Ivanovo traganje za životnim opredjeljenjem

REDAKCIJA: Odgledala sam tvoj film „Igla ispod praga“ i shvatila da si odličan reditelj i scenarista i zato sam željela da razgovaram sa tobom. Prije svega me interesuje uz koga si rastao? Đe si proveo svoje najranije djetinjstvo i ko je taj neko ko je veoma važan u tvojem najranijem odrastanju bio?

IVAN MARINOVIĆ: Djetinjstvo sam proveo između Zelenike i Luštice. Odredila me, naravno, porodica, familija, kao i činjenica da sam imao mogućnost da upoznam svoje đedove i babe i provedem neko vrijeme sa njima. Zanimljivo je, zapravo, iz ove perspektive kad se pogleda količina promjena – društvenih, ekonomskih, tehnoloških pa kad se razmisli o toj generaciji koja je živjela za vrijeme Drugog svjetskog rata. U Crnoj Gori, sa tim ljudima si bio u kontaktu ne sa epohom dvadesetog vijeka nego, možda, sa devetnaestim vijekom. Struja je na Lušticu došla pedesetih godina. Ako si ti upoznao ljude koji su zapamtili vrijeme prije struje, upoznao si zapravo i kulturu 19-og vijeka. U slučaju Luštice tu se i ne radi toliko o Crnoj Gori, već je to prostor koji je kulturološki i estetski određen Mediteranom.

REDAKCIJA: Misliš – Mletačka republika bila pa Austrija..?

IVAN MARINOVIĆ: Da, da. Kada se pogleda jezik, mentalitet i stil života, u mnogome se razlikuje od ostatka zemlje. Postojala je i značajna bliskost sa Dalmacijom, međutim to je u međuvremenu, sa odlaskom te generacije nestalo. Uglavnom – na mene je dosta uticalo poznavanje takvih starih ljudi a sticaj okolnosti je da je meni cijela porodica baš odatle, da su svi iz istog sela.

REDAKCIJA: I sa majčine i sa očeve strane? Je li to ogromno bogatstvo?

IVAN MARINOVIĆ: Jeste, s tim da ne smatram to većim bogatstvom nego kad imaš različite korijene. Više mislim da je rijetkost, te da mi je to usmjerilo pažnju na specifičan način. Bio sam fokusiran i skoncentrisan upravo na taj prostor – te ljude i tu kulturu.

REDAKCIJA: Jesu li Marinovići Katunjani iz Očinića porijeklom?

IVAN MARINOVIĆ: Luštičani su. U Lušticu su došli iz Stoliva prije nekoliko vijekova, a u Stoliv su došli iz Grblja, a u Grbalj su došli, pretpostavljamo iz Očinića. I danas ima Marinovića u Stolivu, i u drugim mjestima Boke. U našem slučaju je jedan katolik Marinović došao na imanje Neverovića u Lušticu, tu se oženio, naslijedio imanje i primio pravoslavlje. Ja sam dakle, po luštički –  Ivo Nika Lesa Sava Kosta Andrije Tripa Jozova. Taj Jozo je došao iz Stoliva. Urdešići, sa majčine strane su po Savu Nakićenoviću – starosjedioci, mada se zna da zapravo potiču iz Grčke kao što potiču i brojne druge luštičke porodice. Luštička prezimena su veoma egzotična i dominantno su mediteranska. Uglavnom sve babe i đedovi i s očeve i majčine strane su Luštičani, pa je to područje za koje sam ultimativno vezan.

REDAKCIJA: I sve si upijao?

IVAN MARINOVIĆ: Nije moglo da se razvodni, u smislu – nije moglo nešto da mi skrene pažnju na neki drugi krak istorije i kulture nego je sve bilo skoncentrisano na jednom poluostrvu. Na kome pritom postoji ozbiljna navika pričanja priča, i onda kad odrastete među ljudima koji konstantno nude svoje narative – onda je to moralo ostaviti traga. Odrastanje devedesetih je dabome bilo čudno na svoj način. Ja sam ’84-to godište i polazak u školu je koincidirao sa polaskom JNA na Dubrovnik. Ja sam krenuo sa ratom u obrazovanje a kraj osnovne škole je obilježilo bombardovanje 1999-te. Mislim da je i to vrijeme još više podstaklo starije da kroz priče bježe u prošlost, bio je to odbrambeni mehanizam da se pobjegne iz ludila.

REDAKCIJA: Kretanje vojski raznih, pucnjave – sve je to ostavilo traga u tebi?

IVAN MARINOVIĆ: Pa ovdje smo mogli sve to da čujemo. Po noći se čula pucnjava.

REDAKCIJA: Pa je li ti to nekad izgledalo kao neki film ili kao neka šala odraslih?

IVAN MARINOVIĆ: Ne kao šalu. Bio sam dovoljno osjetljiv da prepoznam brigu i strah mojih roditelja, kao i anksioznost i depresiju učitelja u školi. Nisam ja bio svjestan konteksta. Ti kad si mali, pa to doživiš  – a pogotovo kad imaš babe i đedove koji su preživjeli jedan drugi rat, o kome su ti pričali –  onda ti rat doživljavaš kao status quo.  Ja nisam mogao da percipiram šta se tu zapravo dešava; mogao sam da primijetim da su ljudi zabrinuti i uplašeni. Mislim da smo mi ovdje bili u posebnoj paranoji zbog tadašnjih huškačkih medija – tu smo na granici i onda smo bili posebno podložni raspirivanju straha. Mi kao djeca nismo primjećivali problem – dok smo bili djeca. Ali na starije generacije šokovi koji su se dešavali, ostavili su dubok trag i toliko su ih zaustavili u životu da su se oni svojim pričama uvijek vraćali u prošlost… Gotovo da se nije unaprijed projektovalo nego su se uvijek vraćali u neko vrijeme koje je njima bilo sigurno, bezbjednije, komotnije. To ljudi i načelno rade, vraćaju se u mladost, vraćam se i ja evo već sad.

REDAKCIJA: Ima li neki događaj iz tvog djetinjstva koji je baš ostao upamćen?

IVAN MARINOVIĆ: Čitav ambijent je bio nadrealan… Nadrealno je bilo i par godina kasnije kada je Zelenika bila baza za Talijane i za tranzit cigara – a ja sam mogao da uđem u luku kad god hoću.

REDAKCIJA: I da svašta vidiš?

IVAN MARINOVIĆ: Da vidim jedan egzotičan ambijent… Uopšte, sve je bilo “pitoreskno” u najmanju ruku.

REDAKCIJA: I sazrijevao si prije vremena?

IVAN MARINOVIĆ: Možda, nisam siguran ni da sam danas sazreo. Nekad mislim da je zrelost mit. Moja generacija je svakako prikupila bizarno iskustvo tokom raspada Jugoslavije. To sam shvatio tek kasnije, kada sam upoznao i živio sa svojom generacijom ljudi ali iz nekih drugih zemalja. Prvo sam upisao industrijski dizajn u Italiji na Politecnico di Milano. Tamo sam živio sa gomilom stranaca koji su dolazili iz raznih krajeva Evrope i svijeta u kome nisu proživjeli ni promil ludila sa kojim smo mi bili u dodiru. Tu sam shvatio koliko je naše životno iskustvo drastično različito od ljudi istih godina iz razvijenog svijeta.

REDAKCIJA: Otkud industrijski dizajn?

IVAN MARINOVIĆ: Pa moja majka Ljiljana je, kad sam imao dvanaest godina, otvorila galeriju na Belavisti: „Sju Rajder“. Tata je inače bio kapetan ribarice. Kasnije smo imali turistički brod. On je potpuno drugačije orijentisan čovjek, a majka je ušla u sferu umjetnosti. Tako sam sa dvanaest godina bio suočen sa likovnošću na jedan neposredan način.

REDAKCIJI: To je vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji?

IVAN MARINOVIĆ: To je ’96-a.

