KAKO ŽIVI OTUĐENA OSOBA?

Otuđena osoba ne može biti zdrava. Pošto ona doživljava sebe kao stvar, kao investiciju, kojom treba da upravlja ona sama ili neko drugi, njoj nedostaje svijest o svome „ja“ . Ovaj nedostatak dovodi do duboke zabrinutosti. Zabrinutost koja nastaje zato što se čovjek suočava sa ambisom ništavila strašnija je čak i od muka u paklu. U viziji pakla čovjek se kažnjava i muči, u viziji ništavila on je doveden do granice ludila, jer više ne može da kaže „ja“.

Ako je moderni vijek s pravom nazvan vijekom zabrinutosti, onda je to prvenstveno zbog ove zabrinutosti koja nastaje iz nedostatka sopstvene ličnosti. U koliko je“ čovjek onakav kakvog ga žele“ čovjek nije ličnost. On je zabrinut, zavisi od odobravanja drugih, stalno nastojeći da ih zadovolji. Otuđena osoba se osjeća inferiorno kad god sumnja da nije na liniji. Pošto se njeno osjećanje sopstvene vrijednosti zasniva na odobravanju kao nagradi za konformizam, ona se prirodno osjeća ugroženo u osjećanju svoga „ja“ , bilo da se radi o nekom osjećanju, misli ili akciji koji se mogu protumačiti kao odstupanje. Ali u koliko je ona ljudsko biće, a ne automat, ne može da izbjegne odstupanje i zbog toga svo vrijeme osjeća strah od neodobravanja. Zbog toga sve više pokušava da se saglasi sa drugima, da doživi odobravanje, uspjeh. Osjećanje snage i sigurnosti ne pruža joj glas njene savjesti, već osjećanje da nije izgubila tijesnu vezu sa hordom.

Druga posljedica otuđenja je postojanje osjećanja krivice. Zaista iznenađuje da je osjećanje krivice tako rašireno i duboko ukorijenjeno u kulturi kao što je naša, koja je u osnovi nereligiozna. Ako pogledamo dublje, ljudi se osjećaju krivim zbog stotinu raznih stvari: zato što nijesu radili dovoljno, što su se pretjerano brinuli za svoju djecu ili se nijesu dovoljno brinuli, što nijesu učinili dovoljno za majku ili što su bili suviše popustljivi prema dužniku. Ljudi se osjećaju krivi što su učinili neko dobro djelo ili što su učinili zlo. Moraju da pronađu nešto zbog čega bi se osjećali krivim. Šta je uzrok ovako razvijenog osjećanja krivice?

Izgleda da postoje dva glavna, mada potpuno različita izvora, iz kojih proizilazi isti rezultat. Čovjek se osjeća kriv prema zapovjestima „nekog“ zato što nije isti kao ostali, što se nije potpuno prilagodio. Drugi izvor osjećanja krivice je sopstvena savjest: čovjek osjeća svoj dar ili talenat, svoju sposobnost da voli, misli, da se smije, da plače, da se čudi i stvara, da život pruža samo jednu šansu i ako je izgubi, izgubiće sve. On živi u svijetu u kome ima više udobnosti i olakšica koje njegovi preci nijesu poznavali, ali on osjeća da u trci za sve većim udobnostima njegov život mu prolazi kroz prste kao pijesak. On ne može da izbjegne osjećanje krivice zbog traćenja i gubitka ove šanse. Ovo osjećanje krivice je manje svjesno nego ono prvo, ali ono pojačava drugo i često služi kao racionalizacija za drugo. S toga, otuđeni čovjek osjeća krivicu što je razvio svoju ličnost ili što je nije razvio, što je živo biće ili što je automat, što je čovjek ili što je stvar.

Otuđeni čovjek je nesrećan. „Trošenje“ zabave služi tome da se potisne svijest o njegovoj nesreći. On pokušava da uštedi vrijeme, a ipak želi da ubije vrijeme koje je uštedio. Zadovoljan je što se još jedan dan završio bez neuspjeha ili poniženja, a ne pozdravlja novi dan sa istim oduševljenjem, kako može da pruži jedino doživljavanje sebe kao ličnosti. Njemu nedostaje stalno strujanje energije, koje proizilazi iz produktivnog odnosa prema svijetu.
Pošto nema vjere, pošto je gluv za glas svoje savjesti i pošto posjeduje više inteligenciju, a manje razum, on je zbunjen, uznemiren i spreman da prizna kao vođu svakoga ko mu pruži rješenje problema.

E.F.