GOLO MESO – odlomak iz putopisa Katarine Sarić

Katarina Sarić, 10. 3. 1976. živi i stvara između rodne Budve i Beograda. Na Filozofskom fakultetu u Ni

kšiću je diplomirala filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti a na FPN-u Podgorica završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Autorka je 11 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima.

O njenoj su poeziji i prozi napisani naučni radovi. Djela su joj nagrađivana,

prevođena i objavljivana u regionu ali i na svjetskoj literarnoj sceni:

“Seks i provincija” kolumna, Diogen, 2014. “Književnost i jezik u funkciji promovisanja univerzalnih vrijednosti i identitetskih komponenti crnogorskog društva ” FF Nikšić, 2017.,“Minervinim tragom” – antologija crnogorskog ženskog proznog stvaralaštva, FKCJ, 2018. “Personalni karusel – šizofrena zbirka” JU Narodna biblioteka Budva, 2018. “Paf-poezija -Arto”, Podgorica, 2019.

U prevodu na engleski jezik: “The Baffler” USA, “Balkan poetry today” UK, “The Wagon” Chennai, India, “ Pratik a magazine of contemporary writing” Nepal, međunarodnoj antologiji novih glasova “East meet West Anthology“ India, “Epoque press”, Brighton i Cheltenham UK. World Literature Today, 2020.
Makedonski: “Revija Branuvanja” 2014. i “Sovremenost” 2019. i romski: “Savorre amen sam e Devleske čhave” 2017. “Ašunen RRomalen” 2018.

Izbor iz političko-erotske poezije objavljuje u specijalnoj izdavačkoj kući za avangardna i ekscentrična djela svjetskih umjetnika “ Black Scat Books” California.
Uvrštena je izborom iz socijalne poezije u ediciju “Artifact Nouveau” kao materijal za čitanje na seminarima i kursevima Delta Koledža, Kalifornija za 2019. god. i World Literature Today, 2020. (work in progress).

Samostalna izdanja:
,,S one strane svjetlosti” – roman, 2011.
,,Caligat in Sole” – filosofsko-fragmentarna trilogija, 2012.
,,Nađa, uspori, zgazićeš pticu!” epistolarni roman, 2014.
,,Amputirani” – roman, 2017.
,,Akutna ženska sedmica” – zbirka priča, 2017.
,,G-đice Teatralne” – zbirka poezije, 2017.
,,SvejAdno mi je i ostale dijagnoze socijale” – poetska zbirka, 2018.
,,Kamijada i Kamiseja” – dvotomna savremena epika, 2018.
,,Moja Indija” – OM journay – putopis, 2019.
“Golo meso” – životopis, 2019.
“Glasswing F13 sl. Greta Otto” – halucinogeni dnevnik, 2020. (work in progress)

.***

GOLO MESO – odlomak iz putopisa

CRVENE CIPELICE DOROTI IZ OZA versus TEŠKE ČIZME REVOLUCIJE

Let je bio dug i naporan, presjedalo se u Kataru sa čekanjem od dodatnih sedam sati koliko je i sam let trajao: na sljedeći za Nju Delhi. Već sam osjećala začetke užasnih glavobolja od pritiska i promjene vremenskih zona, koje će me uzastopce pratiti prvih nedjelja po dolasku, i ne samo to. Odjednom je počeo da se javlja egzistencijalni strah, onaj iz dubine nutrine, koji tiho i podmuklo kreće da krči i raskopava kanale kojima će se uskoro popeti do grla i zgusnuti u knedle.

Na delhijski aerodrom, istrčavam u krajnjoj panici koja me ščepala i ne da vazduhu da prođe kroz dušnik. Skidam sa sebe šuplje čizme sa kojih tek što se rastopio bješe prvi moskovski led, vadim čarape iz najlonskih kesa, makazice koje čuvam skrivene na dnu ručne torbice i u napadu histerije cijepam nogavice, preko glave skidam tuniku i spuštam je na bokove, improvizujuću suknju. Bude mi, za trenutak, lakše.

Ali tek tada postajem svjesna da sam u centru pažnje prolaznika, naročito muških, koji zabezeknuto pilje u moja gola ramena i dekolte i pri tom se keze ustima punim crvenih zuba i pljuvačke koju izbacuju u pljuvaonice instalirane posvuda po podovima: žvaću posebnu vrstu indijskog duvana namijenjenog isključivo za žvakanje – saznajem kasnije, ne bez kisjelog iznenađenja koju mi izaziva taj smiješni kontrast koji, u jednom od najzagađenijih svjetskih vazdušnih omotača koji je baš u poluciji iznad Nju Delhija najjači: s prezirom gledaju na ,,prave“ pušače, kao što sam ovo ja, koji uživaju u ispuštanju plavičastih kolutova dima.

Dobrodošla u zemlju kontrasta, ekstrema i kasti, kakvih ni u snu zamisliti disparatnijih nisi mogla, Katja!

Prilaze mi, užurbano gestikulirajući i na lošem engleskom nude sve vidove pomoći, samo treba da ispružim ruku i odaberem sebi po potrebi: taksistu, vodiča, domaćina, stanodavca, uslužnog jednokratnog ljubavnika. Odnekud dopiru tamni oblaci dima koji se lijeno valjaju, miješajući se s kovitlacem prašine i crvenih pečata ispljuvaka: u narednim mjesecima, ova mješavina će mi postati potpuno prirodna zamjena za kiseonik, na koju ću se navići, ali ja to sada ne znam – u stanju sam hidrometeroološkog i kulturološkog šoka koji mi je paralisao organizam.

Pokušavam da hodam, tačnije, da izbauljam s gužve aerodroma, ljubazno usput odbijajući ponude domaćina koji me i dalje prate, ništa manje šokirani mojim izgledom i ponašanjem koje sam priložila skupa sa pečatom vize po ulasku u Indiju i moj prvi susret sa njom: pokušavam, kažem, a zapravo se ulivam u još veću vrevu šarenih ulica na kojima vlada nesnošljiva buka čije izvore polako počinjem da sabiram: najprije, tu su vozila koja liče na sklepane montažne kuće, okićena vijencima od cvijeća, pokretnim hramovima s likom boginje Šive ili boga Krišne koliko mogu da, za početak razaznam, motivima iz budističkih knjiga, šarenila ilustracija slikovnica, na dva, tri ili četiri točka, auto i rikše na biciklu, potom i one za koje su zakačene drvene prikolice koje vuče čovjek, mršavi sasušeni starčić, najčešće, ali i dječak, podvijen i pogrbljen nad teretom, nosiljke ukrašene motivima slonova, potom žena, koje su najbrojnije i u najrazličitijim nošnjama: od prostih sarija kakve nose sluškinje do onih najskupocjenijih, izvezenih zlatnim nitima i optočenim dragim kamenjem, preko muslimanskih feredži, hipi suknji ciganskih, do farmerki i košulja svezanih u čvor iznad pupka. One se elegantno kreću preko čitavih naslaga smeća što je razasuto svuda unaokolo, stopalima koja su ukrašena mehendijem i nožnim nakitom, u zavisnosti od kaste kojoj pripadaju, razlikuje se njihov sastav i kvalitet, ali sve su neopisivo egzotične i bučne: kao da zemlju ne primjećuju i ne dodiruju, a same sebe ne čuju.

Da mi je neko kazao da ću, posle svega tri nedjelje, i sama ovako hodati, ne primjećujući svu tu prljavštinu pred kojom sada nijema stojim i ne mogu vazduh da udahnem – rekla bih mu da je lud.

I svima su pokrivena ramena i ruke – sada to jasno primjećujem, a uskoro već saznajem i zašto: od mlade studentkinje Sije, koja će me dopratiti u ,,žensku kočiju“ delhijskog metroa jer ja još uvijek hodam u čipkastoj potkošulji koja mi je sve što imam na sebi: preostalo ispod panično skinute tunike na aerodromu – ne primjećujući je. Za razliku od muških koji je itekako vide jer dahću u redovima za mnom: Sija će mi objasniti – prilikom naše zajedničke prve vožnje metroom, da je to zbog niskog stupnja obrazovanja među većinskom populacijom, nažalost, uobičajeno: čim ugledaju ženu koja dolazi iz strane kulture, prorade im primitivni nagoni koje ne znaju da kontrolišu. U Indiji je visok stepen nasilja i agresivnog ponašanja prema ženama uobičajen: muškarci smatraju da je njihovo prirodno pravo da ispune nagon sa prvom koja im dođe pod ruku a izgleda kao da to i sama nudi i želi.

Ja ih ne vidim u tom trenutku: još uvijek sam pod dejstvom šoka koji nastavlja da me, sa svih nivoa nove stvarnosti što me je zapljusnula sa indijskih ulica – preplavljuje i obliva u potočićima vrelog znoja. Znatiželjno razgledam šarenu uličnu masu, tezge sa kojih se nudi sve: od voća, povrća, slatkiša koji se kuvaju u kazanima na otvorenoj vatri, čajeva i kafe, napitaka kojima ne prepoznajem miris, preko bala platna u svim mogućim bojama i šarama, iznošene obuće poređane po prljavim krpama na ulici, odjeće, ukrasnih predmeta i onih za pokućstvo: ma naprosto ima svega ,,od igle do lokomotive“. A kroz sav taj šareniš puze musava dječica, zakorjela od stvrdnute prljavštine a slobodno se kreću i vrše nuždu i životinje: poput krava, majmuna i zmija!

U indijskoj kulturi, gola se ramena smatraju za seksualni tabu nedopušten u javnom prostoru, za razliku od obnaženog stomaka i pupka kojeg pokazuju čak i starice jer ne uznemirava nikog – objašnjava mi Sija, studentkinja koja se bavi pitanjima feminizma na studijama koje uporedo završava u Nju Delhiju i Londonu, kao stipendentkinja britanske vlade na projektu poboljšanja uslova u kojima žive indijske žene. Primijetila bješe da me muškarci prate, naročito jedan koji me je uskoro i napao u podzemnom prolazu: ščepao me rukom oko struka a drugom me snažno pljesnuo po zadnjici. U tom mi je trenutku prišla Sija, ali istovremeno i cijela gomila ljudi: muškarac u kasnim dvadesetim, uredno podšišan i s jarećom bradicom, u bijelim lanenim pantalonama i tamno-crvenoj košulji, sa aktovkom poslovnog čovjeka ispod ruke – u trenutku napada na mene spusti torbu na pod i pretvori se u borbenog mužjaka: u tren oka, zgrabi nasrtljivca i počne da ga tuče šakama po licu. A istovremeno ga, sa moje zadnje strane, dograbe i dvije žene u srednjim godinama: jedna od njih ga čupa za kosu a druga pljuje.

Ne znam da li da se smijem ili plačem: pred ovom ludom scenom čiji sam ja katalizator – glavom i bradom. Na kraju je došla stanična policija i odvela napaljenog nesrećnika, ljudi su me ljubili i grlili uz čestitke što sam spašena, gospodin u poslovnom odijelu, izvinjavao mi se i pravdao neobrazovanjem svojih sugrađana koji time tjeraju turiste i pronose zapadom loš glas o njegovoj zemlji, a Sija me je, koja je svo to vrijeme strpljivo stajala po strani: toplo uzela pod ruku i odvela, najprije u ,,ženske kočije“ – poseban vagon za žene koji postoji samo u milionskim metropolama poput Nju Delhija i Mumbajia, a potom i u njen dom: potkrovlje na periferiji koje dijeli sa još dvije djevojke i jednim mladićem, cimerima sa studijskog programa.

