Državna alternativa
Postoji nešto jako interesantno u toj Alternativi koja nas okružuje i, tobože, vlada umjetnošću ovoga podneblja.
Alternativna kultura je ona kultura koja je stala na svoje noge i bila samoorganizovana, ne tražeći podršku niotkud i plijeneći tako veliku pažnju. U prvom planu su mladi ljudi koji imaju šta da kažu i znaju đe to treba reći, pokušavaju da promijene nešto ne obazirući se ni na šta. To može imati pozitivna i negativna obilježja, postoji kultura koja je sebi dala za cilj da negira sve dotadašnje i stvori privid da kultura njima počinje. To je jedna žalosna pojava koja uzima sve više maha u savremenom društvu. Pozitivna obilježja su ogromni priliv kreativne inteligencije i energije koju samo svježi ljudi mogu da obezbijede, ali mora da se zna da se ljudi sami organizuju. Sami kupuju instrumente, putuju kao pozoršne družine, neumorno vježbaju i obrazuju se na svoju ruku kako bi znali šta hoće da kažu. Pa može se reći da je umjetnost svakog doba imala ovo manje-više u sebi! Da ovoga nije, umjetnika ne bi bilo. Ali današnja Alternativa često ima potrebu da već postojeće mijenja, što je nekad strašno dobro i odiše kreativnošću a nekad jadni dokaz ljudske neoriginalnosti.
Naime, često se misli da je jedino važno osavremeniti nešto a ne zagledati se u suštinu. Običaji su privremena stvar, najvažnija je suština koju oni opisuju.
Konkretno mislim na ovogodišnji FIAT koji je, sudeći po naslovu, alternativni festival – ali ni po čemu više. Dobijaju novac od ministarstva i raznih sponzora, ne postoji konkurs na koji bi se mladi ljudi Iz Crne Gore mogli javiti bar u pokušaju da rade nešto – već je sve određeno, pozvani su ljudi koji već imaju neki „status“. Da li je ovo brisanje granica CNP-a i Alternative? Predstava koja je bila prije 3-4 godine na CNP-ovom programu (Gorski vijenac) se našla na FIAT-u. Kako je to moguće? Koji su to standardi? Jesu li to neki određeni ljudi koji smiju da se bave Alternativom ili šta? Samo mogu neki koji koji uživaju u finansijskoj i svakoj druoj podršci države?
Naravno, nije na odmet da neko pomogne u finansiranju, pa makar to i država uradila, ali Alternativa nije puko pozivanje drugih alternativnih umjetnika i „umjetnika“ a posebno ne već uveliko afirmisanih. Ne postoje centri za mlade đe bi oni bili u mogućnosti da rade na svoju ruku, nema prostora za vježbanje bendova kako se komšija ne bi davio, nema dramsikh sekcija i kontakta mladih ljudi za afirmisanim rediteljima, ali najgore od svega je što nema volje a svi misle da su umjetnici. Samo postoji neki akademizam, ljudi sa završenim fakultetima misle da su diplomom stekli sposobnost i originalnost. Nažalost to nije tako, današnje studije su tako koncipirane da je dovoljno da je neko izdržljiv i uporan kako bi ih završio – u vrijeme Šekspira nije bilo takvih akademija a on je nevjerovatan stvaralac. Čehov je bio ljekar, pa je došao u priliku da radi u Hudožostvenom teatru, Ibzen je bio samo apotekarski pomoćnik – a ništa ih nije spriječilo da vole umjetnost. Nisu postojali termini, akademizam alternative, avangarde, savremene umjetnosti ali su je oni stvarali i napravili nevjerovatni pomak u pozorišnom izrazu.
Šta se desilo odjednom? Naravno ništa, kao i uvijek. Forma se mijenja a suština je ista, laž je zamijenila a istinu. Nedostatak istine je kad ona čini sve ne zna se je li možda sve laž?
Sve je taština! Uzimamo umjetnost za paradiranje određenih grupacija ljudi – to je redu. Nije više važno što se vrši zloupotreba jer je zločin reći da je nešto zloupotreba kad je sve dozvoljeno. Neobični fenomen dovođenja čovjeka u zavistan položaj od slobode (jer kad grešku napravim – to je sloboda) čini slobodu nemogućnom.
Omangi Đuta
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2806
Objavio Urednik
dana ruj 15 2014. u kategoriji Alternativa, Stav.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst