Ima li Crna Gora pravo na vlastitu vodu?
Crna Gora je uveliko ušla u globalnu borbu za vodne resurse. Većina njenih stanovnika nije svjesna toga jer ne trpe muke kroz koje prolazi stotine miliona ljudi širom svijeta zbog oskudice pijaće vode. Dok se stanovnici Irana suočavaju sa najgorom krizom nestašice vode u svijetu i predsjednik te zemlje razmatra plan rasljenja 15 miliona stanovnika, mi svakodnevno koristimo pijaću vodu za ispiranje WC šolja. Naša ignorancija je toliko zasljepljujuća da organizujemo referendum o tome da li da se gradi postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda umjesto da se na sve načine borimo protiv zagađenja iste. Javni diskurs obiluje prostačkim pijetnjama i uvredama. Namjerno se plasiraju pogrešne informacije kao što je izjednačavanje spalionice mulja sa spalionicom smeća, sve u cilju ućutkivanja glasa stručne javnosti. Za to vrijeme naši ministri i prije svih premijer, koji gotovo nikakvu podršku nije pružio gradonačelniku Podgorice i stručnjacima, provode više vremena u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Mediji nas selektivno izvještavaju o različitim memorandumima o saradnji, zvaničnim i nezvaničnim planovima i infrastrukturnim projektima. Gotovo niko ne spominje suštinu, tj. glavni interes UAE u svim tim pregovorima.
Foto: balkanrivers.net
Ujedinjeni Arapski Emirati su pustinjska zemlja čiji stanovnici trpe posljedice klimatskih promjena višestruko više od stanovnika Crne Gore. Oni nemaju prirodne, Bogom dane, izvore pitke vode, rijeke, jezera, šumske ekosisteme i bogato zemljište koji su karakteristični za Crnu Goru. Stanovnici UAE su zbog toga itekako svjesni najvećih egzistencijalnih i ekoloških problema današnjice: ubrzanog gubitka pijaće vode, degradacije zemljišta i posljedičnog gubitka nutritivne vrijednosti hrane. Predsjednik i vlada UAE su 29. februara 2024. objelodanili jedan od ključnih strateških dokumenata – Inicijativu za vodu (Water Initiative). Suštinski, vlada UAE je prepoznala da je voda – nafta 21-og stoljeća kao i svih nadolazećih, te je pokrenula niz infrastrukturnih projekata u raznim zemljama s ciljem kontrole vodnih resursa. Samo u ovoj godini UAE su zaključile memorandum o saradnji za razvoj vodnih sistema (desalinizaciju i transfer vode slivova rijeka Sebou i Oum Rabia) vrijedan 14 milijardi dolara sa Marokom, memorandum o saradnji sa italijanskim kompanijama, tj. stratešku industrijsku saradnju sa ciljem razvijanja projekata vodne sigurnosti i razvoja napredne vodne infrastrukture na Bliskom istoku i ugovorili su projekat desalinizacije vode kroz koji će se tokom ljetnje, sušne sezone proizvoditi 15 miliona kubika pitke vode na Kipru. UAE su predvodile različite inicijative na Afričkom investicionom samitu za vodu (African Water Investment Sumit) koje se tiču sigurnosti vode odnosno vodne infrastrukture za ovaj kontinent. Značajan je i multilateralni angažman UAE za predstojeću Konferenciju o vodi Ujedinjenih nacija (UN Water Conference) koja će se održati iduće godine.
