Jezik i nacionalizam

Juče je završen prvi dio dvodnevne javne rasprave Jezici i nacionalizmi, koja je projekat nastao zajedničkim djelovanjem Udruženja Krokodil iz Beograda, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BiH iz Sarajeva. Vodeću ulogu u raspravi, ili boljereći tim stručnjaka u oblasti našeg jezika, bio je sastavljen od Hanke Vajzović, Josipa Baotića, Bojana Glavaševića, Rajke Glušice, Nađe Bobičić, Slavice Perović i Balše Brkovića. Božena Jelušić nije bila govornik na prvoj večeri ali se na drugoj priključila navedenima.

Da li je rasprava plodna bila? Najbolje će se prosuditi po uticaju koji će ona imati po okončanju ovog kolektivnog projekta jer su pred nama tek rasprave u Beogradu, Sarajevu i Splitu. Mora se ipak zamjeriti da je prvi dan rasprave bio bez većeg uspjeha, pošto je veći dio posvećen na podugačka izlaganja svakog od učesnika ponaosob, dok je komunikacija sa publikom ostala na mrčnom nivou. Ne može se napraviti rasprava kojoj je tema jezik i jezički problema, a da se pritom zbog beśedenja gostiju zanemaruje suštinska funkcija jezika. Veću zamjerku zaslužuje što nije bilo zagovornika srpskog jezika u ekspertskom timu, iako bilo zagovornika svakog od preostala tri ista jezika, što je lišilo raspravu cjelovitosti.

Kao što se neteško zaključiti može, tema ovog zbora bila je pojačani nacionalizam u oblasti jezika koju pokazuju predstavnici svakog od četiri jezika našeg govornog područja. Naglasak je postavljen bio politizaciju jezika, koja kao najčešća sredstva bira povećavanje, foliranje i forsiranje razlika koje jezikoslovci u službi države vješto poture kao istinu, iako nam se priroda te politizacije i njen korijen nije dao jasno prikazao. Pitanje “Da li je imenavonje jezika jedini jezički problem našeg područja? Nije li imenodavanje svojevrsna plitka politizacija jezika”? nije dobila odgovor već se neka vrsta utočišta našla u Krležinoj tvrdnji da je srpskohrvatski lingvistički jedan jezik, dok svaka nacija koja njime zbori ima pravo da ga svojim imenom zove. Ovo pak, nije u praksi ovako jednostavno, pošto dostina država koje na zvaničnom nivou piznaju jedan te isti jezik, dok je svaka za se nacija.

Stav koji zastupao na ovoj raspravi jeste bio da je upravo imenovanje jezika ćeranje politike, dok je glavna motivacije za proglašenjem crnogorskog jezika bila ne politička već u službi jezika. Težnja standardnog jezika jeste da bude što bliži narodnom, i obaveza je lingvista i književnika jednoga naroda da ocijene šta je to najvrednije u narodnom jeziku i šta zaslužuje da zauzme mjesto u standarnom jeziku koji će biti zastupljenim u medijima i književnim djelima. Naš je stav da su jotovani oblici zavrijedili ovaj tretman, pošto je u mnozini književnih djela bio isključivo ovaj oblik.

Stav strčnjaka odnosno govornika ovog zbora jeste oprečan našemu bio ali nijesam mogao doći do suštinskog odgovora. “Šta je pravilno u jednom jeziku? Kako prosuditi da je jedan oblik pravilan a drugi nije?” je , ispade, nerješivo pitanje! Niko nije govorio šta je nepravilno a šta jeste, pošto je to u domenu jezika nerazlučivo; te se postavlja pitanje “Šta je problem, primjerice, u crnogorskom jeziku”. Na to pitanje se, razložno, ośetila prozvanom dr Rajka Glušica. Već prve večeri je održala podužu beśedu u kojoj je iznijela nekolicinu zanimljivih stavova sa kojima se redakcija Zrcala listom slaže.

Kao što se dalo očekivati, pomenuo se i Fakultet za crnogorski jezik, koji je uludan projekat kad se obazremo na rashode koje stvara i to u jednoj siromašnoj zemlji. Po riječima profesorice Glušice, ne možemo podizati i obrazovati mlade ljude na mitu da je crnogorski jezik autohton kad imamo svega pet autohtonih jezika u svijetu, i ne možemo mu odricati vezu sa ostalim jugoslovenskim jezicima. Takvo činjenje zaslužuje najveću osudu pošto unazađuje sredinu na duge staze.

Ipak, pri kraju zanimljivog prvovečernog govora profesorica Glušica je osporila da su ś i ź foneme i to na čisto naučnom osnovu i pored toga osporila vrijednost jotovanih oblika u tekstovima za medije. Primjer koji je navela sebi je zbilja poražavajući; govoriti da je mjerilo da li jedan oblik treba da bude u medijime ili ne pozivajući se na to da nećete djelovati kao obrazovana ili kultivisana osoba ako te oblike upotrebljavate u nekoj emisiji. Kako možemo suditi na taj način o jeziku? Kako možemo jedne oblike pretpostaviti drugima, i to još na tako plitkoumnom osnovu? Da li treba suditi da je nešto nepravilno a drugo pravilno samo zato što sebi zvučimo kultivisani pri upotrebi jednog oblika? Kako može biti htijenje uvođenja u medijski i pisani jezik prirodnih govornih oblika biti želja za isticanjem razlika i ovaploćenjem nacionalizma? Ipak, ime jezika je uzelo prevagu i ono je smatrano ključnim problemom a ne reperkusijom ili površinskom manifestacijom nekog dubljeg poremećaja.

Fonema je po definiciji glas koji pravi razliku; primjerice red i rad nijesu isto kao što svi znamo, te ti glasovi prave razliku i značenju. Pa kazanom bi se reklo da su riječi śever i đever isto, kako ś nije fonema te ne pravi razliku. Takođe: Mara i Maśa, Miśa i Minja, Miśan i Miljan, Miśan i Miran, śenjati i penjati, śesti i đesti, pośed i pored, śeći i reći, śeći i leći, śenka i lenka, śekao i sekao (od sekati), selo i śelo, śen i sjen, śutra i jutra, śečem i rečem, śečem i pečem, śećati i većati i tako dalje.

Barem smo po zaključenoj rasprave zaključili da nam je rječnik u većoj mjeri siromašan, te da smo shvatili pravo značenje pojedinih izraza koji sadrže glas ś.

Od zanimljivijih stavova između ostalog smo čuli od Božene Jelušić da je uključivanje jotovanih oblika u knjiženi jezik pogrešno e dolazi do peglanja djela. Po shvatanju Boženinom, jezik djela treba da bude višestruk do te mjere da da se karakter djela kvari ako pripovjedač neđe nešto reče kad bi negdje trebalo nešto da kaže. Utisak peglanja dolazi zbog shvatanja jotovanih oblika kao jednog surog ovaploćenja narodskog jezika koje je nedoraslo za zreli knjiženi izraz i kojemu je mjesto određeno u svom arhaičnom kutu. Odatle ga ne treba vaditi bez kad ga stavljamo u skladnu ulogu uličnog i prostonarodskog izraza jer nije zavrijedio dominantno mjesto u djelu. Kao primjer je Jelušić navela Dragana Nikolića i njegovu trilogiju Kuće- Ulišta- Dim, koje su po njegovoj želji posthumno objavljena u jotovanom obliku. Izrečeni stav ne prihvatam u potpunosti i smatram za grubu insinuaciju, a čitaocu predlažem da se sam uvjeri.

Jedan od zanimljivijih stavova je da bi za deset godina pisci počeli pisati potpuno nerazumljivim jazikom, ako bi se forsirao jotovani izraz. Izrečena misao pipada piscu i kolumnisti Balši Brkoviću, i ne želim se upuštati u dalju analizu ove nedovršene i nerazumne misli, koja kao da je interpretacije poznate riječi Ljuba Nenadovića.

Za kraj je došlo pitanje “Zašto ne zovemo jezik jednim imenom ako se svi slažemo da jeste isti?”. Krležin stav se pokazao ipak dominantan i stručni tim se ipak pokazao u političkom ođelu koje priviruje ispod lingvističkog odijela. Navodno je bilo pokušaja za to kroz istoriju, ali nijesu uradili plodom zbog interesa većih sila. Iako svi svjesni toga, nijesmo u stavnju da to prevaziđemo. Krivi su tome Srbi u liku Vuka Karadžića koji nije htio da pristane da Srbi za svoj jezik prime naziv (iliriski) koji njima ništa ne znači.

Da li se to moglo bez ili sa njima postići bar korišćenje jedinstvenog imena nije bitno u tom trenutku bilo.

Svi mi ljubimo svoje međe, da ni zbog čega ano zato što je naše. Politička uloga čovjeka je ovđe zborila riječju “Nomen est omen”, iako pojam imena kod nas obesmišljen. Po svemu sudeći jedini spor koji je ovđe suštinski vođen jeste: da li je jezik u službi politike ili je politika u službi jezika.

Mato Kankaraš