Sad mi je onaj prvobitni šokantni ispad muškaraca, koji me bjehu okružili poput muva na delhijskom aerodromu – jasniji. Uostalom, ko me je tjerao da krenem na ovo putovanje spakovana grlom u jagode, kao da nisam imala vremena da surfujem po Internetu i pripremim se za ovako dalek put kao svaki iole normalan čovjek, a koji nam je danas od sezonskog voća dostupniji – navike i običaje ove daleke kulture u čije sam se istraživanje upustila, ali, zaboga, ne!

Ja sam sve morala otkriti sama, udariti glavom o zid čak iako mi je neko mogao pokazati vrata sa druge strane.

Ali, istovremeno sam ispunjena očaravajućim osjećajem avanture i iskušavanja granica univerzuma koji mi je sada poslao Siju. Da sam došla pripremljena, u jednom od onih zapadnjačkih agencijskih paket-aranžmana, ne bih nju srela, sigurno. A ona je bila tek prva u nizu mojih divnih domaćina u ovoj zemlji, ljudi se ovdje ne upoznaju na ustaljeni formalni evropski način, tipa predstavljanja imenom i prezimenom, zanimanjem ili društvenim statusom, ne traže izgovor da jedni drugima priđu: oni pričaju, spontano i opušteno, dijeleći sa vama hranu ako je kod sebe imaju, krevet kod kuće, jednostavno sve što imaju postaje i vaše. Kao nekad kod moje druge babe, Ciganke Đurđe u Rozinama: niko nije mogao da prođe pored njenog šatora a da ne bude pozvan na kafu, rakiju – na ono što se ima. Prije nego što su stigle eksport-import kovane bravarije, klizne kapije na daljinski, alarmi, video kamere i psi čuvari što su obezbjedili privatne posjede: ljudi 21. v. umiraće od samoće, u udobnosti luksuznog namještaja iz uvoza iz kojeg kuckaju poruke po društvenim mrežama, tražeći partnere, poručujući na jedan klik razne kućne dostave, vidove zabave i lutke na naduvavanje. Ako prije toga ne budu pojedeni od ljubimaca koje drže po stanovima.

Muškarci su ovdje, priča za sebe. Nisam, naravno, dozvolila da me moj prvi frapantni utisak navede da naspram njega odmah formiram mišljenje koje bi me odbilo i zatvorilo pred novim iskustvima: ipak je ovdje bilo riječi o onom većinskom sloju neobrazovanih, onih koji nikad nisu putovali i susretali se sa drugačijim kulturama – nisam mogla a da se ne sjetim onih svojih brđana kod kuće, dovoljno mi je i danas, da pređem svega stotinjak kilometara do Cuca, recimo, pa da se osjetim kao vanzemaljka među seljanima što me gledaju kao da sam ,,pala s marsa“, samo zato što imam pirsing u pupku, tetovažu na lijevom ramenu ili pramenove kose u dvije različite boje.

Sretala sam najšašavije obučene tipove na indijskim ulicama, ovdje vrijeme kao da je stalo, a uporedo egzistiraju svi mogući modni talasi i stilovi koji su se kroz istoriju modne kulture smjenjivali: jedan pored drugog, koračaju dendi sa štapom i šeširom, hipik u dredovima i izblijedjelim prnjama u sto boja, izbrijani panker sa spuštenim vrećastim pantalonama, sav u pirsinzima, plemenski divljak sa farbama po licu, bos i sa komadom kože oko kukova, pripadnik visoke kaste u svilenim dimijama s bogatim pojasem i turbanom, student u lakom odijelu s fasciklom ispod ruke i slušalicama u ušima, poslovni čovjek sa kravatom, špicastim cipelama i aktovkom. I svi se ponašaju u skladu sa tim početnim impulsom koje šalje odijelo na njima: jedni viču i pljuju, drugi mi spontano prilaze očekujući seks odmah tu na ulici, treći bi da vode razgovore sa mnom i proširuju vidike, četvrti me gledaju s visine.

