaminiranog politikanstva, propagandi…) kojim palanački etablisman obesmišljava sve vrijednosti kulture, pri čemu i umjetnost gubi svoje pravo značenje, istinski smisao i identitet. Kao povod mom spisateljstvu navešću i jedan novinski tekst, vjerovatno napisan od mlađe osobe, sigurne u sebe i koja zna šta hoće. Potpisan je sa M.K., a koji tačno ovako glasi: Veći dio današnje umjetnosti, zapravo minimum 90% je jedno smetilište. Razlog zbog čega ovo smetilište uzimamo za ozbiljno, postavljamo ga u muzeje, galerije, koncertne hale, leži, između ostalog, u ljudima koji se nazivaju kritičarima umjetnosti.

Ove “kritičare” tako nazivamo iz puke navike. Navikli smo da kažemo za nekoga ko napiše tekst o nekoj izložbi, npr. da je on ili ona likovni kritičar, previđajući na taj način da dotična osoba u većem dijelu slučajeva nije kritičar već neko bez imalo kritičnosti. Takvi “kritičari” će u olupini od kola ili šporeta koji neki antitalenat donese sa smetilišta i postavi u galeriju viđeti “jak individualni pečat umjetnika koji kritikuje društvo čiji su nekadašnji ideali sada olupine”; kardinalne greške jednog orkestra će ili zbog nedostatka obrazovanja ili zbog korumpiranosti previđeti pišući o “božanstvenim impresijama i emocijama”; književnikom će nazvati nekog nesrećnika koji je napisao kako je silovan dok je njegova ispovijest prepisani policijski izvještaj; jeftini trik nekog “slikara” koji oboja sa dvije-tri boje uprošćene geografske karte ocijeniće kao “globalno vizuelizirani makro-mikro paradigmatski potencijal”… Nekada “likovne kritike”, zaista, nisu daleko od dadaističkih ideala – “uspostaviti idiote svuda”.

I sve što vidite na nekim izložbama je samo ono što vidite. Kritika nije potos kako je predstavljaju neki autori ali, ni pristrasno kritizerstvo ili apologetika kako je palanka priželjkuje. Ona je analitičan naučni rad koji izgrađuje vrijednosni sistem. A sistem vrijednosti je važan jer stvara svijest od samog rođenja. Kritike ne postoje da otkrivaju laži od kojih neki žive, već da pomognu ljudima koji traže istinu, bilo da je rijeć o stvaraocima ili posmatračima likovnih djela – a takvima, jedino, treba vjerovati. I istorija nas uči da su profesionalizam i savjest civilizacijski čin, od vajkada. Nikad ničega nije bilo stabilnog, samo kod varvara. „Strašan je grijeh pred bogom ako si pristrasan,“ – ali, i pred ljudima. Hijeroglifima je zapisan ovaj moto, rekao bih, profesionalizma i savjesti, prije 3-4 hiljade godina u Egiptu.

Da od toga nisu bili oslobođeni i bogomdani vladari govori i jedan zapis faraona – žene Hatšepsut u kome kaže da joj srce zatreperi pri pomisli kako će buduće generacije rasuđivati o njoj i njenoj vladavini. Svima je poznato da precizna hijerarhija u umjetnosti nije moguća, što lošim kritičarima pruža mogućnost za manipulacije. Inače, nefunkcionalnost neznanja se pokušava nadomjestiti bolesnom ambicijom da se improvizacija verifikuje kao likovnost i kad nema umjetničke atribute, jer neznalice najviše hoće da se nametnu sredini.

Lažno predstavljanje bilo čega je pokvarenost ili bolesna umišljenost. Ali, u formalnoj svijesti značenja, kod neznalica se sve izjednačava običnim činom, pa je i svaki eksponat na izložbi ima značenje umjetničkog djela i onda kada je on obična leksička tvorevina, kao što i svaka laž u kraljevskom ruhu ima izgled uzvišenosti. Bilo koja metodologija da je u pitanju, za jednu cjelovitost potrebni su mnogi aspekti sagledavanja, od istorijskih, antropoloških, psiholoških, tehnoloških i drugih, do onih estetkih i likovnih. Lični sud, uz sva objašnjenja, mora biti ekvivalent sadržaja likovnog djela. Njino όbrazovanje u jednu cjelinu treba da vodi logičnom sagledavanju likovnog izraza razumljivog i laicima, što je krajnja svrha nekog objašnjenja koje pretenduje da bude jasno, jer se objavljivanjem u medije upućuje široj javnosti na uvid.