REDAKCIJA: Jesu li se tad prodavale slike?

IVAN MARINOVIĆ: Ne, mi nismo živjeli od toga. Majka je imala, a ima i danas, zanatsku radnju za uramljivanje slika, tako da je to paralelno išlo: uramljivanje i izložba. I dan danas je tako, ona se time bavi.

REDAKCIJA: Tako da si od majke naslijedio likovnost?

IVAN MARINOVIĆ: Neka žica ka likovnosti i umjetnosti načelno ide od nje a neka porodična žica ka inžinjerstvu ide od oca.

REDAKCIJA: Odlična kombinacija!

IVAN MARINOVIĆ: Bolja je kombinacija kod mog brata Mitra, jer je on neposredno u tome. On je otišao da studira Likovnu akademiju na Cetinju pa je onda prešao na Fakultet Primjenjenih Umjetnosti u Beograd. Sada vodi jedan fantastičan studio – “Galerija 12”. On radi megalomanske projekte za inostranstvo koji su u domenu novih tehnologija i umjetnosti. Veoma uspješno kombinuje  umjetnost, tehnologiju i inžinjerstvo.

REDAKCIJA: A ti?

IVAN MARINOVIĆ: Ipak nemam taj kapacitet. Drugačije sam ustrojen.

REDAKCIJA: Napravio si prvi film koji je zaista izvanredan a na putu je i drugi pod nazivom „Živi i zdravi“. Kad si poželio da budeš reditelj?

IVAN MARINOVIĆ: Negdje u srednjoj školi ali tada nisam imao pojma šta to stvarno znači. Zanimala me narativna umjetnost, čitao sam stripove, gledao filmove. Još u osnovnoj školi počeo sam da pravim neku svoju kolekciju. Ne sjećam se momenta kad je to tačno krenulo. Tu sklonost sam razvijao upravo zbog ambijenta u kojem sam odrastao sa vrlo zanimljivim likovima i pričama, sa kontekstom i situacijama. Kroz film i stripove sam intuitivno usvajao neke ideje vezane za dramsku formu – dok sam paralelno pred sobom imao slike i ljude u kojima bih vidio filmski potencijal. Međutim nisam mogao zaista da pojmim šta je film. Tada se teško dolazilo do informacija. Bio je jedan časopis koji mi je mnogo značio i iz kog sam učio –  „XZabava“ se zvao, uređivao ga je Petar Luković, i mnogo je uticao na formiranje mog ukusa, i uopšte njihove recenzije su mi ponudile prvi analitički pogled na film i muziku. Nažalost prestao je da izlazi za vrijeme bombardovanja. Nestanak tog časopisa sam doživio kao tragediju. Ni jedan strani časopis koje sam kasnije čitao mi nije bio kvalitativno na tom nivou.  Uglavnom – par takvih publikacija su mi bile jedini izvor informacija.

REDAKCIJA: Zbog rata i sankcija?

IVAN MARINOVIĆ: Sa sankcijama sva publicistika je umrla. Za mene je kiosk bio svetilište. Išao bih ispred kioska i čekao da izađu ta dva – tri lista a oni su po pravilu uvijek kasnili.

REDAKCIJA: A umjetnici koji su dolazili na primorje – jesi li sa njima imao kontakt?

IVAN MARINOVIĆ: Slabo, i koga god bih pitao za režiju, od recimo tih ljudi kojih je bilo po Rosama, beogradskih filmadžija, kad god bih s njima došao u susret govorili bi mi: „A šta ćeš tu, bolje nemoj, nećeš imati leba da jedeš“. Koga god bih pitao za savjet samo bi me obeshrabrivao – naročito ljudi iz produkcije. A ti si tu u Herceg Novom i pročitaš da je Ejzenštajn bitan i znaš da će te sačekati  pitanje na prijemnom o njemu a nemaš priliku ni da vidiš ni da pročitaš… Uređivanje naših televizija bilo je katastrofalno. Onda mi je u jednom trenutku, jedan porodični prijatelj donio faksimil prijemnog opšte kulture FDU-a u Beogradu kao i set fotokopiranih suvoparnih knjižurina iz kojih je trebalo da se spremim za taj prijemni. Ja sam pogledao taj test i shvatio da od trideset pitanja znam odgovor na deset – koji zaista i jesu opšta kultura. Ovih ostalih dvadeset pitanja su za mene su bila preteška – u smislu „Ko je Greg Toland?“. To je pitanje za nekog od osamnaest godina, iz opšte kulture? Trebalo je da već znam ko je direktor fotografije filma „Citizen Kane“. Ja sam bio obeshrabren u potpunosti.

