Dug je dug

Pješivac Šuto Roganović, ili Roganov kako ga je poneko zvao, zapamćen je u narod kao vrlo domišljat čovjek te mu je u priči malo ko mogao doskočiti.

jedne neđelje skupilo se, po običaju, dosta Pješivaca na seosko guvno i zanovijetaju. Među njima je bio i pješivački pop Đoko Mijušković. Kad viđe da dolazi i Šuto, pop Đoko okupljenijema reče:

“Ajde ljudi da se malo našalimo sa Šutom ne bi li mu bar jednom doskočili jer on uvijek ima običaj da pita ‘Ima li šta novo?’. Rečite mu da ste gore u onu potočinu našli čojka od zlata.”

Prisutni to rado prihvatiše a uto dođe i Šuto: “Pomaga bog ljudi!”

“Dobra ti sreća, Šuto!”

“Ima li što novo ljudi?”

“Ima tako mi boga. Našli smo gore u onu potočinu čojka cio od zlata!” reče jedan od plemenika.

“Ma nemojte bestijati nijeste đeca!”

“Jesmo obraza ni!” Ubjeđivahu ga gotovo svi uglas.

Viđe Šuto da mu nešto grdno pripremaju, pa ispod oka pogleda popa Đoka koji nije ništa zborio i priśeti se da je to neko njegovo maslo te dodade:

“E kud bi Crne Gora bila da ima još tako nafačnih ljudi kȃ što ste vi. No nešto bih ve zamolio da mi učinite!”

“Kome ćemo, čoče, ako nećemo tebe?” Svi prihvatiše uglas.

“Ada dobro. Dućan sam popu Đoku nešto zlatnijeh napoleona, a dug je najgori drug, pa bi bilo dobro da mi od toga zlatnoga čojka date onu rabotu, a ja ću odmah dati popu Đoku. Sigurno će mi to potkrpiti taj dug.” odgovori Šuto.

Iz knjige Bez uzla na jezik.