Inkubator

Veliki antički mudrac, Pitagora, modernom čovjeku je poznat, uglavnom, po svojoj teoremi da je kvadrat nad hipotenuzom jednak sumi kvadrata nad katetama. Osim ove školske teoreme, on je ujedno i autor djelomično izgubljenog učenja o skladu ili moderno nazvanoj – harmoniji.

Manje poznate aspekte ovog velikog učenja, moguće je naknadno naći i prepoznati u mnoštvu raznoraznih teorija nastalih mnogo kasnije. Jedan od tih aspekata, može se naći i u učenju antropozofije, kao zakonomjernost: odvijanje ljudskog života u ciklusima od sedam godina, od kojih je najpoznatiji, baš, oni početni. Prvi. Polazak u školu od 7 (i slovima – sedam) godina..Nakon kojeg slijedi onaj najdramatičniji: Drugi. Pubertet – kad čovjek i tjelesno postaje svjestan činjenice da je muško ili žensko, pri tome žestoko sluteći na koji intimni način se to mora i – dokazati!

A onda slijedi: Treći. Zrelost – koju čovjek duhovno i tjelesno stiče u svojoj 21-oj (i slovima – dvadeset i prvoj godini).

U drevnom učenju postoji i neobična tvrdnja, da osim tjelesne trudnoće od devet mjeseci, koju buduće ljudsko biće provodi u sigurnosti majčine utrobe, postoji i trudnoća sazrijevanja društvenog bića u porodici, koja traje baš ova tri navedena ciklusa i završava dvadeset i prvom godinom života, kad čovjek postaje zreo i spreman da i sam osnuje porodicu.

U pogledu ove zadnje trudnoće, moderno društvo je osnovalo jednu instituciju koja se može poistovjetiti sa aparatom poznatim pod pojmom – inkubator – a služi za industrijsko razmnožavanje pilića, odnosno kokošaka i ostale živine. No, i u medicini postoji aparat pod istim imenom – inkubator – u kome se njeguju prerano rodjena djeca, sve do onog trenutka kad dovoljno ojačaju da ih roditelji mogu preuzeti i nastaviti sa kućnom njegom.

Postoji još jedna institucija, na koju bi se, u društvenom smislu, mogao primijeniti princip ovoga aparata, opštepoznati – internat – đe neki roditelji smještaju svoje nezrele i nedorasle potomke, kad žele da ih dopunski osposobe za budući život. U vrijeme nekadašnje SFRJ u ovom društvenom „aparatu“ sam se i sam našao na veoma dramatičan način, jer sam i pored svoje nezrelosti shvatao da taj „aparat“ predstavlja jedinu šansu da saznam više i postanem neko i nešto u životu koji nije baš mnogo obećavao.

Dalja saznajna „inkubacija“, odvijala se u skupini od nekoliko stotina jednako nedozrelih „pacijenata“, pristiglih iz svih krajeva zajedničke domovine i ujedno bila praćena žestokom „inkubacijom“ pubertetskog preobražaja, koji se odvijao na jezivoj vjetrometini polu-znanja i najprizemnijih moralnih predrasuda. No, sav život se, tada, ionako odvijao u nekom čoporu: bilo u školi, u internatu svakako, dok se slobodno vrijeme „ubijalo“ sportom ili na svakovečernjem „korzu“, dovedenom skoro do – obaveze.

U pogledu obaveznog „korza“, imao sam neobične obzire, valjda podsvjesno računajući da tome prostoru pripadam samo privremeno, te sam svoje posjete ograničio na povučeno osmatranje uobičajenog omladinskog meteža, prateći ga iz duboke sjenke, opušteno oslonjen na debelo stablo razgranatog drveta izraslog na rubu širokog bulevara. Osim toga, samo uzgred sam učestvovao u beskrajnim diskusijama i opričavanjima po sistemu: ko, kada, s kim.., radije se družeći sa knjigama iz bogate biblioteke ovog srednjeevropskog grada, ugodno smještenog na obali velike rijeke. Poseban dojam na mene su ostavljale uzgredne primjedbe izrečene značajno i poluglasom, kao da se radi o nečem, barem na rubu, ako baš ne s one strane dozvoljenog. Izmedju ostalih, u sjećanje mi je ostao jedan veoma neobičan kriterijum nečijeg etičkog i estetskog vrednovanja, izražen uzgrednom primjedbom na nečiju opasku da neka cura nije nista posebno: „Varaš se… i , da znaš, dvojica su radi nje pokušali samoubistvo!“

No, pošto sam sam nastojao ostati iznad tih neuobičajenih dvojbi, pomenute vrijednosti me se ionako nijesu mnogo ticale sve dok me, jednog ranog i mirisnog proljeća, jedan od školskih drugova nije, iznenada, pozvao i upoznao sa jednom od gimnazijalki, koje smo posebno mi, iz „inkubatora“, smatrali – nedostižnom. I to, ne sa kojom bilo, već jednom iz onog opštepoznatog nerazdvojnog (konkurentskog) čopora – najljepših! Od toga dana sam počeo i sâm, visoko uzdignute glave i na odrvenjelim nogama „tući“ svakovečernje korzo, ipak užasnut, koliko neočekivanom, toliko i neslućeno visokom privilegijom počasnog izabranika jedne od prvih gradskih šiparica…

Ovu početnu zabunu, uveliko je dopunio i neobičan odnos van uobičajene šetnje na korzou, jer je ona izbjegavala bilo kakav dodir, tako da sam skoro sa olakšanjem otišao na raspust, đe su me redovno sustizala pisma prepuna strasnih ljubavnih izjava koje sam uzvraćao iskreno, i sa strašću koja je iz dana u dan bivala sve veća, da bi kasnije, kad su pisma, odjednom, i bez ikakve najave prestala dolaziti, došla do granice podnošljivosti.

Tada je nastao pravi košmar, praćen jedva naslućenom svakodnevicom koja je rutinski proticala, bez da imalo utiče na njegovu olovnu neizvjesnost.

Nakon povratka u „inkubator“, nekoliko dana se nijesam usuđivao ni u grad da izađem a kamoli da odem na „korzo“, uz gorku spoznaju da mi se „drugovi“ iza ledja zlurado krevelje i podgurkuju, sve dok nije došao onaj koji me je častio ovim visokim poznanstvom i poručio mi da se moja voljena neizmjerno čudi što me nema jer me svako veče čeka da dođem.

Umjesto da joj, razdragano i na krilima ljubavi pohrlim u susret, na „korzo“, kojim je odmorna gradska omladina odrađivala svoju obavezu, pođoh ophrvan olovnim slutnjama i istovremeno, ipak, ohrabren zračkom nade. Već iz daleka, čim sam vidio da nije sama nego u društvu jedne od svojih drugarica, znao sam da me, od onog na čemu sam grijao svoju varljivu nadu, vjerovatno ništa ne čeka. I stvarno, susret je bio mučan. Odvijao se izmđu ispitivačkih pogleda njih dvije i nekoliko drugih koje spremno, u zatvorenoj formaciji, krenuše za nama.

Nakon par koraka, neodoljivo mi se nametnu dojam da je, umjesto mene, neko sasvim drugi taj koji stisnutog i osušenog grla, na odrvenjelim nogama, stupa uramljen dvijema ljepoticama koje se iznenađeno i upitno pogleduju, začuđene njegovom ćutnjom. Nakon prvog kruga, cure predložiše novi pravac, van korzoa, u prostore kojim su se kretali namjernici i slučajni prolaznici. Odjednom, cure zastadoše, istovremeno se osvrćući ka špaliru koji nas je znatiželjno slijedio na „pristojnom“ odstojanju, a koji spremno zastade u zbunjenom očekivanju. Nakon toga, moja voljena se ispravi i, onda, pogleda značajno uperenog u svoju rasnu drugaricu, postavi odsutno pitanje:

„Da li znaš, zašto sam prestala da ti pišem?“

„Ne!“ – jedva izustih kroz osušena usta.

„Zato jer volim dugoga…“ – progovori ona, uz neki čudan nemir, ali, ipak odlučno, kao da izriče neku presudu.

„Lijepo.., za tebe!“ – čuh kako iz mojih usta odjeknu, dok mi se u utrobi otvori ogromna rupa u koju se nastaviše urušavati krhotine i komadi onoga što je u mojoj svijesti predstavljalo neke ostatke mene, kao nekoga ko sa tim ima nekakve neshvatljive veze. Nepodnošljiva mučnina me nagna da, ne osvrćuci se, nekako odlomatam do niske ograde spomenika na koju se nemoćno sruših i tek tada, jedva savlađujući buru osjećaja, zagledah u stroj gradskih ljepotica koje su zbunjeno stajale na pločniku, među sobom razmjenjujući prekorne i razočarane poglede. Kao kroz neku maglu, učini mi se da me je nešto pregazilo i da bespomoćno ležim na pločniku dok se radoznali narod okuplja bojažljivo prateći što se događa. Nametala mi se tvrdoglava pomisao, da bi sad neko morao da pritrči i pridrži me, dok stignu oni koji će me odvesti negdje gdje će mi olakšati muku i ublažiti neizdržljivu bol.

Umjesto toga, narod je prolazio, dovikivao, smijao se i ni sluteći očaj u kome sam nastavljao da se batrgam, ne skidajući pogled sa zbunjene „porote“ ljepotica na pločniku…. jato šarenih ptica, grabljivica i strvinara, koje ostaje da stpljivo prati zadnje trzaje progonjene žrtve. Bespomoćno se osvrnuh sa namjerom da nešto učinim ili negdje krenem, da se zavučem u neki žbun i brlog đe bih sakupio malo snage, kako bih i konačno pokazao da sam živ i da me ostave na miru. Od ograde spomenika, niz koju sam bespomoćno visio, odvajali su se glavni gradski pravci od kojih je jedan vodio ka rijeci, drugi su vijugali gradskim ulicama u nepoznato dok je jedan neumitno vodio ka „inkubatoru“ gdje me je očekivala sljedeća „porota“, još manje spremna da oprosti….

Odjednom i bez najave, nad podivljalim mislima iskrsnuše pitanja: Da li je stvarno i moguće da se radi o božansko plemenitom osjećaju zvanom – ljubav – za koju su me, odavno, pripremale gomile romana, pjesama i holivudskih filmova!? Zar je moguće, da moje, jedinstveno, iskreno osjećanje, odjednom bude tako jezivo, i prostački, svedeno na sitan ulog u jednoj neshvatljivoj, i nezreloj, opkladi- uspaljenih šiparica…?

Odgovor se nametnu sam od sebe jer uzavrele misli i osjećaje neočekivano smijeni žestok osjećaj ogorčenja i prevare. Odjednom se izbistri um i pogled. „ E, ako je tako, onda znam da nije samo meni… Zato je najbolje da iz ovih stopa krenem u „inkubator“ i tamo ljudski i pošteno odbolujem svoju mrtvorođenu – prvu ljubav”. I bi tako.

Veljko Stugar