Kasnije, kako budem mijenjala lokacije, dešavaće mi se najrazličitija moguća iskustva sa muškim svijetom ovdje: do buđenja na stanici u Bengalskom zalivu, Čenaiu, recimo, koji je bio najčudniji u nizu a desio se kada sam presjedala za Kolombo i bila prinuđena da prespavam pod ćebetom na kolicima za transport, iznad kojih su me, u nekom trenutku, okružila četvorica pripadnika plemena, sa bijelim mladežom između obrva i plavim kosim linijama na isfarbanim licima. Ljubopitljivo su me posmatrali kako spavam, skapirala sam dok sam otvarala kapke i protegla se od kratkog sna upravo tu, ispod znatiželjnih pogleda, praćenim tihim čavrljanjem i krezubim smijehom a kad su vidjeli da sam budna, počeše da mi dodiruju ramena, kosu i lice, da mi zadižu suknju: kao djeca pred novom igračkom. I nije tu bilo nikakve potrebe ili želje da me povrijede. Ipak, stresla sam se, negdje duboko u nutrini:

Ko me je tjerao da zalazim ovoliko duboko u ovaj čudesni potkontinent, daleko od turističkih destinacija? Zamišljajući da sam tamo nekakav smiješni književni lik, Guliver ili Kruso?!

Htjela sam da iskusim bol i strah od nepoznatog, kao da sam prva što nogom Aleksandra Velikog stupa na ovaj šaroliki i ludi potkontinent po kojem krstare putnici iz svih krajeva svijeta. A već ih narednih dana, susrećem i prepoznajem na svakom koraku jer velika većina njih nosi zaštitne maske preko usana, uredno je vakcinisana prije dolaska i opremljena medikamentima za iznenadne potrebe kojih će ovdje biti na svakom koraku:

,,Vjeruj“ – govori mi Sarita, Španjolka koju upoznajem prilikom prvog obilaska delhijskog centra kraj uličnog štanda na kojem se kuva specifična mješavina kafe u otvorenim kazanima i vruća masala ljutog ukusa, indijska zamjena za kafu.

Pa dobro – šta ću sad, nisam se vakcinisala, nisam ponijela zalihu ljekova, nemam čak ni adekvatnu garderobu da me čuva od ekstrema vremena kroz čije zone prolazim, odgovaram joj – ali imam ovo srce u grudima i maštu dovoljno veliku da još uvijek od svega može da napravi dobru improvizaciju i još bolju zajebanciju. Ispijam kafu koja je najsličnija toplom nesu kod kuće ali ne uspijevam da se rastrijeznim od utisaka i u takvom, polubudnom stanju koje će me pratiti tokom sva tri mjeseca mog putovanja Indijom a čiji je prvi danas dan – vraćam se u Sijin stan da demonstrativno spakujem teške čizme i mantil, ne razmišljajući da ću, i u čemu, jednom ipak morati da se vratim.

Ponosno sam ih odložila na gomilu smeća na ćošku ulice, kao da simbolički time skidam zamišljeni teret s pleća. A onda se glasno nasmijala: kome će biti potrebne na ovoj nesnošljivoj vrućini?!

Dozvala sam one iz mašte: crvene lakovane male Doroti – lupnula njima o pod i strah od nepoznatog, gađenje na prljavštinu, gorčina na prošlost: sve je nestalo kao kad lupiš dlanom o dlan.

Prilikom te svoje prve šetnje kupila sam prelijepu bilježnicu, bila je u povezu od čiste meke indijske kože uvezene konopljom, listovi su joj bili šuškavi na dodir, žućkaste boje i hrapavi poput papirusa a na prvom od njih stajao je, ispisan slovima zlatne boje na crvenoj podlozi, natpis: OM journey. Počeh da upisujem dnevnik putovanja i na svakoj novoj stranici da otvaram po jedno već pređeno poglavlje u mojoj glavi. Da iz nje puštam duhove.