Kroz to utvrđivanje provjeravamo naše realne mogućnosti znanja i doraslost takvim izazovima. Ako nema mišljenja utemeljenog u saznanjima, onda je to sila bez śutrašnjice; izmišljena propaganda konscijusa neznanja u neartikulisanoj vezi sa stvarnošću, koja publici ugrožava elementarno pravo za realnu slobodu doživljaja. O čemu takve „kritike“ govore, nije bitno, bitnije je – zašto? Jednom riječju, radi se o susretu sa kriminalom na instanciji mentalne ravni. Ta ujdurma ide dotle da je u “estetskim” varijantama mazohizma dadaista Švarckogler 1969.godine, izdahnuo odsjekavši sebi ud.

Prema ustaljenoj praksi tranzicijskog dendizma sve mora biti onako kako nam kažu i serviraju nadležni „eksperti“ iz vrhova vlasti, kao glavno stjecište nemara, ali i intervencionizma, koje izriče konačne presude i prioritete, zbog čega se kroz tekstove nekakvih realnih kritika može primijetiti i lični osvrt na lokalni društveno-politički, pa i privredni ambijent jer politika kod nas nije artikulacija različitih interesa već njena manipulacija, čije posljedice trpe svi. A, kultura i umjetnost su sastavni i najosjetljiviji dio društva, čime i stanje u društvu postaje nezaobilazna tema jer se tamo nalaze mnogi odgovori za opšta kulturološka dešavanja. Perikle je to davno svojom vladavinom dokazao.

Za ono što je danas karakteristično, može se reći da smo na putu od ograničenog malograđanskog socijalizma zaglavljeni u više stadije ograničene malograđanske demokratije i tutorstva u kome je i imenovanje jezika državni problem, pa nije teško prosuditi, da je visoko pozicionirana malograđanska svijest jedan od faktora dekadencije i devastacije kulture. Ona je pokazatelj atrofije političke svijesti i etike jednog vremena u pomamnom egzibicionizmu ličnih interesa. Malograđanština je povoljan rasadnik svakolike destrukcije, od korupcije, licemjerstva, laži, politikanstva, protekcionaštva, do organizovanog kriminala. Ni šovinizam, kod nas, nije morao silaziti sa sela početkom devedesetih, đe mu je obično mjesto prebivališta, već smo ga imali na pretek u gradovima. On se nije pojavio sam, već je bio podstaknut trenutnim malograđanskim hirovima u novom pregrupisavanju centara moći. Stvorila se omonija dendizma i šovinizma. Ta ista ujdurma izmakla je i posljednju mogućnost stvaranja građanskog društva Antu Markoviću, prije više od dvadeset godina.

Sada, kao i uvijek, ne znamo odakle da počnemo. A, sve počinjemo samo kad moramo, pa smo tako na stazama vječitog početka. Jer, malograđanština ne stvara, ona imitira i spekuliše.

Kome građanin može vjerovati?

Tamo đe vlada loša politika ne poštuje se istina i stvaraju se lažni ljudi, jer su u želji za „moć“ postali nemoćno površni ili neosjećajni.Kultura i umjetnost su na margini. Narodu je pruženo da se zamlaćuje svim i svačim. Kao zamjenu za kulturu, subkulturu potstiču i neki centri moći. „Što su glumci lošiji, predstave su pośećenije. Loš glumac privlači lošu publiku kao pokvareno meso muve.“ ,- kaže Stanislavski. Ministarstvo kulture postoji ali nije centar etičke kulture, pa nema ni izgrađen Kulturni sistem koji bi objedinio svu kulturu odnosno identitet naroda i društva, zbog čega se sa sigurnošću može reći da smo autonomna kolonijalna država nezainteresovana za svoj identitet jer na tlu Crne Gore djeluje Srpska pravoslavna crkva koja raspolaže sa kulturnim dobrima crnogorskog naroda, prisvajajući time i njenu državotvornu kulturu, jezik, istoriju, odnosno nauku i umjetnost, zadržavajući time svoje kolonijalno pravo na tuđu imovinu. U tom vakuumu malograđanskih relativiteta i opšta kultura je problematičnog porijekla. O tome govore i antologije koje se prave; uz to, imaju i partijski prizvuk. Taj „kulturološki“ fenomen u kome je vlast sama sebi svrha – neumorno traje.

(Izvod iz predgovora knjige Umjetničke vizije u podnožju crnogorskih propileja)

Bratislav Bato Medojević