REDAKCIJA: Jesi li imao konsultacije sa nekim profesorom?

IVAN MARINOVIĆ: Nikad nisam dobacio do konsultacija. Upoznao sam ovdje Baleta (Branka Baletića) i Mišu Radivojevića, obojica su mi dali zaista sjajne savjete, i ti razgovori su me ohrabrili, ali to je bilo mnogo kasnije.

REDAKCIJA: A šta je bilo ranije?

IVAN MARINOVIĆ: Na prvom mjestu je bila primjenjena umjetnost. Profesor mog brata koji mu je predavao na Likovnoj akademiji na Cetinju, predivan čovjek – čuveni grafičar Jakov Đuričić, je vidio neke moje crteže i rekao mi: „Ti si momče talentovan za crtanje, ajde ti na primijenjenu umjetnost – ali nemoj isto što i tvoj brat.“ Meni je tada industrijski dizajn djelovao intrigantno. Moj đede je pravio barke (i dan danas imamo dvije njegove barke), pa sam zbog te tradicije pokušao da sebe zamislim u toj oblasti.

REDAKCIJA: Jesi li učestvovao u izgradnji barki?

IVAN MARINOVIĆ: Moj otac ih je uglavnom održavao, ima uvijek puno posla oko drvenih barki, tako da sam mu šegrtovao. Bio je jedan genijalan scenografski ambijent tokom mog djetinjstva – u konobi kuće je bila đedova radionica, i u njoj je od zida do zida bila skoro završena velika drvena barka koja je za mene maloga izgledala monumentalno. Ta barka je bila tako nedovršena u kući godinama. Započeta je ranih osamdesetih, a otac je dovršio ’99-e godine. Ja i brat smo mu pomagali. Taj naivni dodir sa brodogradnjom me usmjerio na industrijski dizajn s idejom da ću se nekad specijalizovati za nautički dizajn. Međutim đedova konoba u kojoj je pravio barke je ipak postala kancelarija moje filmske produkcije.

REDAKCIJA: I đe si krenuo da studiraš?

IVAN MARINOVIĆ: U Italiju sam pošao jer nijesam položio prijemni u Beogradu. Bio sam deveti na spisku a primali su ih šest.

REDAKCIJA: To na režiji?

IVAN MARINOVIĆ: Ne, na primijenjenim umjetnostima. Ubio sam se od spremanja prijemnog, cijelo ljeto sam se pripremao u Beogradu, crtao svakodnevno – kad izađeš iz gimnazije opšteg smjera, ne možeš biti lako konkurentan na takvom prijemnom ispitu i nužne su pripreme. Konkurencija na prijemnom su bili ljudi koji su završili srednju dizajnersku. Šest dana traje prijemni, razne su discipline i ako napraviš malu grešku – pao si.

REDAKCIJA: Padaš na prijemni, vraćaš se doma. I?

IVAN MARINOVIĆ: Pošao sam u Firencu na par mjeseci sa idejom da usavršim italijanski jezik. A u realnosti je moja majka prepoznala da je za spasavanje duha to bio ključni potez. Znala je koliko sam se osjećao poraženim nakon tog prijemnog. Stigao sam na svoj devetnaesti rođendan. Tu sam upoznao mogućnosti studiranja u Italiji. Otišao sam do Milana, vidio šta je Politecnico i odlučio da se upišem tamo.

REDAKCIJA: Sa kim si otišao u Italiju?

IVAN MARINOVIĆ: Sam, sa dva kofera pravo u hostel.

REDAKCIJA: Kako si bio suveren!

IVAN MARINOVIĆ: Ma nisam ja bio suveren. Nisam ja imao pojma đe idem. Taj prethodni susret sa Firencom je za mene bio apsolutni kulturni šok. Nisam znao kako izgleda renesansa, šta su te boje, šta je ta arhitektura, nemaš pojma čije su to zapravo statue i ko je uopšte Bruneleski. To je bilo jedno otvaranje za mene strašno.

REDAKCIJA: Fascinirao te grad?

IVAN MARINOVIĆ: Kad odrasteš ovdje, pogotovo tih godina – ti si jedan mali zatucani konzervativac, ma koliko bio okružen dobrim ljudima i porodicom. Mislim da ova sredina svakog oblikuje u jako konzervativno biće. Mene je taj odlazak razobličio u svakom smislu. U Milanu sam lako dobio stipendiju. Teško je bilo za roditelje da finansijski izguraju prvu godinu ali su me onda kumulativno sačekale dvije stipendije na početku druge godine. Međutim već na drugoj godini sam shvatio da mi taj studij neće ponuditi to za čim sam tragao.

REDAKCIJA: Da ne ispunjava tvoja očekivanja?

IVAN MARINOVIĆ: U kreativnom smislu sam se osjećao neispunjen. Prostor dizajna mi je bio frustrirajući. Takođe, nisam došao iz konteksta u kome se dizajn i estetika naročito vrijednuju, mislim na naš prostor i našu tradiciju, pa mi samim tim i čitav taj proces na fakultetu nije bio ni zanimljiv ni intuitivan. Sa svim zadacima sam se dobro nosio ali ako bih otišao u knjižaru ipak bih završio u odijeljku za film, ne za dizajn.

REDAKCIJA: Sazrijevao si i znao si tačno šta hoćeš od svog života?

IVAN MARINOVIĆ: Više sam bio na tragu toga šta želim profesionalno. Svi ti koraci su mi bili jednako važni, i veoma formativni. A iz ove perspektive mi je fascinantna hrabrost mojih roditelja, koji nisu nikada bili tamo, jer sebi to putovanje nisu mogli da priušte a meni su omogućili da odem. Oni nisu imali priliku da se školuju a sve su dali što su mogli da bi meni i mom bratu omogućili obrazovanje. Mislim da je njihova lična vjera sve iznijela.

REDAKCIJA: Šta si u Milanu shvatio?

IVAN MARINOVIĆ: Shvatio sam da ću biti suštinski nesrećan ako se ne oprobam u filmu, i da sam tu želju potisnuo zbog obeshrabrivanja i priča o FDU-u u Beogradu. Činjenica je da sam dolazio iz konteksta gdje nisam mogao da vidim kako izgleda filmski set, i nije bilo lako da se oslobodim straha koji je dolazio iz pozicije totalnog neznanja.

REDAKCIJA: Ali tebe je život u Milanu pripremio za studije režije u Pragu?