Prije gore pomenutih inicijativa i saradnji, investitor iz Emirata, M. Alabar, izdvojio je ogromne svote novca za građevinske projekte u neposrednoj blizini prvenstveno rijeka i marina. Osim Beograda na vodi (Belgrade Waterfront), tu su projekti u Gruziji (Tbilisi Waterfront i Gonio Yachts&Marina), Letoniji (Riga Waterfront), Albaniji (Durrës Yachts & Marina), Bahreinu (Marassi Al Bahrain) i Etiopiji (La Gare) koji su u planu ili djelimično realizovani. Najveći otpor su pružili stanovnici Budimpešte spriječivši realiaziju projekta waterfronta na Dunavu, sličnom Beogradu na vodi, zatim Ulcinjani i ekološki osviješćeni građani iz ostalih opština Crne Gore protiv turističko-urbanističkog projekta na Velikoj plaži. Obrazac koji se ponavlja u svim Alabarovim projektima je izgradnja luksuznih stanova u neposrednoj blizini (slatke) vode. Sada, nakon blokiranja projekta na Velikoj plaži, Alabar je u Crnoj Gori najavio izgradnju naselja uz obalu Šaskog jezera ne bi li i dalje njegovi stambeni objekti bili blizu Skadarskog jezera i rijeke Bojane. Slično interesovanje je pokazao za Buljaricu, jednu od poslednjih zelenih oaza i rijetkih močvarnih područja Evrope. Određeni broj stanovnika Buljarice, na čelu sa najglasnijim Ilijom Armenkom, s prezirom govori o toj močvari, kao što smo imali priliku da čujemo u emisiji Okvir na RTCG-u (12.12.2025.), umjesto da se zapitaju zašto osoba koja može 365 dana u godini da živi u hotelu sa sedam zvjezdica troši svoje vrijeme i resurse pokušavajući da ugovori različite infrastrukturne projekte u Crnoj Gori. Alabar je u očima tih mještana dobrotvor koji dolazi da bi Armenko i drugi vlasnici hotela i apartmana mogli naplaćivati noćenja po 500 eura. Zaslijepljeni idejom lake i brze zarade izgubili su iz vida da upravo lokalni preduzetnici ostvaruju gubitke i čak moraju zatvoriti svoje biznise koji se nalaze u blizini takvih rizorta. Oni gube iz vida da živimo u kapitalizmu – sistemu u kom je investitoru na prvom (i jedinom) mjestu njegov lični profit a ne dobrobit zajednice u koju dolazi. Gotovo isti obrazac ponašanja viđamo kod gradonačelnikâ Podgorice i Kolašina. Oni su srećni da ugovoraju ”zeleno-plave” projekte u park-šumi na Zlatici, Ćemovskom polju, Bjelasici i drugim lokacijama koje sadrže vodoizvorišta i podzemne vode. Alabar je sve vrijeme svjestan da je voda najvažniji resurs i da ima posla sa funkcionerima i mještanima koji pojma nemaju o tome već su zagledani u novac, višespratnice, luksuzne brendove a i razvoj vještačke inteligencije bez razumijevanja kakav je njen devastirajući uticaj na životnu sredinu. Ni premijer ne shvata da će Alabar i UAE sjutra bezuslovno podržati izgradnju 12-13 hidroelektrana koje je najavio radi snabdijevanja AI centara jer njih samo interesuje da dođu do izvora pitke vode naših rijeka.
Prosječan stanovnik Crne Gore koji nikad nije morao konzumirati na duži rok desalinizovanu vodu i nutritivno gotovo bezvrijednu hranu (u poređenju sa našim domaćim proizvodima) ne može pojmiti kakav istinski luksuz uživamo u našoj zemlji. Takvoj osobi je sistem vrijednosti toliko poremećen da firmiranu garderobu, tašne i skupocjene satove doživljava kao vrhunac civilizacije dok pijaću vodu doživljava kao neku sitnicu u plastičnoj bočici. Drugim riječima, predatorski kapitalizam u kom živimo uspio je da sistem vrijednosti izokrene za 180 stepeni. Nasuprot njima, ljudi koji su edukovani i dovoljno pismeni da čitaju stvarnost oko sebe dobijaju etikete da su ”kočničari razvoja” i sl. Lokalni političari (da ne kažem – politikanti) se neće zapitati šta su interesi investitora i kako će novi oblik kolonijalizma uticati na naše živote i budućnost naših potomaka.
Koliko god se trudili da okrenemo glavu (ili je zabijemo u pijesak) kao društvo ne možemo pobjeći od činjenice da smo na raskršću puteva. Ili ćemo postati nova kolonija ili ćemo kao Slovenija Ustavom zaštititi pravo na vodu. U slučaju da izaberemo ovo prvo, bićemo stranci u svojoj zemlji kroz najvše 1-2 decenije, starosjedioci koji se neće pitati ni sa čim već će preživljavati na marginama. Naši potomci (ukoliko ih uopšte budemo mogli imati) posvetiće decenije boreći se za zemlju i vodne resurse koje sadašnja generacija politikanata prodaje budzašto u zamjenu za poznokapitalističku iluziju života ”na visokoj nozi”. S druge strane, izbor koji je napravila Slovenija, jedini može obezbijediti dostojanstven, smjeran život u skladu sa prirodom. Naša rođena i nerođena đeca zaslužuju biti punopravni građani u svojoj domovini. Zapravo, to je donji minimum koji smo moralno dužni da im obezbijedimo.
Milica Kankaraš Berber
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=10416
Objavio Mika Kankaraš Berber
dana pro 14 2025. u kategoriji Stav.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst