Isus i jaja
Kao savršen organizam, jaje je od davnina bilo ne samo simbol plodnosti, već pravog čuda – zbog tada neobjašnjivog rađanja živog bila iz nečeg naizgled vrlo jednostavnog, a posebnog. Ukratko, na jaja se gledalo kao na nešto što posjeduje naročitu moć. Stavljana su u temelje kuća kako bi otjerala zlo, u krila tek udatih djevojaka ili bi čekala mladence na kućnom pragu… Vezana za kult proljeća i obnove života, i u vrijeme nastanka hrišćanstva, postala su znak ne samo obnove prirode, već i ponovnog rađanja života – vaskrsenja. Kao što je pile probilu ljusku jajeta, tako je i Hrist na Uskrs ustao iz groba.
A Uskrs je najveći hrišćanski praznik. Praznik nad praznicima. Uvijek pada u nedjelju, prvu iza punog mjeseca, poslije proljećne ravnodnevnice.
Obojena jaja su, dakle, simbol proljeća, obnovljenog života, a crvena jaja simbolizuju Hristovu krv. Mnogobrojne su legende o tome kako je nastao običaj bojenja uskršnjih jaja. Jedna od njih govori da je ispod krsta na Golgoti, đe je bio razapet Isus Hrist, bilo gnijezdo grlice. Hristova krv kapala je na ptičja jaja koja su postala rumena. U spomen na nevino prolivenu krv i Hristovo vaskrsenje, hrišćani boje jaja u crveno. Crvena boja je zbog toga znak radosti, vaskrsenja.
Prema drugoj priči, početak ovog običaja je takođe iz vremena Hristovog vaskrsenja. Naime, poslije tog događaja, njegovi sljedbenici došli su u Rim kako bi propovijedali Jevanđele. Kada je Marija Magdalena, izašla pred cara Tiberija, pozdravila ga je riječima „Hristos vaskrese“ i pružila mu na dar crveno jaje. Ovakav poklon objašnjava se činjenicom što je među Rimljanima, baš kao i kod mnogih drugih naroda, njegovan običaj darivanja jaja pri nastupanju nove godine koja je počinjala – u proljeće. A kada su prvi hrišćani saznali za ovaj dar, počeli su da se ugledaju na Mariju Magdalenu, učenicu i sljedbenicu Isusa Hrista.
Šaranje jaja smatra se sveštenom radnjom, pa se za taj obred žene i djevojke pripremaju molitvom. Priča kaže da je nekada davno živio knez na ovim prostorima koji se zarekao da će buduću ženu za sina nasljednika izabrati na poseban način. To će biti ona djevojka koja će donijeti najljepše uskršnje jaje. Budući da je mladić bio knežev sin, a osim toga i naočit i pošten, đevojke su se dale na posao. Jer, ko takvog momka ne bi poželio za muža?
Jedna od njih, uvjerena da je ljepotica, dala je da joj slikar na jajetu naslika portret. Druga je vjerovala u moć zlata, pa je knezu odnijela jaje optočeno zlatom. Treća je smatrala da će drago kamenje biti najljepši ukras za jaje koje će joj poslužiti umjesto miraza… Siromašna djevojka došla je na zamisao da prirodu preslika na jaje. Oko jajeta je vezivala cvjetiće i travčice i bojila ga kuvajući ga u lukovini. To jaje na kome se moglo viđeti preslikano poljsko cvijeće i djetelina, bilo je najljepše od svih, prema mišljenju kneza, ali i njegovog sina. Siromašna đevojka postala je srećna nevjesta. Otuda navodno potiče običaj bojenja jaja i šaranja uz pomoć cvijeća i travki.
Jerusalimska legenda govori o siromašku koji je krenuo na pijacu sa korpom svježih jaja za prodaju. Idući ka pijaci pimijetio je stradalnika koga je pratila povorka. Nesrećnik je posrtao pod teškim drvenim krstom. Uspinjao se prema brdu đe je trebalo da bude razapet. Viđevši paćenika, siromah je osjetio sažaljenje i ostavio jaja pokraj puta. Prišao je osuđeniku i bez riječi ponio njegov teški krst. Kada se kasnije vratio, našao je svoju korpu sa jajima nedirnutu. Ali, tu ga je čekalo iznenađenje: jaja koja je trebalo da proda, bila su crvene boje. Čovjek koji je bio osuđen bio je Hrist, a onaj koji mu je pomogao – Simon iz Kirine. Zato su obojena jaja simbol ne samo uskrsnuća, već i duhovnog preobražaja.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2047
Lijepa priča, ali na žalost – samo priča. Praznik farbanja jaja u čast Hristovog Vasksenja je samo “ofarbana” paganska priča za takozvane hrišćane. Zapravo, istina je sasvim drugačija. Farbanje jaja je mnogo starije od Hristovog vaskrsenja – i svoje porijeklo crpi još od dana kada su jaja kao proljećna žrtva bila prinošena boginji Asttaroti (ili Ester otkuda i zapadni naziv za ovaj praznik – Ester. Katolička crkva čak nije ni pokušala da promijieni naziv ovog praznika ali ga je veoma uspješno poistovjetila sa Hristovim vaskrsom).
Koliko sve ovo ima veze sa Hristom i samo Pismo svedoči: 1 carevima 11:33 “Jer ostaviše mene i pokloniše se Astaroti boginji Sidonskoj i Hemosu bogu Moavskom i Melhomu bogu sinova Amonovijeh, i ne hodiše putovima mojim čineći što je pravo preda mnom, uredbe moje i zakone moje, kao David otac njegov.”
Cijeli ovaj praznik “hristovog vasrsenja” samo je obična lakrdija i neznaboštvo, koju crkva promoviše kao “najsvetiji hrišćanski praznik”, bez imalo pardona.
No, Bog gleda sa nebesa, i čudi se “hrišćanskoj pobožnosti”.
Dobro potonji kuču,i tvoja priča je zanimljiva u svakom slučaju.