EKONOMIJA I DEMOKRATIJA (odlomci iz knjige)

Knjigom „Ekonomija i demokratija“ Momir Bulatović je ekonomske pojave i probleme približio svakom pismenom čovjeku. Odlomci koje objavljujemo iz te knjige su svojevrsni komentari i zaslužuju visoko poštovanje. Naslovi su redakcijski.

Nema razvoja

U državi u kojoj vlada politička nestabilnost, korupcija, malodušnost i apatija teško je zamisliti da postoje uslovi za pokretanje snažne i dugoročno osmišljene proizvodnje, izgradnje infrastrukture i slobodan priliv stranih investicija. U državi u kojoj vlada i njeni činovnici rasprodaju poslednje ostatke bogatstva stvaranog decenijama prije toga, teško je pronaći snagu koja bi mogla da formira dugoročnu strategiju razvoja i cjelovito sagleda sve mjere i rješenja koja treba preduzeti sada i ovdje. Mnogo je vjerovatnije, a to je praksa već više puta potvrdila, poći od pretpostavke da će aktuelni politički i državni moćnici željeti da ugrade sebe u novčane tokove, kojim se bogatstvo sticalo generacijama.

Privatizacija shvaćena kao obavezan uslov ekonomskog razvoja otvara jedno jedino pitanje: zašto pobogu? Ne postoji nijedan vrijedan argument koji bi išao u prilog tretiranju privatizacije kao faktora koji unapređuje ekonomsku efikasnost. Posebno ako se ima u vidu činjenica da je savremeni tehnološki razvoj i organizacija i razvoj tržišne privrede već odavno razdvojio pitanja svojine od problema upravljanja. Nije, dakle, svojina ta od koje zavisi efikasnost ekonomije, nego ona prevashodno zavisi od menadžmenta u širem smislu riječi.

Za koga glasati?

U demokratskim društvima i uz relativno fer izborni proces, uvijek će se desiti da birači svoje povjerenje daju političarima koji se zalažu za otvaranje novih radnih mjesta, pravedniju raspodjelu zemlje i prirodnih bogatstava, oštrije oporezivanje bogatih i sl. Svoje pravo glasa ljudi vezuju uz ostvarenje konkretnih, opipljivih koristi a ne uz maglovita slobodnotržišna obećanja. Ta ekonomska laboratorija u kojoj je sve u ravnoteži, čisto i hladno, konačno i djelotvorno ne izgleda ni najmanje primamljivo. Stoga, neoliberalno ekonomske ideje nemaju šanse da budu primijenjene u uslovima poštovanja narodne volje. Demokratija, očigledno, ne dozvoljava da neoliberalni programi dobiju moć iza koje stoji državna prinuda.

Šta se desilo u Čileu?

Pred izbore 1970. godine sve tri vodeće političke grupacije bile su saglesne da treba odmah izvršiti nacionalizaciju rudnika bakra, tada pod kontrolom američke kompanije. Salvador Aljende, čileanska politička zvijezda obećao je da će u pregovorima o nacionalizaciji ponuditi pravičnu nadoknadu kompanijama koje će izgubiti imovinu i investicije u Čileu. Ali, šta znači pravična nadoknada? Preko 20 odsto svih američkih stranih ulaganja je, tokom tog perioda, bilo u Južnoj Americi, a firme iz SAD-a su imale više od 5.000 podružnica u tom regionu. Profiti su bili dugoročni i enormni. Samo u eksploataciji bakra – Čile je bio najveći svjetski proizvođač i izvoznik tokom 50 godina. Uložena je jedna milijarda US dolara, ali su u Americi poslate 7, 2 milijarde. Takvog kolača se niko ne odriče dobrovoljno.

Aljende je bio nezgodan protivnik. Nije bilo dovoljno da on bude ubijen. Našao bi se odmah drugi da ga zamijeni. Bilo je potrebno pokazati nefunkcionalnost njegovih ideja, u šta je naredne tri godine uloženo mnogo truda i još više novca. Ali, rezultati su izostali. Na narednim izborima, 1973. godine Aljendeova partija je dobila još veći broj glasova. Subverzija je propala. Ostala je samo gola sila. Zato je 11. septembra 1973. godine general Augusto Pinoče izvršio vojni udar. Salvador Aljende, demokratski izabrani predsjenik Čilea ubijen je u predsjedničkoj palati. Njegov kabinet je završio u zatvoru, a naredna četiri dana je Čileom krstario, u narodu nazvan, „karavan smrti“.

Voda proglašena robom

Po istom modelu i sa neshvatljivom surovošću, države Južne Amerike stalno su gurane u finansijske krize. Recept za „ozdravljenje“ bio je isti kao i uzročnik bolesti. U to vrijeme je nastala i čuvena poslovica pregovarača MMF-a koju su svoje izbezumljene sagovornike umirivali lakonskom tvrdnjom, da moraju da rasprodaju svoju državu ukoliko žele da je spasu. Ali, poslije svake velike prodaje (čitaj: pljačke) bivalo je sve gore. Najgore je nastupilo kad više nije imalo šta da se proda. U bolivijskom gradu Kočamambi 2000. godine, izvršena je privatizacija vodenih resursa. Voda je proglašena robom čiji je vlasnik poslala kompanija Behtel. Bez ikakvih ulaganja, cijena vode u postojećem vodovodu je povećana tri puta. Kada narod nije mogao da plaća vodu, privatna kompanijska policija bi ih prisilno isključila iz mreže. Kad su mještani počeli da kopaju bunare ista ta privatna armada ih je zatrpavala, jer se ne smije samovoljno dolaziti do robe koja ima svoju „tržišnu“ cijenu. Onda su nevoljnici razapinjali najlone i skupljali kišnicu. No, i to im je bilo zabranjeno, iz istih razloga. Onda je narod lijepo ustao na noge, protjerao kompaniju iz svog grada i preuzeo svoj vodovod. Ovu poučnu priču treba imati na umu kada se kao na neposredne ciljeve privatizacije u Srbiji i Crnoj Gori ozbiljno ukazuje na potrebu privatizacije komunalnih preduzeća, što znači vodovoda, kanalizacije, preduzeća za odvoz smeća, pogrebnih usluga i brojnih drugih izvora mogućih visokih profita u ovim rentabilnim djelatnostima protiv sopstvenog stanovništva.

Kakve su sposobne Vlade?

Kada je početkom 90-ih godina prošloga vijeka, trebalo dokazivati uspješnost procesa globalizacije, odnosno prednosti slobodne trgovine i kretanja kapitala, „azijski tigrovi“ su bili najbolji primjer. Zaista, sve države istočne Azije pokazivale su zadivljujući i stalni privredni rast. Unutar njih samih se dešavao sveukupni preobražaj nabolje. Savladavano je siromaštvo miliona. Izgrađivana je infrastruktura i stvarani su uslovi za stabilan razvoj. Ali, u ovom primjeru je postojala jedna značajna slabost. Ona nije imala nikakve veze sa neograničenom globalizacijom. Ona je bila produkt ozbiljnog i organizovanog pristupa lokalnih Vlada sopstvenoj budućnosti. U svakoj od tih zemalja, država je imala glavnu ulogu u usmjeravanju kapitalnih investicija. Visokim carinama je štićena domaća industrija. Bio je obezbijeđen socijalni dijalog, a jaki sindikati su se izborili za relativnu sigurnost radnog mjesta i pristojne nadnice. Ulagana su velika sredstva u obrazovni sistem i za podsticanje tehnološkog razvoja. Sve u svemu, u pitanju je bila jedna uspješna priča, ali ona nije imala dodirnih tačaka sa vašingstonskim koncenzusom. Preciznije, bila je uspješna upravo zato što se nije pridržavala njegovih obavezujućih uputstava. Naravno, to nije moglo predugo da traje.

Na Urugvajskoj rundi pregovora, MMF i Svjetska trgovinska organizacija (WTO) izvršili su pritisak na sve zemlje regiona da se „pridruže“ opštim pravilima. Traženo je da liberalizuju svoj finansijski sektor, odnosno ukinu postojeća ograničenja – kontrolu priliva i odliva stranog kapitala. Kao drugo, zahtijevano je da napuste sopstveni model uspješnog rasta i ukinu zaštitu domaće industrije, privatizuju državna preduzeća i omoguće strancima da budu vlasnici sa jednakim pravima. Budući da su i sami „predlagači“ znali koliko traže, umilostivili su se i ponudili popust u stilu „barem jedno od to dvoje“.

Svi su izabrali liberalizaciju tržišta kapitala, kao manje zlo. Izuzetak su predstavljali Kina i Malezija. Kina se čvrsto držala svog puta i zato nije ni bila neposredno pogođena budućom krizom. Malezija je popustila najmanje i zakratko usljed čega je bila pošteđena većine nedaća.

Virtuelna ekonomija

Ekonomija čekanja je sastavni dio virtuelne ekonomije koja je uzela potpunu prevlast nad realnom. Ona podrazumijeva obavezu da se postojeće stanje „našminka“, da se sakriju socijalni problemi (štrajkovi su naročito nepopularni), na riječima zauzda kriminal i korupcija, prikrije postojeće siromaštvo i bijeda i – čeka. Ko? Njegovo veličanstvo – strani investitor. On je taj koji će donijeti kapital od kojeg će porasti živnotni standard stanovništa, zaposlenost i sva ostala društvena dobra. Takav dolazak, uvjeravaju sve aktivne političke strukture, vrijedan je čekanja.

Strani investitori

Strani investitori nisu u Srbiju došli da bi ostvarili želje njene vladajuće elite. Njihov dolazak je bio i ostao jedino motivisan mogućnošću ubiranja ekstremno visokih profita. S toga su najveći plasmani ostvareni u oblasti bankarstva. Drugo po redu bilo je područje mobilne telefonije (krije se pod imenom saobraćaj), a treća je bila trgovina (velelepni i primamljivi tržni centri). Kad se tome doda i posredovanje kod rentiranja nekretnina, dođe se do zadivljujućeg podatka da je 81% stranih, direktnih investicija u Srbiji plasirano u neproduktivni sektor. Drugim riječima, uloženo je u oblasti koje preraspodjeljuju, ali suštinski ne uvećavaju njen društveni proizvod. Cilj ovog poduhvata, u krajnjem bio je veoma jednostavan – uzeti što više para od lakovjernog domaćeg stanovništva, nudeći mu „snove“ po uslovima koji nisu bili previše daleko od zelenaških. Slično se dešavalo i u Crnoj Gori.