Jezik nam je obezvrijeđen

Lingvisti koji ne osjećaju duh crnogorskog naroda sve su zamutili. I umjesto da crnogorski jezik budi ośećaj za prave vrijednosti tradicije i istorije veliki dio stanovništva je u zabludi. Proglašenje crnogorskog jezika za zvanični značilo je osvajanje slobode. Ali ta sloboda je zloupotrijebljena od lingvista. Standardni jezik bi trebalo praviti onako kako odgovara ljudima a ne na osnovu analiza, trgovine, čisto racionalno. Ovu grešku ne prave samo oni koji su šćeli potpuno srpsko-hrvatsku varijantu, već i oni koji su htjeli potpuno usvajanje zaostalih izraza kao što su ovija, onija, ovijeh, ovijem itd. Ti ljudi bi trebalo da razmislie i da budu malo više odgovorni. Ovako Crnogorci ne znaju koji jezik da prihvate: da li srpski ili crnogorski. Forsiranjem zaostalih izraza običnom čovjeku se čini da od njega prave seljaka – te će prije prihvatiti srpski. Oni treba da budu ljudi i da u standardnom jeziku izraze suštinsku težnju crnogorskog čovjeka. (Zar nije čudno što su i crnogorski i srpski pa čak i bosanski i hrvatski jezik jedan te isti jezik čiji su predstavnici cjenkaju oko određenih izraza koji su markantni i posebni za njihova područja?)

Zbog čega je nekim ljudima potrebno da izdvajaju neka svoja obilježja kao savršenstvo. Izdvajajući svoje jedinstvene osobine kao jedine prihvatljive vrijednosti, oni blokiraju originalnost koja ljudska bića određuje. Zar se u bivšoj Jugoslaviji taj srpsko-hrvatski nije mogao nazvati južnoslovenskim jezikom u kome bi bili ravnopravni sva njegova četiri oblika?

Zašto u crnogorskom ne budu prihvaćeni dubleti koji postoje u govornom jeziku: sjesti i śesti, gdje i đe, śutra i sjutra i negdje i neđe (ili negđe). Zbog čega bi nekoga trebalo goniti da govori: đe ili śutra – kad mu je prirodnije gdje ili sjutra (kao fol Crnogorac je tek onda kad ovako zbori). Zašto nekoga ćerati na nešto, govoreći da je primitivan i zaostao? Niko ne treba nikome da diktira kako treba da se ośeća (ili osjeća), šta treba da bude ako je Crnogorac.

Kako ti bezdušni lingvisti, koji na jezik gledaju kao prosječni ljekari na dušu čovjeka, mogu da sude koji jezik je prihvatljiv koji nije, koji primitivan a koji ne (ili arhaičan, taj izraz mnogo vole da koriste). U jeziku oni nalaze samo racionalno sklapanje izraza, riječi, glasovne promjene itd.  a ne ono najvažnije – dušu jednog naroda.

Jedna od stvari koja mnogo uznemiruje je sljedeća: kako da dva Hrvata i jedan Bošnjak pišu gramatiku crnogorskog jezika?

Ta dva Hrvata su Silić i Pranjković a taj Bošnjak je Adnan Čirgić. To pitanje i mene muči. Silić je bio u vrhovnom odboru za standardizaciju, Pranjković je zauzimao manje važno mjesto dok je Adnan bio glavni u taboru za „ultra-crnogorski“. I oni se isto toliko  mogu naći u crnogorskom jeziku kao i ovi što su protiv njega. Stiče se  utisak da oni više žele crnogorski iz nekog osvetničkog zadovoljstva no zbog naroda.  U toj njihovoj borbi za crnogorski se vidi puka želja da zadaju udarac Srbima! Ovo zvuči paranoično, ali i Bosna i Hrvatska su bile u ratu sa SR Jugosavijom, odn. Srbijom a Crna Gora je bila njen poslušnik tada.

Da ne bih ulazio u detalje političke situacije, koja se i kroz jezik manifestuje želim da kežem kažem: Neću da mi jezik bude zasnovan na suparničkim mržnjama suśednih (većih) država koje i nijesu postojale dok je Crna Gora bila slobodna! Žalosno je što su lingvinisti zbunili narod i našli u tome neko sujetno zadovoljstvo.

Evo primjera:

U debati prof Zorice Radulović i dr Adnana Čirgića, koja je izlazila u „Vijestima“ odmah se primjetilo da se njihov sukob temelji na bockanju i niskim udarcima. Pored toga što je ta debata oko jezika bila namještena, jer se i očekivalo da će se Adnan zalećeti da brani arhaizme (njegov jezik), i svih ostalih spletkarija nije se moglo jasno razaznati oko čega se tačno spore! Studenti su se uključili ganjajući Adnana zbog glupih omaški kao OBA DVA isl. Naravno, oni su pisali s namjerom da se dodvore svojoj cijenjenoj profesorki s fakulteta. Šta očekuju sad?  Je li treba da dođe neki čovjek koji će stati na stranu jednih ili drugih? Kako kad ni jedni ni drugi ni treći ne vide šta je jezik za ljude!? Samo se spore oko tupavih normi koje su im usađene tim silnim gramatičkim pravila, teorijom književnosti i pravopisnih normi! Potpuno su otupjeli za ono što je ljudima važno! Zar se jezik može definisati pravopisnim normama i gramatičkim pravilima? Zar se duša može analizirati kao anatomija čovjeka? NE! I Vuk Karadžić se zalagao za jezik naroda! Nije on jezik pripisao svim narodima sa područja Jugoslavije ili uopšte svih Jugoslovena, on je tragao za jezikom svog srpskog naroda.

Ne treba  „voljeti“ svoj jezik sujetno ističući njegovu posebnost (kao nadnaravni, iznad ostalih) svoj jezik treba voljeti kao svoj – kao dio sebe, duha svoga naroda i tradicije! Jezičke norme moraju postojati, da bismo se lakše sporazumjevali,  ali one ne smiju biti značajnije od samog jezika.

Mato Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1250

Objavio Urednik dana velj 26 2011. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst