Ivan Ivanović: Potrebno vrijeme da se prepozna značaj domaće scene

– Šta je tebe podstaklo da se pozabaviš alternativnom muzikom? U koji bi žanr ‘strpao’ onu muziku koju stvaraš?

Prije svega ljubavi prema muzici, ljubav prema rock’n’roll-u, društvena odgovornost u smislu želje za promjenama i na kraju potreba da se lično i umjetnički izrazim. Što se žanrova tiče, nisam ljubitelj kategorizacije muzike, ali recimo da je to art-pop, alt-rock.

– U kojim si bendovima trenutno angažovan i bi li nas mogao ukratko uputiti u njihovu djelatnost?

Trenutno radim aktivno sa 3 ekipe, BubnjIvi & Psi, Parampaščad, MP – trio. Prvi bend je moj autorski projekat koji bendovski prati ekipa iz Parampaščadi, čiji sam i ja član. Dok je MP – trio jazz bend u kojem sviram bubnjeve već 5 godina. Sva tri benda pripremaju albume prvijence, koji će biti objavljeni u narednom periodu.

– Kojeg si ti formalnog muzičkog obrazovanja i da li ti je ono pomoglo u tvojoj djelatnosti?

Pa ja sam završio srednju muzičku školu u Podgorici, a nakon toga dizajn zvuka u Beogradu. Tako da formalno jesam školovan muzičar i mogu reći da mi je to u profesiji, naravno dosta pomoglo. Knjigu ne možete pročitati ako ne znate slova, samo vam je neko može prepričati. Tako je i sa muzikom, potrebno je muzički se opismeniti kako biste se lakše izrazili. Naravno da to nije presudno, ali je svakako poželjno.

– Učestala je pojava školovanih muzičara da se nikako ne bave nekom ‘živom’ muzikom alternativnog tipa čak ni oni među njima koji istu redovno slušaju. Kako ti ovo objašnjavaš?

Iskreno nije tu potrebno mnogo šta objašnjavati, radi se o tome da se ljudi traže kroz život neprestano. Ljudi se opredijele za nešto kao što je muzika, a kasnije kroz život vide da to nije baš ono što su očekivali pa se jednostavno prekvalifikuju. A sa druge strane, tu je pitanje egzistencije. Alternativna muzika u svim oblicima nije nešto od čega može baš da se živi ni u svijetu a tek kod nas na ovako malom tržištu. Tako da ljudi biraju lakše puteve, što je potpuno razumljivo. Potrebna je posebna vrsta ljubavi, da ne kažem ludila, entuzijazma da bi se u Crnoj Gori bavili bilo kojim oblikom alternativne kulture. Međutim tu i jeste izazov i čar svega. Ne odustajati i postavljati temelje za nove generacije.

– Zbog čega je neformalno zaživjelo da se za pojam ‘crnogorskog muzičara’ vezuje nešto negativno pa čak i pogrdno?

Mislim da je sociološki problem crnogorskog društva. Uvijek nam je bolje „legne” neko ko dolazi strane. Nije to slučaj samo sa muzičarima. Imamo sklonost ka tome da bilo šta što neko pokuša da uradi kod nas bude izloženo  raznim sabotažama, pa čak i ismijavanju. Tu smo uvijek jaki, u tom komentarisanju sa strane, sa sigurne pozicije. Mislim da je potrebno vrijeme evolucije društva da prepoznaju značaj domaće scene, domaćih autora i do kraja razviju svijest o kolektivnom, opštem dobru.

– Da li je mladim ljudima ponuđen adekvatan prostor da izraze svoj žar? Kakvo je stanje na crnogorskom alternativnoj muzičkoj sceni? Da li potezi organizatora festivala i uopšte svirki idu u prilog samim muzičarima?

Moram reći da, nažalost nije. To je kompleksna priča koja zahtijeva poseban tretman, jer kad kao konzument pogledate sadržaje koje nudi grad ili država vi ćete pomisliti da alternativna kultura ili ne postoji ili je potpuno marginalozovana. Međutim na samoj sceni, ispod površine postoji veliki broj ljudi koji rade, žive i postoje, a to niko ne može demantovati. Potrebno je više sluha, više angažovanja svih nas zajedno da ti ljudi izađu iz garaža, podruma, parkova i ostalih sakrivenih intimnih prostora i prikažu se cijelom društvu jer imaju sta da pokažu. Međutim nije dovoljna samo angažovanost umjetnika, potrebno je da institucije prepoznaju značaj ove priče i obezbijede adekvatne kulturne centre i prostore prilagođene tim namjenama. Ima toliko napuštenih prostora po glavnom gradu koji bi se mogli koristiti u te svrhe.

Što se tiče festivala, ima ih nekoliko koji podržavaju i pružaju prilike domaćim bendovima, ali ipak ne dovoljno. Mada se to od festivala ne može ni očekivati jer svi znamo da su oni jako opterećeni sa finansijske strane pa se tako trude da dovedu što primamljivije poznato ime koje bi privuklo posjetioce. U takvom ambijentu je teško provući neafirmisane bendove. Naš cilj treba da bude cjelogodišnja kulturna ponuda a ne par „incidenata” u toku sezone.

– Ti si zajedno sa svojim prijateljima i saradnicima osnovao vlastiti muzički studio. Koji su sve ljudi bili uključeni u ovom poduhvatu? Koja je misija vašeg studija?

Studio STIVI je kuća koju sam osnovao sa Stefanom Pantovićem i to je prostor u kojem nastaje sve ono što mi predstavljamo. Radimo dosta, pripremamo naše albume, kao i materijale drugih autora. Misija je da za 10 godina pogledamo iza nas i vidimo veliki broj autora koji predstavljaju našu scenu, a krenuli su iz naše kuće. U pripremi je NVO STIVI koji će izmedju ostalog imati i izdavačku djelatnost u vidu digitalne distribucije. Tako da imamo velike, ali ne i nemoguće ciljeve.

Studio se nalazi u Spužu, a od nedavno imamo prostor i u Podgorici za neke manje zahtjevne projekte. Postojimo nepune 3 godine, a za to vrijeme iza sebe imamo preko 20 različitih autora, različitih žanrova. Tako da, kako mi volimo da kažemo imamo cijelu novu scenu koja potiče iz naše kuće.

Intevju vodio: Mato Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7769

Objavio Urednik dana lis 21 2019. u kategoriji Alternativa, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst