Divlja gradnja je državna razvojna politika

Zašto je divlje građenje u stvari državna razvojna strategija? Već decenijama nelegalna gradnja se predstavlja kao veliki neprijatelj države kojem ta država hoće da stane na rep. To je opsjena, zabluda i fatamorgana. Od rođenja ovog fenomena bezbroj kampanja je započinjato i bezbroj zakona mijenjano da se zaustavi ova pošast. Ali realno nikada ti pokušaji zaustavljanja nelegalne gradnje nijesu bili uspješni jer ih je sabotirao vladajući sistem. I tu promjena Vlade nije ništa novo donijela.

„Divlja gradnja” je krađa zajedničkih prostornih resursa tj krađa uređenog građevinskog zemljišta koje je uređeno na održiv, civilizovan i kulturan način. Tobožnje zaustavljanje nelegalne gradnje je opsjena vladajuće vrhuške i zloupotreba same ideje zaustavljanja nelegalne gradnje. To je u stvari promocija takvog divljeg privređivanja iliti liberalne ekonomije udri i bježi. Prošlogodišnja državna ofanziva na dvadesetak “divljaka” u Žabljaku (frizerke, automehaničari, novinari, učitelji, kavedžije itd) i na graditelja gdina Đukanovića u Kočanima je bila smjehotresna olimpijada. Opsjenari iz grupe ministarke zelembaćiće i njenog šefa garagana ulcinjskog izvršili su juriš na žabljačke graditelje da bi tobože sproveli zakon i zaustavili ovaj negativni fenomen. Odmah je uočeno da je u pitanju dimna bomba i da zelembaći pucaju ćorcima tj da je riječ o političkim manevrima sa dosta dima ali sa malo vatre i da se pokušava narod prevesti žedan preko vode.

Izgradnja jednog nelegalnog objekta je samo krajnji produkt divljanja u prostoru. Pravo divljanje, koje prethodi izgradnji nelegalnog objekta, jeste nezakonitost tj kriminal u nadzornim mehanizmima države. To je kriminal nečinjenjem tj nezapočinjanje postupaka protiv kriminala koje čine inspekcije, kriminal u tužilaštvima i zlorađenje sudskih karakondžulosa. Kada se ta logistika uspostavi tek onda može doći do divljanja. Nema nelegalne gradnje ako vam ujutru bane inspektor. Nema nelegalne gradnje ako ideš u Kinšasu. Zaustaviti mehanizam kontrole može samo vrhuška države. Ona odlučuje a prije toga je svjesna dobrih posljedica za nju a štetnih posljedica za državu i ljudsku zajednicu. Kad bi radila policija, inspektori, tužilac i sudovi bi li bilo nelegalne gradnje? Osmjeh vidim, od uva do uva.

Državne strategije razvoja određuju održivo i najbolje korišćenje resursa. Ako se to ne dešava onda znači da su iste državne strategije i mjere kojima se one sprovode mrtvo slovo na papiru. To dalje znači da se ispod žita, u životnoj realnosti, sprovode druge strategije i druge mjere koje nijesu u skladu sa proklamovanim – već su u skladu sa suprotnim tj u skladu sa onim protiv čega se kobajagi država bori.

Tako se proklamovana borba protiv divlje gradnje u stvari premetnula u podsticanje, pomaganje i saučesništvo državnog mehanizma u divljoj gradnji. Očigledno je to iz ponašanja sudova, tužilaca, inspekcija, agencija, javnih preduzeća i drugih organa uprave. Oni bi trebali da progone divlju gradnju ali oni svojim ćutanjem amnestiraju (bajagi)krimose i u stvari podstiču, potpomažu i promovišu gusarenje u prostoru. To može biti naređeno samo od vladajuće vrhuške i sprovedeno kroz organe uprave i preko najviših državnih organa koji kontrolišu aparat nasilja tj pendrek i kazneni sistem.

Korist od divljogradenija nije samo u džepu vlasnika šupice, vikendice ili kondominiuma. Mehanizam državne sile ne radi protivzakonito džabe. Sve te sudije, tižiteljke, inspektorke, policajci, činovnoci u upravi, javnim preduzećima, električari, agencije za razne zaštite, parkadžije, age i begovi itd ne rade za lijepe oči već preskaču svoju službenu dužnost jerbo imaju određenu korist odnosno beneficiju. Ne može biti korupcije u divljoj gradnji ako čitav sistem nije korumpiran. Divljanje u prostoru mora imati svoju činovničku logistiku koja dobija doooobro parče kolača za svoj dio posla koji odrađuje kao saučesnik.

Sistem uređenja prostora koji bi trebao proizvoditi koristi za zajednicu nije efikasan, nanosi štetu i na duge staze vodi propasti i apokalipsi. Tako su decenije borbe protiv divljanja u Žabljaku i Kolašinu demografski ispraznile mjesta a broj objekata, naravno divljih, se udesetorostručio. Jer je to i bio cilj državne razvojne strategije. Tu je medijska falanga uspješno odigrala svoju ulogu kobajagi ističući borbu protiv nelegalne gradnje za javni interes a u stvari promovišući specijalni interes ispod žita. Medijska falanga je targetirala male nelegalne vlasnike, male zloće ali vrlo moćne, a država je nemoćna, vele. Siroti inspektori, žandarija, kadije, tužibabe, šerifi, poglavice, revizori, ombudsmani, ne mogahu odoljeti zulumćarima, malim svemoćnim. Uloga medijske falange i jeste da raspamećuje i podjaruje naniže instinkte

Sada smo učesnici procesa u kome politička klasa postaje socijalna klasa. Nosioci političke moći preobražavaju se u socijalnu klasu bogatih, na lako vidljiv način. Kao insekt, iz larve u pravog žohara. Fatamorgana nikad nije bila prozirnija.

Vidimo, mafijaška državna hobotnica pokušava da se maskira kao dobroželatelj i divljeborac a u stvari je divljebranitelj i zloća. I umjesto zaustavljanja ovog belaja političke pirane telale da bajagi progone krivce – kojima su upravo oni omogućili gradnju. Računica im je jeftina, populistička i providna. – Ova gospoda državni garagani promoteri su divlje gradnje kao štetnog blagodejanija opščeg.

Darko Stijepović
Centar za razvoj Durmitora