Glumac zaklanja Pozorište

Podgoričko Gradsko pozorište je dobilo novoga umjetničkog direktora, i to mnogo poznato lice na lokalnog nivou – odbornika Demokratske partije socijalista, člana ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, producenta plitkohumorne kič serije “Dojč caffe” – Dušana Kovačevića. Ovaj glumac kojega je bog dao samo da bude ‘onaj lik iz reklame za kladionicu’ dobio je ovo zvanje umjetničkog direktora jednoglasnom odlukom na śednici Savjeta Gradskog pozorišta koja je trajala skoro tri sata. Pored Kovačevića, kandidati su bili i Katarina Krek i Branko Ilić.

Pored predśednice Nine Redžepagić i članova Marijane Papić, Julije Milačić, Elide Korać i Davora Dragojevića, prisustvovalo i troje glumaca koji su ranije uputili zahtjev za prisustvo – Branka Femić, Jelena Simić, Dejan Đonović, kao i predstavnici pravne službe. Glumci koji su prisustvovali izboru novog umjetničkog direktora izrazili su želju da učestvuju i budu upućeni u rad svoje kuće, jer ih se uprava i politika pozorišta tiču. Kao i dosad, oni nijesu imali pravo glasa i nijesu mogli da utiču na izbor umjetničkog direktora svoje matične kuće.

Kao najsporniji detalj vezan za podgoričkog glumca mnogi navode to što je 2018. govorio uz osmijeh: „Dajem podršku političkoj kulturi i stvaralačkoj Crnoj Gori, vjerujem u predsjednika svih građana, Mila Đukanovića“. Međutim, da postoji politička kultura u Crnoj Gori i da je ona iole vezana za stvaralačko i da on zastupa ovaj stav problema ne bi bilo, ali, to evo nije slučaj. Ipak, znajući njegov ustaljeni glumački stav vidimo da je u pitanju jeftina poltronerija radi sticanja kakve-takve koristi. Kao i svako ko se pojavio u pomenutom spotu.

Ali, šta Kovačevića ističe iz društva poltrona? Vjerovatno nešto slično kao i Branimira Popovića. Ipak, to nije potpun odgovor, već samo poređenje.

Vjerovatno, jedino čemu vrijedi ova priča je što postavlja pitanja o stepenima poltronerije koje mora čovjek da zadovolji kako bi se kotirao u ovakvom sistemu. Ali se ne treba samo nje dotaći zbog poltronske strukture koju je ona pomalo raščeprkala već i po tome: zašto je ona, uopšte, uzela maha? U pitanju je sami status i položaj glumca kao umjetničkog radnika.

U sve pore našeg društveno-političkog sistema ušla je poltronerija kao ključni faktor nečijeg uspjeha. Ovome podliježu maltene svi politički subjekti u Crnoj Gori koji shodno svojem biračkom tijelu planiraju na nekom nivou svojeg djelovanja razvoj kulture. Neka i opozicija pokuša da spori to koliko ‘oće ali zapošljavanje podobnih a ne sposobnih je opšte mjesto. U tom smislu usluga koja je dodijeljena Kovačeviću zbog njegovog poltronskog službovanja nije jednom dijelu javnosti toliko interesantna zbog pojave koliko do zaključka, do kojeg žele doći.

Grubo govoreći, za samog Kovačevića ne možemo sa sigurnošću reći da je išta manje sposoban za dužnost koju treba da obavlja od ma kojeg drugog glumca koji se nameračio na ovaj položaj. Glumačka profesija ne podrazumijeva nužno organizacione sposobnosti koje su prijeko potrebne za direktorsko zvanje – u tom pogledu bi najprije reditelju ili producentu sa velikim životnim iskustvom pasalo da vodi pozorište i razvije njen puni potencijal. Međutim direktorsko zvanje je još odavno izgubilo vezu sa izvornim smislom.

Ali, Kovačević je lakom, pa se ponaša kao svaki uredni poltron koji je u nekom izvitoperenom sistemu vrijednosti stvarno zavrijedio direktorsku fotelju. Nebitno što već ima nekoliko funkcija sa kojih mu simultano kapa dobar prihod.

Treba bit spreman na to da ovaj glumac iz jednog komada śutra može postati umjetnički direktor CNP-a pa čak i ministar kulture, još je na dane. Sličan je slučaj i sa Branimirom Popovićem koji je po prirodi svoje glumačke netalentovanosti vrlo srodan Kovačeviću. Podsjetimo se: Branimir Popović, sveprisutni glumac u predstavama CNP-a, bio je umjetnički direktor CNP-a. Dužnost je napuštio jer izvjesne prihode nije prijavljivao Poreskoj Upravi. Pored toga, on je nekada bio i ministar kulture! Bilo je zanimljivo viđeti ga kako prije podne drži govore a uveče se svlači u donji veš, na sceni CNP.

Brzo je počelo da se zaboravlja kakav je nekad bio status glumca. Zapostavljen iako cijenjen: za rad koji su ulagali nijesu dobijali ni približan iznos kao danas – bili su smatrani običnim radnicima, što je i prirordno.

U sadašnjem trenutku postoji nekakvo preplitanje između uloga koje na sceni pronosi glumac i njegove same uloge u društvu. On smatra da je nosilac vrilina svih junaka koje je tumačio na sceni, iz čega povlači ‘prirodno pravo’ da bude prozvan kao glasnogovornik društvenih promjena. Poremećeno tržište sa svojim strahovitim tempom se odrazilo i po planu duhovnih vrijednosti: ljubitelj pozorišta danas više gleda ko glumi koga umjesto da same izvođače, kao ličnosti, gurne u drugi plan ali pritom ne poništavajući njihovu originalnost i posmatra same likove koje oni hoće da predstave! Važnije je ko je šta rekao mjesto šta je ko rekao. Od izvornog koncepta glume kao jezika kojim se dramski tekst ‘obraća’ publici se odustalo..

Ne treba brkati stvari: glumački poziv je za poštovanje, ali njemu se pridaje potpuno pogrešan značaj u ustaljenim okvirima. On ne treba da podrazumijeva ukočenu pozu i visokoparnu umjetnost koju samo ‘probrani’ mogu da shvataju jer je to ključna stranputica. Ovo zapravo izvire iz temeljito pogrešnog stava prema umjetnosti ali se u glumačkom pozivu najjasnije ogleda. Umjetnost, a samim tim i gluma kao njen najprolazniji vid, je igra. Za razliku od drugih vidova umjetnost, gluma se po svojoj prirodi raspršava onog trenutka kada se zaustavi.

Stoga, umjetnici ove oblasti moraju da prihvate svoju ličnu te ljudsku i radničku ulogu prije nego što ‘oće da govore u ime ostalih. Greška pri kojoj ljudi poput Kovačevića zavređuju direktorske položaje dublja je od ispravnog ali površnog zaključka o korumpiranosti aktuelne vlasti. Čitav sistem vrijednosti je svojevrsna korupcija/lobiranje koje ima dva pola usljed čega se silom pokušava nametnut zaključak da bi društvo bilo pravednije da se svačiji poltroni naizmjenično nagrađuju za svoje usluge. Suštinske i pravedne promjene neće i ne može biti dok se rad po svojoj suštini ne bude cijenio.

Mato Kankaraš