Devastacija Čehova u CNP-u

Moglo bi se reći: po običaju, u CNP smo imali još jednu devastaciju velikog, svjetskog pisca. Ovog puta to je Anton Pavlovič Čehov i njegova drama „Ivanov“. Bila premijera 18- og oktobra i repriza śutri dan. Daj bože da se na tome završi prikazivanje. Objasniću, malo kasnije, zbog čega bi to bilo dobro. Žao mi je glumaca jer ih je neko pogrešno uvjerio da je Žoldak svjetski reditelj i ovim dozvolio da on njihov talenat pogrešno usmjeri. Gradili su likove iz nekih Žoldakovih košmara i skoro svi pokazali velike glumačke kvalitete. Izrazitim talentom istakao se Aleksandar Radulović. Odmah iza njega je glumica Sanja Vujisić.

Kako se direktoru Sošiću moglo desiti da napravi ovakav promašaj: dozvoli devastaciju Čehova!? Vjerovatno nije čitao „Ivanova“. To bi se moglo reći i za reditelja Žoldaka jer je to najavio na konferenciji za novinare rekavši da glavni lik Nikolaj Aleksejevič, Ivanov, ima 40 godina i da je to čovjek koji u jednom trenutku misli ovako a u sljedećem onako. Uporedio ga je sa sobom – Žoldakom. O poštovanju prema domaćoj publici dovoljno govori jedan gest na pres konferenciji đe je ofrlje objašnjavajući prirodu drame „svjetski čovjek“ Žoldak žvakao gumu. Jasna poruka stigla je čitačima ljudske duše: ja sam gospod bog koji ima pravo da radi sve što poželi u ovoj vašoj malograđanskoj sredini a vaše je da mi date velike pare za to i tapšete. Nije čudno što ovakva nadobudna veličina nije primijetila koliko je bitno to što Ivanov pominje 35 godina svog života i 5 godina braka sa Anom Petrovnom, rođenoj Sara Abramson.

Ivanov, Nikolaj Aleksejevič, Čehovljev junak, izgubio je smisao postojanja. Zašto? Je li krivo pogrešno vaspitanje, odsustvo roditelja u procesu izrastanja, geni, društveni sistem? Sve nabrojano rekli bi savremeni psiholozi je bitno a presudan uticaj na stvaranje karaktera su prve tri godine života. Znao je to Čehov i smatra se da je vrhunski psihoterapeut bio. Dakle, ljekar za tijelo i dušu. Zato je kao pisac bio majstor detalja. Sve što govore likovi bitno je, sve u didaskalijama je bitno, sve što je stavljeno na sceni ima neki bitan znak.

Čehov, 115 godina nakon fizičke smrti, veoma je aktuelan. Njegovi likovi su, danas, svuda oko nas. Ivanov – velika opasnost doba u kojem živimo: čovjek bolestan od depresije a ima samo 35 godina života i 5 godina života u braku bez đece. Uzgred, ovaj detalj o neplodnom braku „svjetskom reditelju“ do te mjere je promakao da je bio zatečen kad sam mu postavila pitanje o tome. Žena koju je volio oboljela je od tada neizlječive bolesti. Zašto on više ne može da voli, da se raduje, da plače, da se ljuti i da se usavršava u dobroti?… Svejedno, sve je svejedno. Žoldaku to nije palo na pamet da istražuje. On je jednostavno htio da bude veći od Čehova iako velikom piscu nije dorastao zbog omnipotencije koju pokazuje u košmaru od predstave. Njegov Ivanov je biće bez identiteta i integriteta, narkoman, raspušten čovjek sklon porocima i podsmijehivanju koji neurotično prelazi iz jednog raspoloženja u drugo bez prave motivacije. Ovu ulogu igrao je glumac iz Makedonije Dejan Lilić koji je zbog vlastite nesigurnosti često zapadao u vikanje na sceni. Nije morao dolaziti uopšte u CNP,  jer takvih glumaca imamo na svakom ćošku.

