Dio istine o Matu Glušcu
Piše: Svetozar N.Popović
Mato Glušac , prorok koji je živio u devetnaestom vijeku pominje se i danas po Crnoj Gori u pričanjima i prepričavanjima iz vremena kojemu je pripadao. Bio je dio stvarnosti tadašnje Crne Gore i predskazatelj mnogih događaja koji su se obistinili za njegova života ili nakon njegove smrti pa sve do današnjih dana. Prema nekim društvenim kretanjima se može zaključiti e će se neka njegova proročanstva ostvariti tek u budućnosti. Po pričanju, Mato Glušac je došao u Crnu Goru nakon pogibije Smail Age Čengica, strahujući da će mu agini sljedbenici u Hercegovini doći glave.
Mato je misterija jednog vremena bio – skitnica koja je živjela život bez korijena ili nasljeđa i u čemu osim u proročanstvima. Takvog su ga jedan dan uhvatili Smajilagini turci i doveli velikom Agi na ispovijest i sud za njegova, nedjela i faletanja, kako su tada nazivali proricanje.
Silan Aga i veliki prorok Mato Glušac, svaki u svojem doživljavanju stvarnosti su se suočili sa sadašnjošću i prošlošću, ali je trebalo nešto saznati i o vremenima koja dolaze. Smail Aga se spremao na pohod na Crnu Goru pa je od Mata htio saznati što ga čeka na tom putu. Matovo proročanstvo pred Smail Agom bilo je cijena negove glave. Ako potrefi – ostade glava, a ako ne – pokopa njega i sve njegovo proročanstvo zasvagda vrijeme u kojem je on bio moć i nemoć obične skitnice. Računajući na svoje moći predskazanja a oslanjajući se na svoju mudrost i Aginu lakovjernost zaslijepljen ciljem pokoravanja Crne Gore, Mato je u isto vrijeme prorekao Aginu smrti i doveo ga da lakomisleno povjeruje u svoju pobjedu koju će platiti glavom. Uplašen za svoj život a svjesan Agine moći Mato Agi ubjedljivo predskazuje sudbinu, pobjedu i smrt iz straha za svoju glavu na prevaru proriče Agin dolazak na njegovom zelenku* na Cetinju. Tada je Mato rekao:- “Silni Aga tvoju glavu vidim na tvom zelenku ubrzo na Cetinju…” Aga, doduše nije shvatio Mata već ga je bogato darivao i naredio da mu se obezbijedi sloboda kretanja i javnog proricanja. No, istina je bila mnogo drugačija, Agina glava je jedno jutro na njegovog zelenka osvanula na Cetine ali kao „ratni trofej” Novice Cerovića.
Nakon ovog događaja Mato Glušac se sklonio od zuluma Aginih nasljednika i obreo se na prostorima Crne Gore koji nijesu bili pod turskom vlašću. No nećemo govoriti detaljnije o tom vremenu, o kome je mnogo ispripčano, već o vremenu koje je Mato Glušac proveo kod svog kuma Lazara-Šija Poovića u selo Zagreda nadomak Danilovgrada ispod Malog Garča. Po pričanjima sinova Šujovih, nasljednik jednog od njih, unuk Milovana Popovica piše ispričanu a nenapisanu istinu o proroku Matu Glušcu u njegovim staračkim danima.
