Jovanović v. Jovanović

U Crnoj Gori su jednovremeno bila vođena dva sudska spora koja, po samom predmetu kojim su pozabavljeni prijete da nanesu bitne promjene. Na jednu ruku tu je proces Državnog udara, koji je svojevrni državni projekat, koji je tolikog obima da se ne može spregnuti u jedan članak. Možemo reći bar da je ovaj po mišljenjima mnogih suludi proces čiji ishod očekujemo za koji dan. Ma kakav bio, i nebitno oće li dobiti neki preokret, govoriće o samoj prirodi sudstva u Crnoj Gori danas a samim tim i o stanju morala u našem društvu.

slika sa youtube videa

Na drugu bandu imamo slučaj u kojem zaraćene strane vode spor upravo oko sprdnje koju jedan goni a koju drugi naziva klevetom. U pitanju je proces koji formalno vodi Dubravka Jovanović protiv dr Gorana Jovanovića, poznatijeg kao Timura Tmurnog. Pjesnik tuži pjesnika. Ovaj proces koji se nedavno raspao crnogorskom sudstvu je svojevrsni presedan.

Da li ovo znači da satiri kod nas nema mjesta kad se već na sud izvodi? Ili smo upravo napredno društvo čim je sami zafrkant dobio spor? Po svemu sudeći ni jedno ni drugo.

Naime, ma kako stanje u našoj Crnoj Gori bilo po pitanju slobode mišljenja daleko je od onoga što se od izvjesnih progresivnih medija uporno nameće. Kod nas ne vlada diktatura i svako ima slobodu izražavanja vlastitog mišljenja – druga je stvar što mu medijski prostor prilikom toga ne mora nužno biti naklonjen. Ovaj prostor je pod upravom nekolicine koja pušta u etar ono što njima odgovara – za šta su odgovorni svi koji ovim prostorom raspolažu. Glavna osobina medijskog neba Crne Gore je da suštinskog istraživačkog novinarstva nema, što se i samim novinskim kućama treba pripisat u zaslugu. U tom smislu spor kojem smo djelimično prisustvovali nije ništa drugo nego udaranje na sujetu sujetnim ljudima.

Bez zazora govoreći: blaćenje Timurovo koje je sprovedeno nad Skalom i Slavkom formalno se ne može podvest pod pojam kritike. Sve što je on ovom poemom reka o Mandiću i njegovoj zloupotrebi medijskog prostora moglo bi se svesti na sljedeće: Slavko Mandić je politički preobraćenik iz interesa (Srbin -> Dukljanin) i dobro mu se sipa u korito. Međutim vrlo brzo ogrezne u plitko, nisko i neprecizno etiketiranje pri spomenu krmadi koja gospodar hrani. Metanisanje ovoga radija određenim strukturama, ukoliko je to zbilja slučaj, ne treba putem opštih prikaza izvrtati ruglu. Ono po čemu je se ovaj radio nedavno neslavno proveo su izvjesne kolumne Mandićeve – na njih je ovđe dat samo površan osvrt. Kao satira ovo je slabo i ne bi bez psovki imalo nikakvu oštrinu. Ovo je najbolji pokazatelj koliko ima prave duhovitosti u onome što piše.

Ono što se da zaključiti na osnovu inih pjesama koje su dostupne na njegovom jutjub kanalu upravo je da ovaj čovjek ima i kapacitet i kvalitet. Muzika koja prati pjesme iako ne toliko originalna ipak je skladna. Pjesmu umije napisati i lijepo u nju ugraditi kotorsku leksiku ali ne nakalemu uvijek pravu duhovitost na nju. Odgovorno smatram da je Timur Tmurni onim što je pokazao dosad kapaciteta da bude pravi gradski fakin i nadam se da ubuduće njegov izraz ne zalazi u nisko etiketiranje jer će ga ovo na kraju svesti na nivo pjesnika za promotivne spotove.

Možda je sud njemu u korist dosudio ali ovim ne br trebalo da se diči. Ovo je samo pokazatelj da je one psovke koje je u stihu uputio radio skali i Slavku Mandiću kao njenom glavnom eksponentu dobro zamaštrao. Vrlo je opravdana Timurova potreba da nekoga za pristrasno i kvazinovinarsko držanje nagrdi zbijanjem šale. Međutim, u onome što je za njih sklepao se niđe šale ne omože nazrijeti. U pitanju je sirova i prizemna vulgarna sprdnja koja se ni u kojem svojem elementu ne odlikuje finom duhovitošću koja odlikuje jednog Nušića ili jednog Duška Radovića. Ovo su primjeri ljudi koji su ispaštali zbog svojeg humora! Đavolja psovka im nije trebala da iskažu svoj stav i iznjedre svoju šalu!

Kad šala spane na vulgarnost tu svaka duhovitost iščili.

Mato Kankaraš

* Izložimo integralnu pjesma koja je povela svu ovu priču:

Pjesma o Leopoldu

Kako vjetar grane njiše,
naš Leopold zbori, piše,
ucjenjuje, stiska, laže,
i pljuje do apanaže.
Novinarska grdobina,
pamtite li tog Srbina?
Kad svanuše dani tamni,
načinio spisak sramni.

Onda tako, često biva,
za režimom opet pliva.
Otvori se vlasti špina,
evo sada Dukljanina
sa dna kace skorup kupi,
caruje u mišjoj rupi
i odatle truje, huška,
ako stane, odmah ćuška.

Daleko se čuju glasni!
“Štala” – bilten vatrogasni,
privatnik od naših šolda,
cirkus meštra Leopolda,
tete Maje Bačelora,
poteštatice Kotora
koja uze Crvjezika
za osobnog savjetnika.

Propaganda je prosuta
bazdi kao iz konduta
i bedeme stare kuži,
to Leopold gradom kruži,
žvrlja otrovne kolumne,
komentare maloumne,
od njih mozak bolan bubri,
to Leopold pašu đubri.

Dan taj dođe, bogu fala,
smjena vlasti, špina stala.
Ima li đe parazita,
ako možda neko pita,
glava svinjska, džaba šminka,
eno trovač nasred Pinka,
izraz lica kutijaša,
Šupkovića oponaša.

Što poganiš sam poliži,
‘mjesto gosta si u žiži,
Leopolde nisi bitan,
umišljen si poltron sitan,
novinarska metastaza,
lutak sprdnih igrokaza,
vrlo brzo, nije šala,
kandidat za karnevala.