Duša od stakla

Noć bez tebe ravna je paklu,

kao da hodam bosa po staklu

i teret veliki na sebi nosim
u takvim noćima od tebe prosim,
a ti se smiluj prosjaku ovom
sto sjedi sam za praznim stolom
koji neće moći da ti plati
al’ znaće ljubav da uzvrati.

I bit’ ćeš joj sreća, i bit ćeš joj sve

za tebe će da diše, za tobom da mre
i bit ćeš joj ljubav i biti ljepota
voli je i bit ćeš joj smisao života.
I smiluj se ne ostavljaj je samu u noći
ostani kraj nje nemoj poći
ne gradi joj noći na ivicama pakla
shvati ona je duša od stakla…

***

Ne dragi moji…
to vam nisam više ona stara ja
sa puno inspiracije i malo dara,
i ništa više u ovoj ljušturi ne liči na mene
ostade samo tek trag jedan moje sjene.
Kako i zašto? Vjerujte odgovor
ne znam ni sama
nadvi se oblak nad mojim suncem
…nastade tama

i sve mi nade postaše smiješne
i tako čudne i daleke.
I od plivača postadoh davljenik
u talasima životne rijeke,
a govorila sam vam da ću uvijek
držati glavu uspravno gore
i da ću imati snage i volje
i kad se na čelu ukažu bore,
da ću sačuvati dijete u sebi
dovoljno da ga imam za život cio
da ću nad ponorima svojim klicat
i tugi neću davati ni sekunde dio
već cu uvijek nastavljati dalje
naoružana smijehom u svaki novi dan
jer život je eto ništa drugo
do jedan nedosanjan san
… koji dosanjati trebamo
onako kako najbolje znamo…
Al eto… sve to nestade.
Nestadoše snovi moji,
svi neki nedosanjani, u ružičastoj boji.
Nestadoše tragovi optimizma…
sve je u bojama pesimizma.
Nestadoh ja onakva kakvom me znate
a to je eto dokaz
da i najjači znaju da pate.

Ivana Ivanović