EU gilipteri

Lažnih 36 miliona pomoći za životnu sredinu Delegacije EU u Crnoj Gori za prošli četvorogodišnji period

Delegacije Evropske komisije čini izuzetne napore na promovisanju sopstvenih ulaganja u zaštitu životne sredine u Crnoj Gori. Ne prođe mjesec dana a da nam ne prirede sačekušu sa novim plaćenim bilbordom koji nas k’o maljem udari obavještenjem o količini novca koje je Delegacije EU darivala CG za unaprijeđenje životne sredine. Pa onda plaćeni oglasi u novinama, pa televizijska promocija, pa srovovi plaćenih letaka o golemoj pomoći koju su nam učinjeli. Na svakom skupu o životnoj sredini pomene se i kolosalna eko pomoć koju nam je pružila EU. Tvrde – 36.000.000 eura u protekle četiti godine.

A zašto to rade? Zar toliki novac na očuvanju okoliša nije sam po sebi vidljiv? Zar rezultati trošenja tolikog novca nijesu vidljivi da i sami građani ośete poboljšanje i pokažu zahvalnost Delegaciji EU nego delegati EU moraju da se hvališu do iznemoglosti? Građani ne vide poboljšanja u zaštiti životne sredine.

Svi vidimo da su rezultati EU birokratije više nego skromni i da je veliki novac prosut budzašto. Ili je nešto drugo u pitanju, možda đavo, možda mađije, a možda korupcija.

Da li iko može potvrditi da je situacija u zaštiti životne sredine bolja danas nego prije deset godina? Neka primjer bude simbol ekološke države – UNESCO-ova Svjetska baština NP Durmitor kroz koju se oslikavaju trendovi zaštite prirode, stepen ekološke civilizovanosti, duhovnost koja je osnov ekološkim idejama i svijest države o potrebi zaštite prirode u skladu sa svjetskim duhovnim stremljenjima i sa potpisanim međunarodnim aktima o zaštiti. Tara, Dragišnica, Komarnica, Crno jezero, Durmitor…. Situacija u najzaštićenijem prostoru, i nekadašnje i sadašnje države, je nacionalno zastiđe i ekološka bruka.

Ako je tako u najzaštićenijim prostorima i simbolima ekološke države kako je u onim prostorima u kojima ne postoji nikakva specijalna zaštita. O tome nema dilema ni u ekološkom nevladinom sektoru niti među najširom populacijom. Zaštita životne sredine i prirode je degradirana do nivoa propasti čak i simbola zaštite.

Ako je EU zaista troškarila 36 miliona za 4 godine zadnje, da li su ti milioni potrošeni na promociju ekoloških ideja i zaštitu prirode i životne sredine ili upravo obrnuto na degradaciju prirode i same ideje zaštite životne sredine? Koji je drugi zaključak moguće izvesti ako vidimo destruktivne trendove koji su se desili upravo u periodu u kome je Evropska Unija sručila tolike kolosalne novce na opsenarske projekte zaštite životne sredine. Zaštita se nije desila. Ili se desila a da o tome niko ne zna pa sada Delegacija EU mora da nas podsjeti šta su nam sve poklonili. Rezultati su skromni ako su uopšte mjerljivi imajući u vidu ovako grdne pare.

Ko se hvali sam se kvari. EU momčadi bi bilo bolje da ih preporuče rezultati nego da se šepure a stvarno tajno i netransparentno rade. Kako su im rezultati jadni i čemerni onda pribjegavaju marifetlucima pa uz slike naših najljepših pejzaža ističu brojke o njihovih 36 miliona sugerišući da su oni to nešto zaštitili. A rezultati su upravo obrnuti. Čak su uništeni i simboli zaštite kao na Durmitoru.

Za 36 miliona eura se moglo napraviti 7 mostova Union bridge. I da se o tome priča i pripovijeda. A oni su utrošili tolike pare za: donošenje 30 zakona, edukaciju 150 činovnika (za 5 miliona mogli su ih edukovati na Harvardu; ili da svaki taj činovnik u CG završi po dva fakulteta do nivoa doktorskih studija), kupovinu 40 km cijevi za vodovod (1 m cijevi najvećeg promjera (22cm, koje koristi vodovod u Podgorici) košta 15 eura po metru pa je to 600.000 eura, a za 40 km cijevi se dobijaju ogromni popusti); kupovinu 35 kamiona smećara po 130.000 eura jedan = 4.550.000 eura – jedna nova Volvo smećara kao njina je 130.000 eura (provjereno na internetu) da ne pominjemo duplo jeftinije smećare Vatrosprema iz Srbije, a tek ukrajinske ili kinske – ; kupovinu 2363 kontejnera za smeće, (metalni, od 1,1 m3, košta 230 eura pa je to 543.490 eura; popust na količinu je i do 50% cijene).

Očigledno je da se Baron Minhauzen opasno primakao Crnoj Gori ako već i ne stanuje u onoj tvrđavi Delegacije EU na obali Ribnice. Ne vidimo đe su tih 36 miliona. Školovanje činovnika ne može koštati 5 miliona. Na kraju, šta su iškolovali kad gđa Srna Sudar za dva mjeseca piskaranja uzme 10.000 eura – jer u MORT nema kompetentnih. Ogromne donacije za donošenje zakona su brljotina izmišljotina eurobirokrata i može da košta simbolično. Vodovodne cijevi su oko 400.000 eura. Najskuplje smećare Volvo koštaju oko 4.550.000 eura, kontejneri oko 500.000 eura. Sve zajedno 6 miliona a ne 36 miliona. Možda je štamparskom greškom upisano 36 miliona ali to stoji i na bilbordima, i u lecima i u svakom mogućem papiru Delegaciji EU. I nije čudno što crnogorska birokratija krije informacije o trošenju para iz budžeta jer evrobirokratija krije informacije mnogo više i još obmanjuje crnogorsku javnost kako su čudo od zaštite učinjeli. Domaće birokrate su imali od koga se učiti.

Dosta nam je evropskih žonglera i neodgovorne eurobirokratije. Informacije taje i kriju. Kočoperni su i nekooperativni. Strahovito plaćeni: plata šefa Delegacije je 40.000 eura i sve ostalo džabe tj smještaj, hoteli, fitnesi, vozači, avio-karte, oslobođeni su CG poreza pa im je sve za 30% jeftinije itd …….. Najbolja slika koja govori o njima, više no išta, je i śedište Delegacije EU koje izgleda kao vojni bastion opasan visokim željeznim antitenkovskim cijevima, odbranbenim šipkama debelim 4 cm.

Fali im samo bodljikava žica. Takvi Minhauzeni i mogu da udare na razglas bajku od 36 miliona. I Baron Minhauzen je iz jednog sličnog opkoljenog zamka bježao na đuletu a drugom prilikom je od ženskih gaća napravio balon i odletio u slobodu.

Darko Stijepović

Centar za razvoj Durmitora