IVAN MARINOVIĆ: Kad bih otišao u biblioteku da uzmem Bruna Munarija ili neke knjige vezane za dizajn ja bih završio u odjelu za film i tu bih proveo sate. Bila mi je sve očiglednija i jasnija potreba za filmom. Susret sa par filmova me u potpunosti prelomio. Ves Anderson je, recimo, danas neko opšte mjesto kad je nezavisni film u pitanju. Međutim, susret sa njegovim prvim filmovima je imao veliki uticaj. Vidio sam jedan neobičan film koji iz ugla i publike i kritike nije ništa posebno, ali na mene je svježina njegovog filmskog jezika ostavila snažan utisak. Radi se o jednom veoma duhovitom filmu „The Life Aquatic“, u kome Bil Marej igra komičnu verziju Žaka Kustoa. To je u biti stilizovana parodija sa briljantnim dijalozima. Kreativna sloboda koju je on tu ispoljio, a opet na komunikativan i prijemčiv način za široku publiku mi je djelovala neodoljivo. Od tog trenutka sam trasirao put koji me odveo u Prag i na FAMU. Tamo sam osjetio šta znači kad učiš o onome što zaista voliš. Provodio bih i po 12-13 sati dnevno na fakultetu bez da imam potrebu za bilo čim drugim. Bio sam svoj na svome, i imao sumanutu sreću da me pod svoje uzmu izuzetni profesori poput Iva Trajkova ili Pavla Jech-a. Mnogo godina kasnije sam osvijestio da mi je iz Milana ipak ostalo ponešto – pogled i metodologija kada je razmišljanje u pitanju. Naučio sam ponešto o redoslijedu stvari, kako se to već uči na fakultetu za arhitekturu. I tu logiku procesa, tako usvojenu, sam intuitivno primijenio i na film.

REDAKCIJA: Koji reditelji i filmadžije su, na tebe, ostavljali najjači utisak?

IVAN MARINOVIĆ: Miloš Forman je za mene alfa i omega. Baš je prvi film koji sam pogledao prvog dana na FAMU njegov “Ljubavi jedne plavuše”. Potom “Gori, gori moja gospođice”. To je film koji sam davao svim saradnicima kao obavezu prije nego što smo se upustili u pripreme filma. Njegov američki opus je izuzetan, ali filmovi Češkog Novog Talasa su nešto na šta se često vraćam.  Živko Nikolić je dabome autor kome sam se divio od malena. Iako su me neke scene “Iskušavanja đavola” koje sam vidio baš kao malo dijete temeljno istraumirale. Kasnije kao srednjoškolac sam postao veliki obožavatelj čitavog opusa. Odrastao sam prethodno pod jakim uticajem američkog nezavisnog filma – Braća Koen, P.T. Anderson, Finčer – to je bio onaj kvalitet koji mi je u našim skromnim video klubovima bio dostupan. Kasnije sam se tek susreo sa klasicima evropskog filma i otkrio vrijednosti Felinija, Bunjuela, Tarkovskog i drugih. Danas ako bih morao da odaberem jedan film koji za mene predstavlja potpuno savršenstvo od prvog do poslednjeg kadra – odabrao bih Felinijev “8½”.

REDAKCIJA: Prvi film je najteže snimati. Kako je tebi uspjelo da napraviš tako dobar prvi film?

IVAN MARINOVIĆ: Hvala na komplimentu. Za mene je to film sa dosta nedostataka, ali sam srećan jer je film lijepo putovao, i publika kontinuirano dobro reaguje. Film je zaista bio komplikovan poduhvat zbog skromnih sredstava sa kojima smo radili. Međutim okružio sam se izuzetnim ljudima u ekipi, izgradili smo sjajnu atmosferu, i već poslije prvih snimajućih dana bilo je jasno da ljudi na set dolaze sa vjerom da rade odličan projekat. Entuzijazam na snimanju je postao zarazan, i time smo prevazišli neke kompromise koji su se dešavali. Snimanje je bila čista radost, a mislim da ništa od toga ne bi tako lako išlo da nisam godinama temeljno radio na tom scenariju i likovima. Uloženo vrijeme i trud u taj dio posla je kasnije omogućio sve ostalo.

REDAKCIJA: Koja priznanja su ti najvažnija?

IVAN MARINOVIĆ: Dobijena priznanja su mi više sredstva da guram dalje sledeće projekte, nego što su cilj. Puno su mi značile nagrade za scenario jer su olakšale prolazak na fondovima, a i u tim žirijima su bili neki ljudi koje je zaista čast upoznati. Međutim najvažnija su mi ona intimnija priznanja koja sam dobio od porodice, saradnika i prijatelja. Kada shvatim da su mi neki saradnici istinski ponosni na to šta smo zajedno uradili – to me najviše razveseli.

 

Razgovor vodila: Bosiljka Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8554