Poezija Selmana Repištija

 

GREŠNA MAGDALENA

 

Imala je ime sa ukusom mora

Usne od svile, nestašne, bez srama,

Vodila odjednom šaku razgovorā

Ali je u svemu ostajala dama.

 

Molio sam vječno biće sa visina

Da pomogne odmah koliko se može

Glumio sam zato pobožnoga sina,

Noseći je nagu odmah ispod kože.

 

Al’ me kocka usuda progoni!

Samo jednom ljubiti sam znao…

Ne daju mi sudbinici oni,

Kažu da sam dane nebu krao.

 

Imala je ime sa mirisom mora,

Budila je bludnje davno uspavane,

Rasplela je kose, princeza bez dvora,

Zemlje očajanja, pjesme nepjevane.

 

Sanjao sam jednom da će doći vrijeme

Kada tajna stigne neka iz daljina,

Čekao sam dugo da proklija sjeme

Koje osta samo srca izraslina…

 

 

 

U Sarajevu, 3. 1. 2007.

 

 

VILA OD SPLITA

 

Još danas ću svratit’ ja na Tvoje dvore,

Okrunjene nebom sa glazurom soli,

Gdje niz prozor pada uzburkano more

Pred mojim suzama nepresušne boli.

 

Ostaću tek malo, jer Te nigdje nema,

Haljine si davno rasula po zraku,

Marina se brine: ‘…oluja se sprema…’,

Dok Te hitro gubim u ledenom mraku.

 

Plutaće po duši brodovi u boci,

To su moje riječi nečujne za druge…

Zalud zovem Onu što nebeski oci

Stvoriše u trenu, iznad blijede duge.

 

Ne mogu Te doseć’, nisi više živa,

Želio bih samo na me prst da staviš,

Ko oblake prati- taj o Tebi sniva,

Dok Ti samo lutaš i nijema se praviš…

 

Ona je štitila mornare i kroz guste pjene talasa utirala puteve povratka. Vila je plod njihovih snoviđenja rođenih u dugim noćima mamurne iscrpljenosti od razjarenih naleta zbunjenog mora. Pjesnici je naslućuju, ali, za njih je ona tek neuhvatljiva misao, čiji su se kraci našli razapeti negdje između niti paučine i ispod ustajalog mirisa buđi unutar pazušnih jama gradskih ramena, koja su vijekove stoički teglila.

 

U Splitu, 5- 6. 9. 2007.

 

Insert (Moja prva introspekcija)

 

 

Stojim naslonjen na tarabe proteklih godina, obezbojeno-sive, posmatrajući raznošenje novina bez naslovnih stranica… I dišem, ni sretan ni bolestan… Kada li sam bio ravnodušniji i prezreniji prema sebi i pokušaju igre dozvoljenih i zabranjenih uloga… ?! Naslonjač mi je i dalje tijesan, a koža me žulja, nemilosrdno i pretijesno. Krvnik krvniku najbolje udesi sliku… Sada sam svjestan da očne jame i gledanje daljina nisu u rodu… tamo u beskonačnosti bezdana dužine gdje se slivaju i najomraženiji u jedno jato, u jednu tačku začetka. A točak se bezbrižno okreće, ne vrti, već muči da opiše još jedan, pa drugi i tako redom, bez smisla, krug… I odjednom dolazim do spoznaje da datum svog postojanja nisam podesio još jednim potezom i pomjeranjem posljednjeg broja  telefona vremena za jednu arapsku cifru. Na moju žalost, skupo me koštala ova intimna egzibicija i previd, kao i sve ostale prije nje, koje je zabilježio ogroman broj životnih saputnika i pratilaca, osim mene, izvođača, zabavljača vraga i njegovih diplomiranih akademaca. I, eto me, zarobljenog u organskom kavezu, poput rezultata vlastitog opita na otuđenim dijelovima našeg prvotnog mehanizma. Ne mogu reći da nisam predvidio, predočio svoju kob povratnika, jer mi je davno rečeno da, ma gdje otplovili, igle kompasa će nam biti upravljene prema luci u kojoj smo se rodili.

 

 

23 ¹⁵ h             6. 1. 2008.

 

 

Obećavajući titraji

 

 

Rizikujem da budem popljuvan i žrtvovan na lomači trga estetske neponovljivosti i  zbrisan sa plakata početničkih poteza, naivnih pokušaja i promašaja mijenjanja kulisa svjetovne pozornice.

Ali, neka mi oproste…  ta došlo je vrijeme da srce proklija pod zaglušujućim prolomima oblaka uskomešanih osjećanja.

Dopustite mi da sročim posljednju želju prije nego mi prodate jednosmjernu kartu i dodijelite mjesto u najnižoj klasi, prašnjavom kupeu memljive dobrodošlice.

Zapravo, htio bih vas savjetovati da dohvatite one visoke glasove, dovučete posude mudrosti i odaberete sva elegantna pera da saberu preostale svjedoke, množeći tako broj unikatnih tkanja i dokazujući na bezbroj načina da je korijenje našeg postojanja nastavilo  osvajati najuže podzemne tunele.

 

21 ⁵⁰ h       23. 2. 2008.

 

 

 

 

 UNE JOLIE FILLE

Jednim si okom gledala izlazak sunca,

Drugim sumrak zaklonjen oblacima zapadne kulture.

Usvojio sam te dok si bila tek začetak,

Sjeme novog doba,

Žudnja mnogih čeljusti i

Nezasluženi otisak iskvarenih ideala.

Znam da postojim, dok sam još u tebi,

Dok se mojom krvlju zaliva jedna statična kolotečina,

Zapisana u pločicama neke neiznikle civilizacije…

29. 5. 2010.

 

INDIGO PAPIR

Tek će novi dani ublažiti stare,

Boje već su jednom miješati se znale,

A ti gaziš maglu, Olimpu se klanjaš!

Samo budi pehar, svjetovna grozota,

Maler iz daleka, bolešljiva sjena…

I divi se sebi, budi to što nisi,

Aplauz bez zvuka,

Poklič koji draži,

Romor grešna truda,

Jama koja zjapi…

Uvertiru prepusti profesionalcima…

30. 5. 2010.

 

 

ONOJ KOJE SE NE TIČE OVAJ SVIJET

 

Probudio sam se sitniji nego inače,

Razložen na spektar od kojeg sam nastao…

Debelo staklo, dno flaše, klizavi podovi

I tvoj jecaj:

”Sama sam, mama, samcata sama”.

Već mi se jednom zavrtjela današnjica,

Tvoja os me dočekala na oštrici,

onako tiho, oprezno i nježno…

U sljedećem trenutku te želim razveseliti

Svojim nepoznavanjem dana i sata

U kojem si progovorila da su nam se sutrašnjice različito osmjehnule,

Ali ti nudim, samo, jedan dim koji ćeš nositi

U svojim nozdrvama dok ga ne izdahneš

Zajedno sa svojim životom.

18. 6. 2010.

JESENJI BOLERO

 

Gorim od same pomisli da te neću zateći ondje gdje sam te ostavio.

Kajem se što sam te smatrao dječijom igračkom koju bih odbacio kada bi u moj život ušetala neka nova…

Nosila si buket pitanja ispod krinke sladunjave kurtoazije,

Dok sam u tvom dahu naslućivao dim cigare

Koju si otela prstima dalekog stranca.

Nek sve bude kao prije:

Potrči mi u zagrljaj,

I nek’ traje,

I nek’ boli,

I nek’ stigne,

Prije nego bude kasno.

Žuti su putevi koji nas vode…

 

2010.

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2195