Mato Glušac bio je niskog rasta, malo poguren sa nesrazmjerno velikim rukama i palčevima na nogama koji su mu uvijek virili kroz učinjene opanke*. Kad bi ogrezao u svoje duboke proročanske misli, ne bi ni sa kim razgovarao više od svega nekoliko riječi. Mnogo je pričao sam sa sobom, više za sebe ali ipak naglas kako bi ga čuli svi oni koji su iskali da znaju ono što on hoće da poruči. U svojim razmišljanjima nije čuo ili nije htio da čuje nikoga pa je zbog toga dobio nadimak Glušac /čovjek koji ne čuje. Njegovo prezime kao i porijeklo ostala je taina u svima koje je ikad poznavao – od tada pa naovamo se ne zna koja mu traga*. U vrijeme kada je duboko , sam sa sobom ili nekim višim silama saobraćao gugutao bi tiho, više za sebe, držeći palčeve nogu s obije dvije ruke i tada ga niko nije ometao jer su svi znali da je u nekom svom svijetu. Tako su nastala mnoga njegova proročanstva i desili su se mnogi značajni događaji u Crnoj Gori tada pa i kasnije, koje je prorekao govoreći više sebe nego onima koji su ga slušali. Nikada nije prvi započinjao razgovor niti je odgovarao na pitanja vezana za njegova predskazanja. Svakome je ostavljao da sam nađe sebe ili druge u onome što on sam sa sobom raspravlja, a to je činio vrlo često.
Svoje staračke dane provodio je kod svog kuma Lazara-Šuja Popovića u Zagredi. Bio je Mato kum na krštenju Šujove najstarije šćeri Sinđe, kojoj je sam Mato dao ime. Na krštenju,sa ostalim brastvenicima Popovićima, śedio je na jednoj ponjavi* iza ognjišta, obuzet mislima i ne osvrćuci se na prisutne izgovorio je ime Sinđa i prokomentarisao, na sebi svojstven način: -“Sinđa, Sinđa….. Neće biti u ovu uru ali u potonju, daće Bog biće… bice”.
Tada niko nije shvatio ove njegove riječi koje su bile proročanstvo. „Neće biti…” značilo je, neće biti više đece i bilo je tako . Sinđina majka a Šujova žena umrla je nekoliko godina kasnije i sa njom je Šujo imao samo jedno dijete , ćerku Sinđu. Njegove riječi „… u potonju uru, daće Bog biće… biće”, mnogo godina kasnije obistinile su se – Šujo se ponovo oženio i imao je veliki porod šest sinova i jednu ćerku.
Kako je Mato Glušac, najveći dio svog života u starosti proveo u Zagredi kod Šuja Popovića, odatle je odlazio i tu se vraćao ostalo je da se priča i pripovijeda o njegovim proročanstvima u ovom kraju od kojih prenosimo dio danas sačuvanih iz priče Šujovog sina Vidaka koje je zabilježio jedan od potomaka Šujovih koji je i pisac ovih redova. Vidak je kao dijete zapamtio dio proročanstava Mata Glušca a dio je čuo i zapamtio od svojih stričeva svoga oca Lazara- Šuja Popovića nasljednika dvije popovske kuće po ocu čukunđedu Popu Jovu Simovu koji je doselio u Zagredu krajem XVI vijeka a poginuo početkom XVII vijeka (tačnije 1711. Godine) od turske ruke a po ujčevini Jovović jer mu je majka Anđuša bila tetka Popa Mila Jovovića.
Šujo je stasit i Crnogorac na glasu bio utočište jednog od najvećih proroka Matu Glušcu i nosiolac Obilića medalje za hrabrost, najvećeg crnogorskog odličja toga vremena. Znao je Mato đe će dolazit, ostajati i sa ljudima se srijetati kod Šuja. Zagreda je u njegovim staračkim danima dila njegovo odredište a ognjište Lazara Šuja Popovića utočište.
Jednog dana, śedeći iza ognjišta, duboko utonuo u svoju istinu skočio je i više za sebe glasno rekao- “Uh… uh… teško tebi danas Crna Goro… Mogao sam ga spasiti, mogao ali je bolje ovako” Na pitanje Zagređana- „Što je Mato” kratko je odgovorio: „Čuće se… čuće se” završio je svoju priču ali je śutri dan stigao glas da je Todor Kadić ubio Knjaza Danila u Kotoru, to je bilo ono Matovo” uh…uh…teško tebi danas Crna Goro”.
Kako se iz Zagrede, ispred kuće Šuja Popovića, Mato je sa pidžuna*, koji i danas postoji, gledao cijelu bjelopavlićku ravnicu od Pandurice do Veljega brda, koja tada nije bila naseljena. Nije bila kuća nako nekolike plotnjače*. Mato je pitao (prenosimo razgovor kako je otprilike tekao):
„Vidite li ovu ravnicu…? Doć’ će vrijeme kad će mačka, s krova na krov , da ne stane na zemlju, moći da je pređe. Neće to biti ovakve plotnjače to će biti neko drugo vrijeme kad će žuta rasa* polako početi da naseljava ove prostore.“
„Kako to misliš Mato?“ začudiše se.
„Ja rekoh – ali mi to nećemo dočekati. Neće dočekati ni naša đeca ali će dočekati Bjelopavlići i Crna Gora”
„… A kad će to biti?”
“Biće … biće. No biće i još ponešto.Ovom ravnicom provući će se crna zmija s kraja nakraj i ista opasati Garač. Biće muke ali i dobra… Kako za koga kao i u svako vrijeme”.
Proročanstvo se danas obistinilo Bjelopavlići su gusto naseljeni a magistrala od Stubice do Novoga sela protegla se kao zmija, gledano iz Zagrede a i Garač je opasan asfaltnim putem pa eto istine u njegovom proročanstvu.
Osim ovih pričaju se i prepričavaju još neka proročanstva koja će se možda obistiniti u vremenu koje dolazi ali o njima će pisati neko drugi.
Mato Glušac je u svemu bio poseban, pa je ostalo zapamćeno iz priče, da je uvijek io* iz istog vagana* istom ožicom i nikada nije dao da mu se prispe*. Uvijek mu je bilo dosta onoliko koliko je zavatkom* jednom zavaćeno. Nikada mu nije bilo mnogo, sve bi poio što bi mu se postavilo na trpezu. Kad je pio vodu – pio je iz istog malog vedra* i svaku kap bi popio. Iza njega ništa nije ostajalo u posudi koju je koristio.
Jedne večeri , u dubokoj starosti ustao , počeo je da se sprema .
„Đe ćeš noćas Mato…?” pitade neko-
„Đe I drugi ljudi, pa oću da budem bliži” Pozdravio se sa ukućanima i krenuo niz Plato* put Glavice. S praga je, zadnji put, rekao zbogom, i dodao:
„Kad umrem moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva”.
Otišao je i više se nije vratio umro je u mjesto Glavica pored Danilovgrada i sahranjen je pred crkvom Sveta Tekla/ Ćekla/ a na njegovom grobu iznikla je košćela koja i danas postoji i svjedoči o Matu Glušcu kao proroku jednog vremena.
__________________________________________________________________________
*Učinjeni opanak: Crnogorska obuća koja se pravila od svinjske kože i goveđe opute.
*Oputa: tanko izrezana goveđa koža od koje se pravio gornji dio opanka
*zelenko: konj
*ponjava- tkana prostirka na koju se śeđeli
*pidžun – isklesani kamen na kojemu se śeđeli a obično je bio pored ulaznih vrata kuće.
*plotnjača –Koliba opletena od pruća i oblijepljena blatom koja je služila da se skloni glava od kiše i nevremena
*Žuta rasa – Najvjerovatnije se to odnosi na Kineze ali je pitanje dali je I kako on mogao znati o postojanju žute rase
*Prisuti – dodati još hrane
*zavatka – drvena kašika kojom se hrana dijelila iz kotla iznad ognjišta onima koji su se zatekli na ručak ili večeru
*Plato –Strma strana koja spaja Bjelopavliće I Zagredu
*ijo – hranio se ,uzimao hranu
*Vagan – Drvena posuda za serviranje hrane
*malo vedro – drvena čaša iz koje se pila voda
*traga – porodica, rod, rodbina, krv
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4215
Objavio