Dogovorićemo se da ti odeš, Radosave

Fundamentalna vrijednost svake umjetničke tvorevine koja se bavi zgodama i ljudima, pa i televizijske serije kao pretežno svakodnevnog oblika umjetnosti, jeste iskrenost i životnost kojom obiluje. Ma koliko bizarno i katkad prizemno djelovale serije poput “Đekna”, “Oriđinali” ili “I ja volim nerandže no trpim”, upravo taj prvenstveni zadatak su većinom uspjeli savladati. Nevjerovatno je do koje mjere neke obične duhovitosti iz prvonavedene imaju primjena i primjera u skoro svim kulturnim dešavanjima Crne Gore.

U skladu sa postojećim dešavanjima na nivou Univerziteta Crne Gore pomalja se zgoda kad je na Radosavljevo pitanje “A ko će da ide u Minken?” otac mu odgovorio “Dogovorićemo se da ti ideš”. Često greškom i neuki umjetnik stvori velikog junaka a da toga nije svjestan! Da nije pogodnog slučaja bilo, ne bi bilo junaka Don Kihota; možda i najkrupnijeg lika svih vremena!

Svjedoci smo, ili boljereći nijesmo (zašto? biće navrijeme objašnjeno), nemilih događaja i potmule prijetnje upućene vrhu Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici od strane rekotorata UCG. Problem je nastao zbog načina sprovođenja reformi na UCG, koje podrazumijeva da je pri poboljšanju kvaliteta nastave neophodno da skoro svi fakulteti jednog univerziteta budu izjednačeni u pogledu trajanja osnovnih i master studija. Rektorat se ovđe koristio snažnim argumentima i nepogrešivom logikom rezonjući da je ključni nedostatak fakultetskih jedinica to što dekani pojedinih fakulteta uporno ne uviđaju da važi zakon 5=3+2, već rezonuju pogrešno tvrdeći da je 5=3+1+1 ili da je, ne daj Bože, 5=4+1. Ispravljajući ovu korijensku nesuglasicu, uz pomoć inostranih konsultanata i eksperata, čelno tijelo UCG je napravilo krupan iskorak u izgradnji novog Potemkinovog sela.

Naravno, svako revolucionarno dviganje ima nazadne kritizere i neprijatelje, kako i devedesetih godina prošlog vijeka pri AB revoluciji, tako i sad pri korijeskoj reformi UCG. Ovaj put smo unutrašnjeg i spoljašnjeg neprijatelja i unazađivača pronašli u vijeću PMF-a u Podgorici, koje je na pogrešan način shvata pojam “sopstvene slobode”. Naime, vijeće smatra da u njihove nadležnosti spada nekakva odluka o daljem načinu vođenja nastave, osobito u pogledu donošenjenja fakultetskog mnjenja o broju godina koje su potrebne za valjano sprovođenje osnovnih studija. Sloboda fakultetskog vijeća je, pak, daleko pjesničnije prirode u starogrčkom pogledu, sudeći po Platonovom Ijonu; naime, onođašnja i ondašnja pjesnička sloboda se svodila na ovlašćenjenje da pjesnik dozvoli jednoj višoj božijoj inteligenciji da kroz njega zbori. Ipak, Vijeće PMF-a ne shvata koja mu je uloga namijenjena i odbija da uvidi uzvišenost Rektorata te odlučuje da zada svima probleme i koči progresivni revolucionarni duh.

Navedeni stručnjaci su mišljenja da je za kvalitetne osnovne studije potrebno četiri godine, kao što nam je današnja praksa nalagala, poslije kojih bi student bio dovoljno podrobno naučen da spremno dočeka svaki izliv neznanja radoznalog učenika. Manjci ovog modela su evidenti. Sudeći po ovome pojam osnovnih studija ne bi postao obesmišljen i studenti bi mogli da steknu diplomu poslije četiri godine, diplomu bachellor, koja bi, eto, bila za nešto korisna. Tako da će umjesto četvorogodišnjeg obrazovanja svaki student sticati petogodišnje, jer je ona “trogodišnja diploma” bez ikakve upotrebne vrijednosti.

Ipak, mora se napomenuti da je ovim postupkom donekle narušeno neko zdravo poimanje po kojemu bi osnovne studije bile neka vrsta nezavisnog ciklusa u obrazovanju studenta koji bi, prostodušno govoreći, “valjao za nešto”. Smetnju predstavlja zakon koji onemogućava studenta da obavlja određene dužnosti sa završenom trećom godinom studija.

