Drvoprevara i medijska falanga

Nadzorni šumarski mehanizmi, Uprava za šume i njihove poštenjačine managerske, kao i najviše poglavice državne samo su dobrovoljni točkići mehanizma „udri i bježi“ u šumama. Možda bi država morala malo više da briži o zajedničkom interesu u šumarstvu? Liberalna ekonomija to ne dozvoljava, zajednički interes je loša stvar. I zato se šićarenje nastavlja. Zato arhivar Rajko iz PIO fonda može da ujagmi državne šumske resurse i zajaše u Upravu za šume. Mehanizmi kontrole i nadzora liberalne države su autistični, kao što svako može pośedočiti. Mehanizmi nadzora su tu da sve ispeglaju i prilagode sistemu „udri i bježi“. Zvanične državne politike, strategije i planovi, normalno, nikog ne obavezuju jer postoje druge politike, strategije i planovi koji se kameleonski realizuju u stvarnosti.

Drvoprerađivači montenigerijski su zakleti neprijatelji šume, ubice šume. Isto što je mesar za životinju to je drvoprerađivač za šumu. Drvoprerađivači u šumi su isto što i kasapi za industriju mesa tj mesopreradu. Zamislimo gdina Goranovića ili gdina Francu da telale o zaštiti životinja. Drvoprerađivač u Montenigeriji znači samo batica koji izreže drvo u dasku. Preko toga sve je atomska fizika. Ovi „zaštitnici“ šuma su najveći dušmani živog svijeta u šumi. Oni su antipod živog svijeta šume. To su kasapi naših dubrava, dubovika, bukovika, gora, lugova, lesova, gajeva, šumica, bukovica, breznica, jasikovaca, orahovica, trešnjevika… i smrt za svaku pticu, životinjicu i organizam koja obitava u šumskim zajednicama. Ne možemo ni bez tog zanimanja ali kada ovi džambasi počnu o zaštiti šuma od bubice potkornjaka onda se i prośečnom čovjeku mora u glavi upaliti protivpožarni alarm. Montenigerijska drvoprerada ne postoji, zato je i sva strka kod podjele koncesija. Inače bi nabavljali šumu i u Bosni. Ali kako nema drvoprerade sve je drvoprevara i trka za koncesionim aranžmanom.

Koji bi čovjek, a da je u pameti, kupio trulo i zaraženo drvo tj sanitar? Ima li danas brđanina koji se ogrijao na trulom smrčevom drvetu? Ima ih, ali to je sve điđi-miđi. Zato i drvoprerađivači iz Plava neće tzv sanitar iz nacionalnog parka. Oni bi, izgleda, samo da zaštite šumu jer ne mogu da gledaju prirodne procese života i smrti u šumama. Nije nego. Prava šuma, po njima, i poglavicama iz Vlade CG, je samo ona koja je „zdrava“. A zdrava je samo ona koja skonča na pilani. Ovo su razmišljanje prenijele šićar age iz ekonomskih šuma i na nacionalne parkove. Tako šegač postaje kriterijum za odluke vlade montenigerijske. A i šta su ovi iz Vlade nego šegači, samo malo bolje ođeveni i obuveni. Tako kriterijum za prirodnost šumske zajednice u nacionalnim parkovima nije prirodnost procesa života već da li je stablo dobro za šeganje u pilani.

Tv bastilja i sva medijska falanga tandrkaju složno – samo śeča šume spašava. Ima li još naivnih, neukih, lakovjernih, lakomislenih, zatucanih, licemjernih…. Da li su ponovo medijske ale krenule u novi Rat za mir, na „oslobađanje“ crnogorskih dubrava od malih zloća, anatenjaka, neprijateljčića, ajvančića, bubica potkornjaka…? Šumskoj mafiji je uvijek važno pokriti sva mjesta đe ljudski razum može rasčivijavati mafijaške monopole pa su jedinstveni svi medijski legionari u istoj priči koju nameću – žižak sve iźede, potkornjak izgricka državu (a ne oni i njini pajtosi), epidemija, apokalipsa, suša, potop. Dajte śekire medijskom gangu…

Počesto javlja medijska falanga da je Uprava za šume i Rajković, njihov direktor poštenje, zaustavila neki kamion sa drvenim trupcima. Ufatili šumokradice, kažu. Elementarno pravno pismenom mora biti jasno da šumska uprava nema šta da traži van šume, na javnim putevima. Uprava za šume optužuje nekog kamiondžiju za šumsku krađu i onda se, kasnije, složno sa medijskom crnom legijom, bajagi iščuđavaju što tužilac odmah odbaci krivičnu prijavu. A da ne govorimo o sudu. Jasno je da se šumari igraju ćorave bake i da ne nadziru šume koje su im povjerene na čuvanje. Nema slučaja da su procesuirali pravosnažno slučaj šumske krađe za zadnjih 10 godina. Zato zajedno sa medijskom falangom obmanjuju javnost izjavama o podnesenim prijavama.

