Krađa i prekrađa Ilira

Crna Gora je 2020. godine vraćena u Srednji vijek, vrijeme kad je crkva bila bog i batina. Srpska pravoslavna crkva, u Crnoj Gori, pobijedila je na izborima 2020. I postavila svoje ljude na svim mjestima. Već 5 godina malograđani vladaju u Crnoj Gori i vrše torturu nad građanima. Malograđani trepere od mržnje i pohlepe jer je došlo njihovo vrijeme osvetoljublja a građani, o jadu zabavljeni, predaju se depresiji i ostalim bolestima koje idu uz očajanje.

Malograđani su preko crkvenih partija dobili zaposlenja i primaju plate da rade sve što im crkvena vlast kaže da treba raditi kako bi Crna Gora nestala. Svi resursi su na prodaju, pare će crkvena vlast podijeliti i ostaviti sirotinju-raju da živi u ropstvu.

Turci i Mlečani, kad su okupirali Crnu Goru, u 15-om, 16-om, 17-om i 18-om vijeku nijesu nikakve pohare činjeli nad prirodom i stanovnicima. Ove dvije sile su se tukle među sobom, zbog trgovine! Nijesu pljačkali, prodavali prirodne ljepote, od stanovnika Crne Gore tražili su minimalni porez.

Ovo što se Crnoj Gori događa od 2020. je prava, istinska pohara svih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti! Rasprodaje se naša obala, naše more, rijeke i planine! Porezi koji su na snazi ustremljeni su na stanovnike koji su do imovine došli legalnim putem, prije AB revolucije (1989.). Onima, koji su do bogatstva došli pljačkom društvene, socijalističke, imovine sve je oprošteno.

Srpska pravoslavna crkva, u Crnojgori, ima svoju, usmenu istoriju. Njeni nastavnici i nastavnice vode đecu po istorijskim spomenicima crnogorske kulture i pričaju im da je to Srpsko carstvo. Patrijarh te crkve ide kod Putina i u njemu traži saveznika za uništavanje srpske pobunjene mladosti koja je ustala protiv terora. Putin je samo ćutao, smješkao se, ponekad klimnuo glavom. Niko ne zna šta je mislio. Možda ništa.

Zašto SPC forsira lažnu istoriju? Živi u srednjem vijeku kad se izgovorena istina kažnjavala odsijecanjem glave. Moguće je da i mene kazni nekom od njenih metoda, ali, ja ću najveće svetinje radi – istine, morati da ispišem ove retke.

Pouzdani podaci o etničkom karakteru stanovnika koji su živjeli na području Crne Gore, u ranom bronzanom dobu (2000 -1500. prije nove ere) govore da su to bili Iliri i Tračani. Oni su izgradili plemensku organizaciju koja je kasnije prerasla u državu. Tada su predstavljali jedinstvenu etničku grupu s Tračanima. Zajednički naziv im je bio Pelasti.

Po legendi: „rodonačelnici Ilira su Kadmos i njegova žena Harmonija (osnivači Tebe) koji su se u obliku zmija doselili u oblast kasnijeg ilirskog plemena Enhelejaca, istočno od Boke Kotorske“ zasnovali su naseobinu Buthua (Budva).

Legenda o postanku Ilira ušla je u njihovu religiju i postala kult obožavanja.

Etničko podvajanje Ilira i Tračana nastupilo je oko 1200. godine, prije nove ere. Došlo je do takozvanog razgraničavanja teritorije. Gruba granica između njih je na vodotocima Morave i Vardara. Iliri su naseljavali zapadnu polovinu balkanskog poluostrva teritoriju koju danas obuhvata Crna Gora.

Više ilirskih, plemenskih zajednica, živjelo je na području Crne Gore. Ardijeji su naseljavali obalu od Neretve do Budve. Njihovo glavno područje bila je Boka a Risan glavni grad. Ovo pleme je imalo najveću ulogu u stvaranju plemenskog saveza, tačnije ilirske države. Enhelejci su živjeli istočno od Ardijeja, u predjelu od Boke Kotorske do Drača. Labeati su bili pleme koje je naseljavalo sjeverno područje današnje CG i područje istočno od Skadarskog jezera do rijeke Morače. Centri su im bili Skadar i Medun (Metheon).

Postojalo je pleme Dokleati koje je živjelo zapadno od Labeata. Centar Dokleata bila je Doclea (Duklja). Oni su naseljavali područje od rijeke Morače pa do današnje crnogorske granice sa Hercegovinom. Dokleati su se bavili stočarstvom i bili poznati po siru kojeg su izvozili u rimske provincije.

Ne treba zaboraviti Piruste, koji su živjeli oko Pljevalja i Autarijate koji su živjeli sjeveroistočno od Skadarskog jezera i na sjeveru dopirali do Novog Pazara.

O životu Ilira na području Crne Gore govore brojna arheološka nalazišta koja su locirana oko današnjih gradova: Risna, Budve, Ulcinja, Meduna, Samobora (na obali Skadarskog jezera). Sačuvana su utvrđenja od kojih je najpoznatije u Gostilju (Zeta) koje je upropašćeno zbog nečije želje da se utre trag Ilirima.

Ilirska država ne postoji ni u IV vijeku p.n.e., još je to savez ilirskih plemena. Imali su intenzivne ekonomske i kulturne veze s Grcima i ostalim narodima Sredozemlja. Taj savez plemena je ubrzao stvaranje države jer im je prijetila opasnost od pokoravanja. Naime, grčki gradovi – polisi i Makedonska država imali su želju da zauzmu prostor koji su naseljavali Iliri. Bile su tu i rimske pretenzije. Trebalo se oduprijeti. Država ilirskih plemena stupila je na političku scenu, u III vijeku p.n.e.

Tokom rata Makedonaca protiv Etolaca, makedonski kralj Demetrije pozvao je u pomoć Agrona, sina ilirskog kralja Pleurata. Agron je odnio pobjedu nad Etolcima, ali, ubrzo potom i umro. Naslijedila ga je Teuta, jedna od dvije Agronove žene. Kad je preuzela vlast kraljica Teuta je napala Epir i opljačkala glavni grad Fojniku. Onda je napala Isu, Apoloniju i Epidamos, na današnjoj albanskoj obali, i Korkiru (Krf).

Osvajanjem Krfa i albanske obale ilirska država je stekla jake pozicije na jadranskom i jonskom moru. Od tog jačanja zazirali su Rimljani. Pregovori između kraljice Teute i Rimljana nijesu urodili plodom pa je došlo do Prvog ilirskog rata 229. godine p.n.e. koji je trajao godinu dana. Rimljani su pobijedili a Iliri izgubili veliki dio teritorije.

Rimljani su osvajali Ilire 60 godina. Treći ilirski rat desio se 168 p.n.e. porazom Ilira. Ilirskom državom vladao je Gencije, sin Pleurata II. On je centar države premjestio iz Risna u Skadar i u vrijeme njegove vladavine došlo je do jačanja plemena Dokleata. Imao je loše odnose s Rimom. Podsticao je ilirske gusare da pljačkaju rimske trgovačke brodove.

Rimljani su protiv Gencija poslali konzula Lucija Ancija koji je sa rimskom vojskom, u Trećem ilirskom ratu (168.p.n.e.) porazio Gencija. U Medunu je zarobio njegovog brata Karavantija, ženu i sinove – Pleurata i Skerdilaida. Gencija je njegova vojska, u Lješu, napustila i njegov otpor bio je slomljen. Predao se Rimljanima. Ilirska država je srušena. Lucije Ancije je diktirao uslove mira ( u Skadru) predstavnicima ilirskih plemena.

Do pokušaja restauracije Ilirske države došlo je pod vladavinom kralja Balajosa, poglavara Ardijeja. Ne zna se kako je njegova moć počela da jača, ali se zna da mu je prijestonica bila u Risnu i da je kovao sopstveni novac.

Poslije nestanka ilirske države započinje proces doseljavanja romanskog stanovništva i romanizacije ilirskih plemena na području današnje Crne Gore. Trajalo je to doseljavanje četiri stotine godina. Izvršena je i potpuna hristijanizacija stanovništva.

Početkom prvog vijeka nove ere teritorija Ilirske države, današnje Crne Gore, bila je u sastavu rimske provincije Dalmacija. Krajem trećeg vijeka, tačnije 297., od jednog dijela provincije Dalmacija formirana je nova provincija Prevalis ili Prevalitana koja je obuhvatala teritoriju današnje Crne Gore.

Kada car Teodosije dijeli Rimsko carstvo 395. godine na Istočno i Zapadno, provincija Prevalis ulazi u sastav Istočnog rimskog carstva koje kasnije dobija ime Vizantija.

Sloveni prodiru na teritoriju Vizantijskog carstva u 6. vijeku. Nije Vizantija mogla da zaustavi prodor slovenskih plemena. Zbog slabosti vizantijskog odbranbenog sistema slovenska plemena su trajno naselila Balkan. Jedan slovenski narod naselio je područje današnje Crne Gore. Njihova prapostojbina je Polablje, prostor istočno od Karpata, oko Dnjepra i Dnjestra. U vrijeme njihovog dolaska na području današnje Crne Gore živjelo je hristijanizovano ilirsko – romansko stanovništvo i za oblast koju su naselili odavno se ustalio naziv Duklja.

(Nastaviće se)

Bosiljka Kankaraš