Radi što plastičnije predodžbe postavimo stvari taman onako kako stoje; imamo dva izbora – da se opučimo mijenjajući zakon i degradiramo jednu porodicu zanimanja sužavajući potrebno osnovno obrazovanje koje treba da pośeduje budući zapošljeni ili da jednostavno napravimo sitnu promjenu, u strukturi, koja treba da nas uvede u dalji tok reformskog procesa. Izlišno je reći šta izbor vijeća PMF-a a šta Rektorata.

Ali, šta je zapravo bolje od ova dva rješenja? Mora se priznati da se radi o nekoj vrsti retoričkog pitanja ili mrtvog izbora – pošto su obije navedene solucije pogrešne. Ovđe se, po ko zna koji put, radi o nekoj vrsti biranja manjeg zla; s jedne strane se nudi mogućnost trajnog oštećenja osnovnih studija dok se u drugoj mogućnosti smiješi odgađanje stvarnog problema. Da se naslutiti da je i prije bilo mjesta za određeno poboljšanje, ali iz nekog inertnog razloga nije došlo do istog. A da li zaokruživanje broja osnovnih studija mijenja nešto? Ne onoliko koliko se bruji o tome.

Pitanje broja godina u osnovnim studijama, ma kako znalo da naruši pitanje zdrave logike i dosljednosti prilikom razmatranja zapošljivosti studenata sa diplomom bachellor, ono se ne bavi kvalitetom samih studija! Nama studentima se servira, kao gotov posao, reforma koja veli “3+2+3 a ne 3+1+1+3 – za bolji kvalitet studija!”.. Zar je moguće da ljudi iz čelnih institucija toliko mare za svoje studente, koje po svoj prilici jedva za malu đecu smatraju, te misle da ćemo povjerovati da je poboljšanje kvaliteta studija ravno upotrebi druge particije broja 5!

Dosad smo mislili da su najvažniji događaji crnogorskog univerziteta, od njegova osnivanja, otvaranje sportsko-kulturnog centra koji je prokisnuo svega dva mjeseca od pompeznog otvaranja, kao i sadnja stabala i izgradnja akademskog parka te stvaranje fiktivnog Filološkog fakulteta koji tek treba da uzme maha.

Navedena sporečkanja i najavljene ogromne promjene i podvizi su izazvali toliku grku da su studenti povjerenici zbog vlastite savjesti odlučili da ipak treba da uključe ostale studente u tekuće poduhvate. Kao što se to obično čini, informišu se studenti i organizuje se javni čas u jeku ispita kad malo ko može vrijeme da izdvoji za jedno takvo dešavanje. Da bi ispravili počinjenu grešku organizovan je još jedan javni čas kad je većina studenata “otišla kućama” dok su oni preostali uglavnom imali još pokoji ispit.

Doduše, mora se priznati da je nas sve pravovremeno upozorio obrazovni sistem Crne Gore da mi kao učenici/studenti nemamo nikakvu riječ pri usklađivanju i priklađivanju studijskog programa našim potrebama, već nam je samo nađenuta uloga pasivnog studenta koji uči, polaže ispite, stiče kakvo-takvo znanje, koliko mu omogućava program, i nakraj ide u inostranstvo za usavršenje ili gleda da se što prije zaposli.

Student kao zametak nezavisnog intelektualca u Crnoj Gori osobito nije popularna pojava. Ovđe studenti imaju te nečemurne predstavnike ili povjerenike koji ipak pośeduju jedan širi pogled na naš nastavni proces, pošto mnozina njih naporedo prati sa svake od godina po koji predmet, i koji su popili svu crnogorsku studentsku pamet te umjesto studenata mogu da odlučuju o svakom važnijem pitanju. Kako bi obezbijedili ostanak na pomenutoj funkciji, predstavnici izlaze u susret onim najprečim ali najsitnijim potrebama studenata, kad su u pitanju popravni ispiti ili odlaganje ispita. Takva infrastruktura ne dozvoljava da se ma šta promijeni. Priječi se put onima kojima je stalo do znanja i to zbog tržišne orijentisanosti koju pomno prate upravo oni koji su zbog diplome upisali fakultet. Viđeli smo skoro neđe da je i studentsko vijeće stalo u odbranu odluke profesora PMF-a i modela sa četvorogodšnjim studijama, ali pretpostavimo da nekim čudom, koje je ipak dostižno kad imate veze i uporište u vlasti, promijeni zakon navrijeme te da se omogući onome sa diplomom bachellor da radi u školi ili đe već hoće; šta mislite da bi ostalo od strašne podrške koju pruža većina studenata njihovim profesorima? Ništa! U tren oka bi se proturila priča da je reforma dobra, pošto je rasterećenje gradiva studentima uglavnom dobro. Motivacija prośečnog studenta sada glasi “zašto pet kada je dovoljno četiri”, a slično zvuči “zašto četiri kada može tri”. Da li će doći do stupanja na snagu ovog zakona tek ostaje da vidimo.

Nu, pošto su studenti vrlo brzo ispali iz igre, profesori su odlučili da uzmu stvar u svoje ruke i organizuju sopstveni javni čas na koji je pozvana bila i sama rektorica, no ona se oglušila. Da bi priredba dobila opštiji značaj, učestvovali i profesori sa drugih fakulteta; iznenađenje je da su učestvovali i profesori sa Filološkog fakulteta: Tatjana Bečanović i Rajka Glušica i na taj način pružili podršku Prirodno-matematičkom fakultetu. Između ostalog je donešen zaključak da na univerzitetu vlada diktatura i da se guši svaka autonomija fakulteta. Izrečeni stavovi su izazvali oštru reakciju rektorata a osobito predsjednika, odnosno preśednika, Upravnog Odbora Duška Bjelice, profesora doktora fizičke kulture. Slijedeći poslovicu “U zdravom tijelu zdrav duh”, prof dr je zaključio da je on jedini profesor zdravog duha te je sebi za pravo dao da vrlo svojevoljno i prosto đuture ocjenjuje radove pojedinih profesora a posebno profesora sa Filozofskog/Filološkog fakulteta u Nikšiću, prije svega dr Tatjane Bečanović. Ma koliko mi šćeli da zaokružimo skorija dešavanja na UCG kao neku vrstu śetne ali priglupe nadrelane komedije, potonje primjedbe uvaženog doktora ispale su iz svakog nadrealnog kalupa te se i ne možemo dovoljno potruditi kako bismo ga opravdali pa i u nekom naporedom svijetu đe je zbilja tačno sve što kaže RTCG; a kako znamo za nadrealnu komediju – najvažniji je kontekst. U svojem saopštenju Bjelica izigrava nadmenu skrušenost i skromnost pri kojoj se obazire na bibliografiju profesorice Bečanović te svoja dva časopisa stavlja u superioran položaj pošto su uključeni u Tomson Rojterovu bazu. Između ostalog Bečanovićku naziva partijskim namještenikom, potmulo implicirajući da je pomenuta profesorica došla do svake pozicije tim nečistim sredstvima. Obaranje ovog stava je izlišno, pošto su kvalifikacije profesorice Bečanović obznanjena činjenica. Ne ulazeći u dalju analizu ovog smušenog sastava, predlažem raspoloženima da se sami upušte u istraživanje. Dva momenta ovog saopštenja su posebno privukle moju pažnju; samovoljno kritikovanje profesora doktora u oblasti jezika i književnosti s jedne i omaška po kojoj Bjelica poručuje Bečanovićki da: “Pošto se već nekoliko godina bavi isključivo samnom i nije me, izgleda, još dobro proučila po dubini, protiv nje sam predao tužbu nadležnom sudu zbog neutemeljenih javnih i netačnih izjava, kojima pokušava da me iz njoj poznatih razloga javno deskredituje. Neka nastavi. Može joj biti.” s druge strane. Iako ovo “Može joj biti” ubada u oči kao vodeća nesuvislost, težina ovog odjeljka je u dvostrukoj grešci samnom. Gramatika naš uči da instrumental zahtijeva prijedlog sa pri određenim prilikama, koja nije ovđe, i da se prijedlog sa uvijek odvojeno piše od riječi.

Ne želim biti neki smarač i cjepidlaka koji jedva čeka kako bi oporekao nečiji stav zbog gramatičke nesuvislosti – ali okolnosti su ovđe potpuno drugačije. Nadmeni i samovoljni profesor doktor fizičkog vaspitanja bez pardona i đuture ocjenjuje tuđe radove, pa i profesora jezika, a da pritom ne nađe za shodno da poštuje elementarni pravopis, a da ne govorimo o načinu sklapanja rečenica. Sitni bezobrazluk je upravo ono što prekardaši i pokaže nečiji karakter. Doživjeli smo tužno poniženje sviju; čovjek koji, sudeći po sintaksi i pravopisu, nije savladao niti crnogorski niti srpski niti hrvatski niti bosanski jezik daje zamjerke profesorici Filološkog fakulteta na studijskom programu za crnogorski i za srpski jezik, koja je završila srpskohrvatski jezik. Štaviše, gledajući po sopstvenom upotrebnom jeziku, Bečanović toliko dobro barata dvama prvopomenutim jezicima da se mjestimice prebača sa jednog na drugi.

Jučerašnje saopštenje rektorice je jedno u nizu ponjava ili ćebadi od riječi, đe se pojedine javljaju baš učestalo, koje opširnošću odgovaranja zaobilaze davanje odgovora. One koje nam najčešće oko ušiju zveče jesu: ishodi učenja, inostrani eksperti, mjerljivi kvalitet, poboljšanje kvaliteta nastave, upliv politike, nema valjanih argumenata, student u fokusu reformi, mobilnost i tako dalje i tako to. Sve u svemu – slična priča kao i dosad po kojoj je korišćenje ingerencija vijeća jedne fakultetske jedinice upliv politike. Zbilja je neobično da upravo Radmila Vojvodić, čija je firma opskrbljivala vladajuću partiju propagandnim materijalima za kampanju, daje sebi pravo da govori o ma kakvoj politizaciji unutar fakulteta. Svi angažovani profesori povodom aktuelnih reformi su se politikom bavili taman koliko ista rektorica, ali ta rasprava se brzo svede na mlaćenje prazne slame.

Mora se priznati da je uvažena rektorica poneđe ipak pokazala izrazitu kreativnost rekavši: “Nažalost, te okolnosti su se našle u političko – medijskom folkloru koji govori o tranzicijskoj sklonosti da se politizuje ono što bi moralo biti nedodirljiva profesionalna norma ponašanja I djelovanja”… Po dosadašnjim njenim izjavama ostaje da gatamo koje veze ima folklor sa politikom i medijima, i koji ju je kreativni proces naveo na ovakvu metaforu u ođelu neuspjele uvrede.

Od cijelog ovog spetljanog razgovora zanimljiva su dva odsječka; jedan koji se “bavi” informisanošću studenata i drugi koji potmulo diktira vijeću PMF-a “što im je činjet”. Na pitanje Da li je UCG dovoljno uradio na informisanju studenata o novim rješenjima? Slijedi odgovor; predstavnici su uključeni u sve procese UCG; moderni crnogorski student je pragmatičan; njihovo znanje i razvoj njihovih sposobnosti i talenata, uz međunarodnu referentnost naših nastavnika prava je iskaznica UCG.. Ovo dosta podsjeća na odgovaranje nespremnog đaka koji na postavljeno pitanje počne da priča sve što zna.

Sažetak, koji nas odmah vrne na Radosava i Đeknu i kompaniju, pokazuje koliko smo od njih i odmakli, svakako mora biti:

” PMF nema nijedan valjani argument protiv tog modela, a u korist bilo kojeg drugog. Da, autonomija uz puno poštovanje, ali argumenti, profesionalna etika, opšti interes i autonomija univerziteta iznad svega – jer fakulteti nijesu pravna lica, reformiše se i akredituje Univerzitet Crne Gore.Uz sve kontroverze saradnje, i nepoštovanje procedura i akademskih načela od rukovodstva PMF, njihov prijedlog je razmatran na Senatu i tamo je odbijen kao neodgoravajući u kontekstu nove integrisane strukture UCG. Vijeće PMF imaće priliku da raspravlja i nađe saglasnost na temu kurikuluma, što je veoma značajno. Nakon mnogo buke ni oko čega, u zajedničkom modelu će se prepoznati i PMF. Nažalost, te okolnosti su se našle u političko – medijskom folkloru koji govori o tranzicijskoj sklonosti da se politizuje ono što bi moralo biti nedodirljiva profesionalna norma ponašanja I djelovanja.”

Da. Reditelj sam po sebi ima vrlo širok dijapazon tako da i bolje može sagledati nego sami učesnici njegovog igrokaza “šta im je činjet”. Profesori fakulteta ne znaju šta je dobro već samo šta nalaže njihovo iskustvo. Argument da je trogodišnja diploma neupotrebljiva te da je lakše spojiti specijalističku godinu i osnovne studije nego mijenjati zakon, očigledno je nesuvisla.

Hvala Bogu, da će vijeće PMF-a konačno shvatiti šta je njihova autonomija i njihova sloboda, te da će samo, po starom pjesničkom tumačenju, prenositi i primjenjivati odluke iz institucije višeg značaja, nadležnosti i inteligencije na crnogorski studentski živalj koji usljed spostvene gluposti ne shvata koja mu je blagodat načinjena!

Da vidimo, bogomi, jesu li se “dogovorili da ti ideš Radosave”.

Zbogom, živjeli i doviđenja!

Mato Kankaraš