Kadrovi – viđenog – filma!

Imamo izuzetno bogatu scenografiju za film i nijednu priču koja bi je oživila. Zašto od toliko vrsnih književnika nemamo nijednog scenaristu koji bi privukao pažnju, nekog, svetski uglednog reditelja? Prošle godine, Ministarstvo za kulturu sufinansiralo je Filmsku produkciju sa 345.000 eura. Za scenarija i njine prevode nije se dalo ni prebijene pare. A, da li se uradio i jedan film, niko nezna. Ove godine, tog fonda za film nema. Ali, uvijek, neđe ima onog: ima se – može se! Tako, kud Ministar, Ministarsvo za njim. Trenutno su na Cetinju u blizini povoljnih momenata, izdvojeni od administrativnog centra radi pravljenja oružja za masovnu kreaciju.Pored postojeće: likovne, muzičke i dramske akademije, planira graditi Ujedinjeno Kraljevstvo Akademija, u jednom zdanju, pod istom krunom i sa desantnim jedinicama za film i performans. Film, koji zahtijeva veoma zahtjevan i složen stručni kadar iz mnogih oblasti – a kojeg nemamo, niti je ko došao. Performans, koji nema ništa akademsko, pa ni etiku.

Performans je došao! Na Cetinju je u egzilu, jer ga protjeruju iz novinskih stubaca svuđe po svijetu – kao stručnu štampu, samo za budale. Svijet se pita šta će ovamo, kad nije ni za tamo, – pa, domaću javnost opsjedaju crne slutnje da je došao da uništi likovnu umjetnost, kao što je to u Kotoru uradio Mađeli sa pozorištem. Tamo je sada on i niko više. A, za filmsku industriju se može reći da imamo kadrove koji nisu u stanju (ili neće) da napreve za nacionalnu televizijsku ni najobičnije serije kakve se rutinski rade svuđe po svijetu, pa smo prinuđeni, u udarnim terminima, da gledamo strane. Tradicija državnih institucija nam je takva. A, kad u Cetinje proradi grad Spektakla, o državnom trošku, onda ćemo onom pravom Holivudu prodavati filmove. Dijelićemo ih i stranim ambasadorima. Država će trljati ruke od akciza. Biće to pravi Pistetajrosov (lako ćemo) Kukumaglajgrad (grad u oblacima). U CN Pozorište, nije ekranizovana, ni kao dokument stvaralaštva jednog vremena, ni jedna pozorišna predstava i ako ima sve uslove za to, a mnoge su predstave progutale veliki novac.

Veći dio razloga leži u tome što je: korespodencija umjetnika sa svijetom kao građom za djelo veoma često izmanipulirana, bilo nevještom racionalizacijom, bilo subjektivnim terorizmom i neobrazovanošću, napisao je davno moj profesor Estetike Sadudin Musabegović u jednoj filmskoj kritici. I najbolji glumci u loše osmišljenom filmu su uzaludni., a da je samo škola presudna ni Holivuda ne bi bilo. Kod nas, uvijek, vladaju nekakve teorije i teoretičari, jer, nemamo nikog, poput Kusturice, koji bi privukao novac filmske industrije. Kusturica pravi studije đe mu nom padne. Nikad ga nijedna država nije finansirala, jer je film industrija za sebe koju druge industrije pomažu, jer stvara profit. Tako je i komercijalna muzika (bez pomoći festivala) zakučila dobar dio kolača, jer su dio te iste komercijalne produkcije.

A, ovđe je država postala, moćnim, birokratskim, umjetnički obojenim moljcima jedina tezga za njihove nerealne ambicije. Da li su nečije ideje postale vlasništvo države ili je problem u razumijevanju vlastite države – uvijek je dobro izbalansirana zagonetka, od koje stvarnost ne prepoznajemo. Malo je prepoznavanja zbilje a mnogo ispraznih priča i promašenih umjetnika, koji, rešenja za svoje neostvarene ambicije traže u dobrom uhljebljenju državnih institucija i spektaklima na trošak nje. Primakli se državnim jaslama, pa deru za sebe, dokle micati mogu. Moć je jedina vrijednost, a ostalo pizdarije, – nekima je taj performans postao službeni pozdrav. Od tog performansa se i da hoće ne mogu otrgnuti. Kao da će, koliko śutra, doći smak svijeta, pa ih umjesto demokratski uređene Evrope, čeka sudbinu Antifona. Ne posustaju. U svojim trulim ambicijama egzistiraju, dok se iđe od države može isčeprkati i prebijene pare. Tako od bajki nastaje stvarnost u Crnoj Gori. ‘Oću reći obrnuto. Čuj mene, kao da su red i redosled ovđe važni. Uvijek je u svijetu bilo kriza. Iz njih se izlazilo kako je ko znao i umio. Ali oni koji nisu priznavali stvarnost i znanje, već slijedili samo svoje sitne interese na račun cijelog društva su uvijek kočili stvarni napredak.

Nije dovoljno htjeti, treba i znati. A da bi smo nešto znali, trebamo se prvo osvrnuti oko sebe. A, ono što je oko nas, obično je previše blizu, jer, umjesto da nas uputi, obično, zaklanja veći dio stvarnosti oko nas. Sebi smo najpreči i onda kad smo drugima najpotrebniji. Država je tu za potkusurivanje. Danas su mnogi fakulteti privatni. Takve su u dalekoj prošlosti bile i sve škole. Osnivao ih je onaj ko je imao znanje za to. Tako je Platon osnovao prvu Akademija. Protagora je više zarađivao nego Fidija, zajedno sa svim svojim pomagačima na Akropolju. U Rimu je Herod Atik, profesor retorike, od svojih prihoda sagradio pozorište i poklonio ga svome gradu. Danas je u modi film, pa su visoko profesionalni reditelji od njega napravili industriju. Ostali tavore u kolotečinama sistema kao skup dokumentarni matrerijal za rijetke. Televizijske serije su svojom komercijanošću oživile uspavanost lokalnog mentaliteta. Tako su palanačke priče postale sastavni dio života i najvećih centara kulture u svijetu. Nikad se svijet nije zabavljao svojom trulom profanošću kao sad. Jedino je klasična umjetnost uvijek zavisila od mecena. U Crnoj Gori se otima i ono malo crkavice namijenjene stvarnoj umjetnosti i kulturi, koja čini esenciju identiteta svakog naroda.

Bratislav Bato Medojević

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1536

Objavio Urednik dana svi 16 2011. u kategoriji TV i Filmski. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst