KRATKI RJEČNIK SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Ponukan različitim konotativnim značenjima termina koji su upotrijebljeni u javnom diskursu ovih dana, a vezanih za aktuelne proteste, osjetio sam profesionalnu potrebu upoznati širu javnost sa njihovim pravim značenjem. Pritom su dodati još neki važni stručni pojmovi. Tako sam sastavio listu relevantnih socijalnih fenomena, dopunjenu povezanim konceptima iz psihologije ličnosti.
Alijenacija. Sinonimno je određena kao otuđenost (od društva, sebe, vlastitog i socijalnog identiteta, kolektivnih ciljeva…). Članovi društva koji konstantno nailaze na nemogućnost zadovoljenja vlastitih potreba (moć, zdravo i nesmetano povezivanje i udruživanje s drugima, zabava/uživanje, sloboda…), postepeno se alijeniraju i prestaju učestvovati u aktivnostima relevantnim za dizajniranje njihove kolektivne svakodnevice i perspektivne budućnosti. Iz ovoga je jasno da živimo u otuđenom društvu, ali ne svojom krivicom.
Anomija. Riječ je, u prvom redu, o vladavini bezakonja – svako radi ono što mu se prohtije, a socijalna atmosfera je haotična. Anomija je koktel: besperspektivnosti, nedostatka zajedničkih vrijednosti, kolektivne zbunjenosti, nepredvidivog kanalisanja individualne volje i općeg rasula.
Apsolutna deprivacija. Percepcija i osjećaj ultimativne lišenosti: materijalnih sredstava, zadovoljenja socijalnih i duhovnih potreba, kao i doživljaj generalne uskraćenosti i nedostatka resursa neophodnih za osnovni život i lični rast i razvoj.
Autoritarni vođa. Poznat i kao vođa-diktator, njegova volja je neprikosnovena. Karakteriziraju ga: fašistoidni modus ponašanja, rigidnost, imperativ apsolutne dominantnosti (i neupitne pokornosti svih podređenih), jednosmjerni komunikacijski obrazac i igranje uloge boga. Autoritet je glavni stub njegove ”misije”, a sklon je beskrupuloznom obračunavanju sa neistomišljenicima. Pokazuje izraženu narcisoidnost, paranoidnost i ideje omnipotentnosti (svemoći).
Demokratski iluzionizam. Može se odrediti i kao iluzorna demokratičnost. Odnosi se na prividni osjećaj slobode, a manifestira kao postojanje prisilnog izbora (”glasajte za već ponuđenu listu ljudi koja će vas predstavljati”, ”poštujte ljudska prava na deklarativnom nivou, a mi ćemo ih zloupotrebljavati, doslovnim provođenjem zakona koje smo izglasali da bismo zaštitili sebe”…). Ovaj drugi primjer odnosi se na fenomen sartrovskih bijelih rukavica: uljuđeni kriminal, odnosno kulturno demagogisanje i ”pristojnu” diktaturu.
Frustracija. Ukoliko se na putu ostavarenja određenog cilja ili potrebe nađe ili postavi teško savladiva prepreka, dolazi do frustracije. Frustracija može rezultirati sljedećim ishodima: agresivnim napadom na prepreku, povlačenjem, promišljanjem o nalaženju puteva za njeno prevazilaženje ili zaobilaženje, redefiniranjem ciljeva i načina njihovog ostvarivanja (ako ovdje postoji prepreka, pokušat ću ostvariti neki drugi cilj ili zadovoljiti sličnu potrebu)…
Harizmatični vođa. Vođa koji se ističe po svojim osobinama, sposobnostima i socioemocionalnim vještinama. On je prepoznat od strane onih koje predvodi kao neko ko je istaknut, originalan, drugačiji, djelotvoran, odnosno onaj kome se treba diviti, povjeriti sebe i slijediti ga. Složaj njegovih karakteristika može imati pozitivan ili negativan predznak, u zavisnosti za koje ideale se bori i koju filozofiju propagira.
Hipoteza kontakta. Ona je jedan od uspješnih načina nadvladavanja netrpeljivosti ili stereotipiziranja među različitim grupama. Sastoji se u omogućavanju kontakata među članovima grupa koje se razlikuju, npr. po naciji, rasi, vjeri, na način da se minimiziraju razlike u njihovim osobinama koje bi pothranjivale nadmoć jedne nad drugom grupom. Takođe, postavljaju im se zajednički ciljevi i zadaci, koje jedino mogu ostvariti zajedničkim radom i zalaganjem. Radi se i na neformalnim kontaktima među njihovim članovima i pozivanjem na autoritete koje obje grupe poštuju, smatraju uzorima i čije im je mišljenje bitno.
Kolektivno samopoštovanje. Ima dva oblika. Prvi, kada član određene grupe (građanskih aktivista, institucije, nevladine organizacije i slično) osjeća i percipira ponos i čast što je član date grupe. On je ponosan i zadovoljan sobom zato što se identificira sa vlastitom skupinom, tj. ona mu podiže samopoštovanje. U drugom obliku, to je zajedničko samocijenjenje određene skupine, gdje svaki član percipira grupu kao entitet koji je vrijedan, uspješan, kvalitetan i važan. Dakle, u drugom slučaju se napušta individualna ravan interpretacije i usvaja se kolektivni identitet. Ovaj koncept je vezan za pojam grupne kohezije i privrženosti grupi.