Očigledno je beskrajno divljenje koje je pokazao direktor Sošić prema tzv. reditelju Žoldaku i rodbini koju je ovaj doveo sa sobom da mu pomažu u realizaciji „projekta“ (dramaturgija, prevod, scenografija i video dizajn, kostimografija, dizajn svjetla, kompozitor, umjetnički koordinator, asistent režije, asistent kostimografa, izvršna produkcija).  Novac je prosipan za honorare i za sve ostale, silne, troškove. Kompleks inferiornosti uzeo je danak – svi koji dođu iz svijeta su važni i veliki za nas male i beznačajne zaključujemo iz onoga što radi Sošić, od našeg novca. Je li ga to partija, iz koje je lansiran, na  radno mjesto direktora tome naučila ili je to stekao u porodici? Nije ni bitno. Za nas koji mislimo svojom glavom i borimo se za srećnu budućnost svoje domovine, bitno je da Sošića, na to mjesto nije doveo talenat, niti obrazovanje. Zato mora što prije da ode, da nas više ne bruka svojim idolopoklonstvom i bacanjem para na bjelosvjetske hohštaplere.

Čehovljeva Ana Petrovna, žena Nikolaja Aleksejeviča – Ivanova, je  lik plemenite i hrabre žene, neizlječivo bolesne. Berni Zigel, rodonačelnik psihosomatike, bi rekao: zbog strašne patnje koju proživljava jer su je roditelji odbacili a ona to ne može da im oprosti. Nju muči njihova mržnja i ne shvata koliko prisustvo njenog straha utiče na budućnost njenog braka s Ivanovim. Ona i muž su porodica: dva bolesnika, bez poroda. Koliko je takvih, na ovoj planeti, i u našoj maloj Crnoj Gori? U čemu je spas? Koji je put  do smisla postojanja? Naravno, to Žoldaku i njegovoj dramaturškinji nije ni na kraj pameti bilo.

Saša (Šuročka), zaljubljena u život, čistog srca, nudi Ivanovu spas. U njoj je dobra duša njenog oca Lebedeva (Jung: animus) koju nijesu primijetili ni reditelj, ni dramaturg.  Žoldak je bukvalno unakazio i Sašu i njenog oca. Glumici koja je igrala 17 godina mlađu osobu od sebe reditelj je stavio protezu u usta i sirota glumica Žana Gardašević igrala je blago retardiranu, neprivlačnu curicu bez karaktera, snage i draži. Odlično je to uradila, ali, to nema veze sa Čehovom: blistavim karakterom, mlade, samouvjerene cure – Šuročke. A njen otac Lebedev,  njena snaga i podrška, u predstavi sad već nesrećnog Žoldaka je bezoblična tranja, bez mrve dostojanstva i morala. Takvu skarednu ulogu dodijelio je Stevanu Radusinoviću koji je to jako blijedo odigrao.

Lik Mihaila Mihailovića – Borkina, upravnika imanja, Čehov je napravio kao varalicu virtuoza, genijalnog podlaca. „U njemu samom skupila se sva savremena prljavština, u svim njenim oblicima.“ Umjesto da ga vidimo kao glavnog zemaljskog mučitelja Ivanova koji svojim nesojskim poduhvatima kalja gazdin obraz u cijelom srezu – nama je izložen Borkin kao Ivanovljev drugar u nestašlucima. I ne samo to – Žoldak mu je namjerio da bude hobi karatista i pjevač, mađioničar koji tapšanjem gasi osvjetljenje i još mnogo toga bizarnog. Suština njegove podlosti i prepredenosti je potpuno propuštena… Glumac Aleksandar Radulović pokazao je raskoš svog talenta ali, nažalost, kod pogrešnog reditelja.

Žoldakov pronalazak da starija glumica igra đevojčicu Šuročku (Žana Gardašević) a mlađa glumica ženu Ivanova  (Sanja Vujisić), nema veze sa zdravom pameću. Takođe, ljekara Jevgenija Konstantinoviča Ljvova, mladića koji je tek završio studije, igra penzionisani glumac Dragan Račić. Totalna budalaština! Koja li mu je to ptica šapnula, što mu je bilo potrebno bespotrebno glupiranje? Da ne pominjem Žoldakovo uništavanje Šabeljskog, Matveja Semjoniča, grofa, (igrao Davor Dragojević, oskudnim talentom) i ostale Čehovljeve junake.

Jednostavno rečeno svi glumci u Žoldakovoj predstavi bili su varijacije jednog te istog poročnog i slabog lika – sve je dozvoljeno jer je čovjek bog na zemlji. Je li to njegova ispovijest? Je li  došao u CNP da skine teret sa svoje duše? Ako jeste, treba mu oprostiti i poslati ga na liječenje, u Sibir, u neki rudnik jer će mu to jedino pomoći.

Bosiljka Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7774

Objavio Urednik dana lis 23 2019. u kategoriji Komentar, Novinarstvo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst