Knjiga koje nema

Kao nikad dosad podigla se bura u vezi sa dodjelom Trinaestojulske nagrade. Čak i kada zanemarimo očigledno kršenje zakona time što se dodjeljuju čak tri godišnje nagrade iz iste oblasti dogodilo se nešto neviđeno – dodijeljena je nagrada za nepostojeću knjigu. Riječ je ni manje ni više o Bećiru Vukoviću i njegovoj nečuvenoj knjizi Kuće Beskućnika koja nije evidentirana u COBISS registru biblioteka Crne Gore, dok je tek naknadno dodata u COBISS Srbije. Kao odbranu na napade koje je pretrpio, književnik Bećir pokušava da uvjeri narod da on objavljuje knjige takvom brzinom da čak ni crnogorske ni srpske biblioteke ne uspiju da ih evidentiraju. Navodno, njegova nepostojeća knjiga nije izdata u Crnoj Gori već u Srbiji te je tamo evidentirana budući da je tamo i izdata. Osnovano možemo reći da će Vuković kao i izdavač Obodsko slovo žestoko zažaliti ovu egzibiciju kriznog menadžmenta.

Naime, mi smo u objavljenom tekstu naveli da knjige Bećira Vukovića za koju mu je dodijeljeno najveće nacionalno priznanje za kulturu Crne Gore ne postoji uzimajući u obzir da je izdavač crnogorski (Obodsko slovo) i da se ona ne može naći registru COBISS registrima Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine. U međuvremenu – COBISS Srbije je ažurirao bibliografiju Bećira Vukovića dodavši knjigu Kuće beskućnika među njegova dosad objavljena djela. Nažalost, Internetski arhiv nije zapamtio prethodnu verziju stranice koja se dobije pretragom Bećirovih autorskih djela, ali je dovoljno drugih pokazatelja po kojima se može zaključiti da je u pitanju podmetanje.

Čak i da prihvatimo Vukovićev navod zdravo za gotovo, nejasno je kako može jedno književno djelo da ostvari nevjerovatan doprinos razvoju crnogorskе kulture ako je ono nedostupno crnogorskoj publici. Štaviše, kada pogledamo sajt COBISS Srbije uviđamo da to djelo ne može služiti ni za doprinos srpske kulture budući da nijedna srpska biblioteka ne posjeduje primjerak ove građe! Navedeno je da je djelo izdato, ali da je i dalje u štampi dok je izdavač Obodsko slovo iz Crne Gore, a štampaо je Štampar Makarije iz Srbije. Navedeno je čak da je tiraž 500 primjeraka, iako je knjiga još u štampi – ali knjige niđe ni u Srbiji ni u Crnoj Gori! Pa kako je naš vajni žiri mogao doći do te primjerka te knjige? Više je nego jasno da je stranica koja sadrži podatke nepostojećeg djela Kuće beskućnika naknadno dodata na sajt COBISS Srbije u namjeri da autor, kao i žiri koji mu je dodijelio nagradu, prikrije skandal dosad neviđenih razmjera. Ne postoji razlog da se u bibliotečku bazu unese djelo kojeg nema ni u fizičkom ni u elektronskom obliku u raspoloživim bibliotekama.

Naša redakcija je neposredno kontaktirala sekretarku komisije za dodjelu Trinaestojulske nagrade zahtijevaući da nam dostave ISBN, ime izdavača i godinu kada je izdata knjiga za potrebe članka na Zrcalu. Da podsjetimo: ISBN je jedinstveni međunarodni kod za jednu knjigu, nikoje dvije knjige ne mogu imati isti. Rečeno nam je poslije nekoliko sati da je ISBN 978 -86 -6311-453-1 što odgovara broju pod kojim je djelo Poneti na pusto ostrvo istog autora katalogizovano u Srbiji – i sad Vuković pokušava da se vadi misleći da mi nijesmo provjeravali COBISS bazu Srbije. Naknadno dodata Kuća beskućnika u COBISS Srbija ima ISBN 978-86-6311-469-2, što odudara od podatka koji nam je dat neposredno od žirija. Kako se u bitnom dijelu ISBN brojevi ovih dviju knjiga poklapaju, budući da su isti izdavači u pitanju, upoređujući tri cifre koje izdavač jedinstveno dodjeljuje knjizi može se zaključiti da je u pitanju naknadno dodati ISBN. Znači, Bećir je u namjeri da sačuva svoj obraz naćerao Obodsko slovo da naknadno dodijeli ISBN njegovoj nepoznatoj knjizi, uvalivši i njih u svoj problem. Radi vlastitog interesa bi i ugrozio integritet Narodne biblioteke Srbije, ovaj navodno veliki srpski patriota. Inače, žiri za dodjelu ovogodišnje Trinaestojulske nagrade još nije odgovorio na naš zahtjev za slobodan pristup zapisnicima sa njihovih sjednica kao i kopiji knjige koju je razmatrao.

Nesumnjivo da je prvo odabran je dobitnik nagrade a tek onda djelo koje ju navodno zavređuje. Namještanje državnih priznanja je odavno poznata pojava u Crnoj Gori, ali stepen trapavosti i klijentelizma žirija ovoga puta govori o dosad neviđenoj bahatosti i javašluku. Žiri ne umije ni da namjeste nagradu da valja. U ovome vidimo i da Bećirovi drugari koji su mu nasilu šćeli dodijeliti ovu nagradu ne cijene ni njega kao književnika kao ni crnogorsku javnost kad su mislili da će im ovakvo vrijeđanje elementarne inteligencije proći. Inače, i zbirka poezije Poneti na pusto ostrvo, čiji se ISBN poklapa sa podacima koje smo od žirija dobili, bez ikakve je vrijednosti. Iz nepovezanog načina pisanja je evidentno da je autor nju nabrzinu smadrljao, kombinujući neke ranije stihove. O njoj ćemo sastaviti poseban osvrt.

Kad je riječ o “antisrpskoj histeriji” kojom Bećir hoće sebe predstaviti kao žrtvu progona, jedino možemo reći da je taj progon nepostojeći taman kao i njegova knjiga. Ovaj književnik je svoje nacionalno opredjeljenje dobro unovčio, te je kao propali student Univerziteta u Beogradu koji ispita jednog položio nije napravio karijeru književnika uprkos nedostatku opipljivog talenta. Svojevremeno je iz zavisti blatio đe je stizao vjerovatno najvećeg savremenog pjesnika sa ovog prostora – Novicu Tadića. Da je kod Bećira riječ o stvaralaštvu nesumnjivog kvaliteta, vrlo bi se lako njegove nacionalističke strasti stavile sa strane. I kad govorimo o Bećkoviću i njegovim ispadima, nikad ne dovodimo u pitanje kvalitet njegovih djela. Međutim, Bećir je upravo ona pojava koji jedini značaj u javnom prostoru pronalazi isključivo zbog zapaljive nacionalne retorike, hinjeći ulogu braniča tradicionalne i nacionalne vrijednosti. U njegovom slučaju nacionalizam nije samo odlika, već utočište kao i nebrojenim mediokritetima.

Mato Kankaraš