Legitimna moć. Opravdano posjedovanje određenih ovlasti, viših u odnosu na druge, koje se koriste razumno i u skladu sa unaprijed određenim kriterijima. Ne obuhvata i nespojiva je sa zloupotrebom ovlasti i vlastite, nadređene uloge.
Makijavelizam. To je riječ koja sažima parolu: ”cilj ne bira sredstvo”. Osobe sklone makijavelizmu ne prezaju ni od čega, ”gaze preko mrtvih”, samo da ostvare ono što su zamislili i dođu do vlastite koristi (koju nekada prikazuju kao javno, opće dobro, što je jedan od njihovih manipulativnih manevara).
Naučena bespomoćnost. Nakon bezuspješnih pokušaja građana da se ”izvuku” iz nametnute im situacije, političkih okova i socijalnog kaveza u koji su ih davno smjestili, oni odustaju od bilo kakvog trzaja da promijene vlastito stanje i situaciju, jer smatraju da više nema svrhe to činiti. Čak i kada bi ”okovi” olabavili, a neko pružio ruku spasa, oni će ostati u svojim kavezima, jer njihovi prethodni napori nisu polučili uspjeh i promjenu. Ovo je jedan vid inducirane socijalne katatonije.
Pogrom. Negativna posljedica socijalnih nemira, gdje se protjeruje ili fizički nasrće na određenu kategoriju društva (po različitim osnovama: rasnoj, nacionalnoj, seksualnoj, političkoj…), i/ili uništava njihova imovina. Ukoliko socijalna situacija i ponašanje mase izmakne kontroli, pogrom je jako teško spriječiti. Krajnji vid pogroma je linč, odnosno ubistvo člana/ova ciljne skupine.
Ponašanje mase. Ljudi u masi većinom ne slijede vlastite, individualne obrasce ponašanja. Slikovito rečeno, masa ima sebi svojstvenu narav i transcendira različite osobine njenih članova. Mnogo istomišljenika na jednom mjestu može uraditi stvari koje pojedinci samostalno vjerovatno i ne bi uradili. Socijalne mase mogu biti nosioci pozitivnih promjena, ali postoje i nusprodukti masovnih okupljanja i djelovanja, kada dolazi do nepredviđenih (destruktivnih) efekata njihovog djelovanja.
Postavljanje ciljeva, zahtjeva i planiranje. Zahtjevi i ciljevi trebaju biti jasni, ostvarljivi, uz postavljene rokove za njihovo ispunjavanje. Također, trebaju biti argumentirani, konkretni, očigledni i iskazani u svima razumljivim terminima. Širi cilj treba razložiti na kraće podciljeve, da bi došlo do njegove uspješne realizacije.
Relativna deprivacija. Osjećaj lišenosti, zakinutosti i pomanjkanja u vlastitom slučaju, u odnosu na druge (”neko drugi ima više nego mi”). Riječ je o izdanku uzlazne socijalne usporedbe (”uspoređivanja s onima koji imaju više od nas”). U našoj situaciji, u pitanju su ne samo oni koji posjeduju više, već i uzimaju od onih koji imaju manje.
Socijalna kategorizacija. Smještanje ljudi u određene grupe, s obzirom na karakteristike kao što su: vjera, nacija, rasa, spol… Ovakva tendencija uproštavanja ionako složenog svijeta oko nas može rezultirati stereotipiziranjem članova tih kategorija, kao i predrasudama i diskriminacijom.
Socijalne norme. To su očekivana i općeprihvaćena ponašanja u određenom društvu, odnosno kulturi. Njihovo kršenje, tj. nepridržavanje ovih normi praćeno je javnom, ali i privatnom osudom. Jedna od njih je kršenje zakonskih propisa, koja uvijek otvara diskusiju o dihotomiji ili preklapanju koncepata legalnosti i legitimnosti.
Temporalna (vremenska) socijalna usporedba. Osobe ili grupe uspoređuju svoje sadašnje stanje, resurse kojima raspolažu i situaciju sa onom koju su imali prije. Ukoliko su u prošlosti uživali više blagostanja, sloboda i slično, danas će biti nezadovoljni, jer ne samo da aktuelna situacija nije ista, već je i teža, puno lošija nego prije. Primjer može biti vlast i narod. Ukoliko je neko na vlasti došao na razne načine do resursa i sredstava, obogatio se i tako popravio svoju situaciju, koja je u prošlosti recimo (po njegovom mišljenju) bila nezavidna i teška, on će biti zadovoljniji aktuelnim stanjem i njegova temporalna usporedba bit će pozitivna. Međutim, kako je narod u međuvremenu izgubio mnogo toga, kod njega se javlja negativna temporalna usporedba.
Teorija neutralizacije. Kako bi osoba s podebljim naslagama nečiste savjesti i bogatom kriminalnom karijerom povratila pozitivno mišljenje o sebi, odnosno moralno samopoštovanje, ona se predstavlja kao altruista, prividno bezuvjetno pomažući nemoćnim, siromašnim i svim onima koji trebaju pomoć. Primjer: pokrasti određena sredstva i unesrećiti veliki broj građana (privatno i tajno), nakon čega se donira 5% plijena javnoj kuhinji, vjerskoj instituciji ili slično (javno i otvoreno).
Selman Repišti
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2312
Objavio