Šumska uprava ne čuva šume tj sami su u zoni krivične odgovornosti i o tome govore hiljade panjeva za koje se ne zna ko je otuđio stabla. Za imovinu države u šumi odgovaraju reonski lugari i direktori gazdinstava zajedno sa generalnim direktorom. Oni su za to odgovorni i trebaju biti procesuirani tj krivično gonjeni. Ali avaj, Majbah efendija se zamajava sa brojanjem piruna i kamenja u kamenom moru Katunske nahije. Umjesto da broji panjeve i ukradenu šumu te pritegne šumske kontrolore i direktore. Šumarski inspektori bi trebali da nadziru ponašanje Uprave i da ih strpaju u Kinšasu – kad bismo imali inspekcije. Ali inspekcija šumarska postoji samo na papiru i bori se protiv – šumske bubice trubice zvane potkornjak. Isto nakaradno rade i tužilaštva onog fakira a i tužibapstvo Majbah efendije. Kolo, kolo naokolo, vrteći se ne prestaje…

Ako šumari nekoga optuže za šumsku krađu, pa se igraju žmurke po cg drumovima, to se radi jer su svoju dužnost u šumi „zanemarili“. Optužiti nekoga za djelo koje to nije znači osloboditi ga odgovornosti. Vožnja ćepanica po Podgorici može biti obična krađa, šverc-komerc ili neki prekršaj itd ali ne i šumska krađa. Jasno je da je namjera fatanja drvokradica lažna i jalova da bi se prikrilo mafijašenje i javašluk u državnim šumama isticanjem kobajagi antiterorističke akcije na cg drumovima. Ako je neko dovoljno naivan možda mu uvale i ovakve priče. Decenijama nema u Montenigeriji pravosnažnih presuda za šumsku krađu. A, samo u Žabljaku, prije 40 godina, polovina svih predmeta u Opštinskom sudu su bile šumarice i ljudi su išli u zatvor zbog 0,5 m3 trule šume. Zli jezici vele da su sva halabuka, tužekanja i prijavljivanja policiji itd samo mamuzanje i dževa među klanovima i šićardžijama pa se potkazuju.

Jasno, medijska falanga odrabotava svoj dio podrške šumskoj mafiji ubjeđujući zatucane u žestoke obračune poštenog Rajka kokorajka sa šumskom mafijom. U stvarnosti, situacija je slijedeća: Svaki dan, a pogotovu noć, iz planine se kreću konvoji kamiona sa drvetom u, recimo Nikšić. Desetine i desetine kamiona. Neka stane Rajko kokorajko pred njih i zaustavi ih. Ko će da ustavi ljude da se lijepo i jeftino ogriju zimus? Ne bio ja taj policajac, šumar, inspektor tržišni ili načelnik u Upravi policije koji to naredi. Da neće Joko, il Singapurac, da to naredi? A, ne do im bog da to đe prokamene. Mogli bi odmah kupiti prnje. Tako su ova nadziratelna blagodejanija obična lakrdija medijske falange i sprdnja šumara sa lakovjernim duducima.

A šta radi šumska mafija? Ništa, i zašto bi? Njihove tevabije i njihovi medijski legionari rade, njihovi tužioci, njihovi eksperti, njihovi žandari, njihovi političari, njihovi inspektori, direktori, upravnici,… Kolo, kolo naokolo, kolanje novca nije prekinuto. Dolaze korone, prolaze ratovi, padaju vlade, dolaze-prolaze male aždaje potkornjaci, donose se novi zakoni o šumama, a naši mafiozi uvijek vedra čela. Liberalni sistem „udri i bježi“ savršeno funkcioniše. Jedino je montenigerijska drvoprerada posrnula i nikad neće ustati. Eksploatacija resursa kao u Africi se nastavlja. Afrički čelnici su se samo ukrili, Mobutu Seseseko bi se ovđe zvao Simović, Mois Čombe – Milojko, Idi Amin Dada – Joko… Zlatni tovar koji je stvarao rad, organizacija, planiranje, upornost i inventivnost u šumama pao je pred pljačkaškim monopolom potpisa na papiru, koncesijama, pohlepom i lakom i brzom zaradom.

Darko Stijepović
Centar za razvoj Durmitora