Dvije tragedije

Prednost imaju strani državljani i nekolicina domaćih izabranih po posebnom kriterijumu. Za ostale – šta ostane.

Prijavite se za bilo koji konkurs za finansiranje umjetničkog projekta ili zatražite finansijsku pomoć direktnim obraćanjem nekoj instituciji – susret sa ovim nepisanim pravilom neće izostati. Vjerovatno zbog toga što je u pitanju najčešće pravilo nema potrebe da se posebno dopisuje. A i zašto bi? Zbog nekoliko domaćih osoba koje stvaraju nešto novo u kulturi?

Unikatnost crnogorske kulture se ogleda u kranje revolucionarnom pristupu u odnosu na ”ostatak svijeta”. Naime, dok se već jedan vijek priča o nedostatku ideja i dok druge zemlje ulažu napor da podstaknu svoje umjetnike da stvore nešto novo, kod nas se dešava suprotno. Superiorna norma (lex superior) je kod nas održavanje statusa quo a inferiorne norme (legi inferiori) su to što ”ostatak svijeta” radi. U praksi to izgleda ovako: ako pojedinac kao što je Dragoljub Đuričić ima dobru ideju ali ne i tržišno isplativu ideju – on ne može dobiti finansijsku podršku. Ove godine je trebalo da se održi po četvrti put ”Cucka jeka”, međutim, finansijska podrška je izostala. Za zemlju koja napravi nekoliko ljetnjih festivala od kojih preko 80% programa čine gostovanja iz inostranstva sasvim je logično da će za Đuričića nedostajati sredstva ili da će mu eventualno odobriti neki minimum. Njegova ideja se ne bazira na nečemu kao što je popularizovanje crnogorskog primorja da bi više turista došlo. Prema tome, nezavisan je.

Za takve umjetnike postoji poseban tretman. Prvo ga treba iznervirati obećanjima da će dobiti pomoć, zatim mu nekoliko šamara ignorancije udariti. Kasnije mu treba neku malu finansijsku pomoć odobriti ili čak nagradu udijeliti i ”da bude srećan”. Cilj je da postane izmoren i ogorčen od poniženja da bi napustio ono što tzv. control freaks (osobe koje insistiraju da nad svim(a) imaju kontrolu) doživljavaju kao svoju teritoriju. Problem je što se, po njima ta teritorija prostire na nekih 13.812 kilometara kvadratnih i 620.000 ljudskih duša. Možda su ih te brojke zbunile te ne vide vrijednost Đuričićeve zamisli?

Ideja ”Cucke jeke” je u obnavljanju jedne primodijalne veze. Ritam, kao prostorni element muzike, je veoma moćan faktor jer formira hijerarhiju kako u umjetnosti tako i među ljudima. Zbog čega se u vojsci njeguje da svi idu istim korakom, tj. istim ritmom? Zbog čega su na demonstracijama za rušenje Miloševića učestvovali bubnjari i održavali ritam protesta?

Odgovor na ova pitanja nam otkriva najdublji razlog za suzbijanje ”Cucke jeke”.

Ako se ljudi ujedine u čistoj emociji kroz ritam oni posjeduju veliku energiju. Njihova srca pulsiraju na sličan ili čak identičan način.

Lišavanje društva ovakvog doživljaja je jedna vrsta smrtnog udarca kulturi ovog podneblja.

Nekako, u isto vrijeme, desila se još jedna velika tragedija u kulturi. Srce Igora Perazića je prestalo da kuca.

Mnogo mi je žao što je otišao čovjek sa kojim sam prvi put, kao srednjoškolka, svirala u orkestru, dok je još postojao Crnogorski kamerni orkestar. Njegov stav pun radosti kao i izuzetne muzikalnosti mi je pružio osjećaj da sam tu dobrodošla i oslobađao me svake bojazni. Nisam ni slutila da ću ga poslednji put čuti dok je vježbao jednog jutra, prije desetak dana.

Trebalo je da se mi muzičari udružimo i ne dozolimo da Dragoljubova ideja umre.

Milica Kankaraš