Dvije dobre komedije

Tokom ove sedmice crnogorska javnost je imala priliku da isprati dvije dobro režirane komedije.

Prva komedija, ,,Najbolja hostesa festa” prikazana je prvog oktobra u KIC-u. Premda bi po nazivu trebalo zaključiti da je glavna uloga pripala Milici Luković, u praksi se pokazao jedan zanimljiv obrt: početni monolog hostese je poslužio samo kao uvod. Pravi nosilac dramske radnje je bio tročlani žiri: predsjednica žirija, Caki i Đurđica.

Njihovi nastupi su neodovljivo podsjetili na kanonsku imitaciju u muzici – postupak pri kom dux (lat. vođa) iznosi temu, u ovom slučaju temu histerične, korumpirane i netalentovane umjetnice, dok za njim slijedi imitacija te teme u drugom i trećem glasu. U nastavku drame smo mogli čuti kroz kontrapunkt ova tri glasa/tri lika surovu i univerzalnu priču o korupciji u umjetnosti. Povremeno uključivanje formalno glavne teme/glavne hostese, svedeno je čak na nivo sporedne uloge usljed reakcija tročanog žirija. Ekspicitna kritika žirija i uopšte postupka donošenja odluka na festivalima je na taj način zaokužena – jasno je pokazano da su oni ti koji žele da u svemu igraju glavnu ulogu, pa čak i u predstavi koja ih ismijava.

U drugom planu je predstavljen sukob generacija. Tri glavne junakinje su odrasle žene, iskarikiranih atributa. Cakicina ženstvenost je svojevrsan paroksizam i ona je, kako je sama naglasila, glavna sponzoruša u gradu. Nasuprot nje je Đurđica (u nekoliko navrata se predstavila i kao Đuro), muževna žena. Njen imidž je elegantan za razliku od Cakicine vulgarnosti. Predsjednica žirija, Viki, predstavlja zlatnu sredinu, poslovnu ženu današnjice. Njih tri se surovo o

bračunavaju sa malom Sokom, priglupom i naivnom tinejdžerkom koja obožava da kao njihov poltron uradi sve što joj kažu.

Najviše simpatija i ovacija publike dobio je Sergej Damjanović tumačeći lik Đurđice/Đura.

U drugoj komediji, smještenoj izvan zidina KIC-a, kao glavni lik se predstavio jedan drugi Đuro.

Filozofski fakultet u Nikšiću je u saradnji sa NVO ,,Hiperion” organizovao druženje studenata Katedre za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost sa Đurom Radosavovićem. On je poznat po kolumnama u kojima se javljaju jezičke besmislice kao što je npr. ”pokretač inicijative”. Jedna od njegovih poslednjih kolumni je naslovljena ,,U jeziku je ključ”. Tu je Radosavović otišao već mnogo dalje od nekoliko lapsusa za koje se može okriviti lektor. Naime, osobe koje poznajemo kao lingviste, nazvao je ”kopačima”. Po njemu, problem crnogorskog jezika je u tome što se tzv. kopači bave ”kopanjem po autentičnim starocrnogorskim izrazima dok jeziku izmiče kontakt sa 21. vijekom.” Koje neznanje ima ovaj ”pisac”! Dakle, rad prof. dr Vojislava Nikčevića je bio kopanje po jeziku kao i rad jednog od najvećih srpskih lingvista, Mihaila Stevanovića. Šta je bolje Stevanoviću što je bio profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, član SANU i što je objavio preko šest stotina radova, između ostalih i ,,Istočnocrnogorski dijalekat”, kada će nakon svega toga jedan momak nazvati lingvistiku ”kopanjem po jeziku”? Šta je trebalo dr Vojislavu Nikčeviću da se bavi crnogorskom gramatikom i jezičkim bogatstvom kada će jedna ozbiljna novinarska kuća stati iza riječi ovog mladog Podgoričanina da je sve to ”previše fokusiranja na kopanje po jeziku”? Sigurno je Đuro Radosavović na osnovu svog stručnog obrazovanja mogao zaključiti čega fali a čega ne fali u kulturi i obrazovanju. Tu sigurnost je demonstrirao i kroz nekoliko izjava sa gostovanja na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

Na tom gostovanju je, pored ostalog, konstatovao da u Crnoj Gori dobro prolaze pisci koji su ”dovoljno nacionalno opterećeni”.

Nije nikakva tajna da kod nas postoji više desničarski nego ljevičarski nastrojenih umjetnika. Pojam umjetnika je od romantizma podrazumijevao da se radi o osobi širokih vidika. Pojava nacionalnih škola u romantizmu je donijela plejadu divnih ostvarenja koja su ojačala u pozitivnom smislu nacionalni identitet brojnih evropskih naroda. Kao posljedica formiranja jakog nacionalnog identiteta država je prestala umjetnost da koristi kao kompenzaciju i time je umjetnost dobila jedan novi stvaralački impuls. Nasuprot tome, u današnjoj Crnoj Gori, devastiranoj kako fizički tako i duhovno, ne postoji još ni približno nešto što bi se moglo nazvati nacionalnim identitetom. Radosavović nije uspio sabrati dva i dva, odnosno, nije uspio zaključiti da je rad lingvista neophodan za stvaranje nacionalnog identiteta da ne bi bilo toliko ”nacionalno opterećenih” pisaca. Rad lingvista koji jačaju nacionalni identitet direktno utiče na oslobađanje umjetnika od spoljnog pritiska a samim tim i na formiranje građanske svijesti.

Predložila bih Radosavoviću da se pozabavi sopstvenim obrazovanjem i da time stavi tačku i na komediju u kojoj je igrao glavnu ulogu. Uostalom, ne bi bilo zgoreg da se pozabavi problemom ,,Budva na pjenu od mora” jer imamo dvije verzije. Jednu je napisao on a drugu Stevan Koprivica. Onome ko je pročitao Radosavovićev roman ,,Budva, bagra i blud” i ko je silom (ne)prilika gledao prve epizode ,,Budve na pjenu od mora” odmah biva jasna nevjerovatna sličnost između ovih djela. Dok Đuro piše o kriminalcu Banđu i glavnom liku koji je njegov poltron, Koprivica koristi isti taj model i dodaje ljubavnu priču između ćerke tog kriminalca, Bačića, i glavnog junaka koji je takođe njegov potrčko. A to je samo jedna od paralela… Ne znam da li je Đuro prepisao od Steva ili je Stevo prepisao od Đura. To bi trebalo njih dvojica da utvrde ili da se formira neka komisija na nivou države, pošto je to državni projekat, na čijem čelu bi mogli biti Rade Vojvodić ili Radmila Vojvodić.

Milica Kankaraš