Degradacija pozorišta
Ne mogu i ne želim da razumijem ljude koji muče životinje.
Zašto je trebalo Janežiču, reditelju ”Opere za tri groša”, da postavi na scenu ovna koji je padao na koljena? Breht je napisao da se u praznoj konjskoj štali odvija vjenčanje Mekita i Poli. Ko bi maltretiranje životinje mogao nazvati umjetničkom slobodom? Da li ”nova interpretacija Brehta” podrazumijeva da na sceni jedna životinja treba da, pored padanja na koljena, isprazni crijeva i da nakon toga u tom brlogu dobije hranu?
Odvratna praksa da se pod umjetnošću i pomjeranjem granica promoviše maltretiranje životinja ima jedan dublji korijen. Ona je zapravo svojevrsna imitacija beskrupuloznosti onih priredbi iz Koloseuma kada su se ljudi krvnički borili jedni protiv drugih, kao i protiv životinja, i kada je publika odlučivala koga treba ubiti. Samo je pitanje vremena kada će tzv. moderna rješenja u pozorištu pasti na na tako niske grane.
U drugom segmentu predstave/opere publika je bila svjedok još jedne ”umjetničke slobode”. Scene oralnog seksa su, po mišljenju reditelja, morale biti prave i tom zahtjevu se povinovala glumačka ekipa. Valjda je to bio jedini način da se publici skrene pažnja sa nezadovoljavajućih glasovnih mogućnosti Grahovca dok je pokušavao da izvede ariju Mekita.
Janežič je pokazao da treba svega nekoliko loših rediteljskih rješenja da bi se zasjenio talenat kvalitetnih glumaca i muzičara.
Da li treba da pristati da ljudi bez (sa)osjećanja kreiraju neki novi Koloseum i da to prodaju kao pozorište?
Milica Kankaraš
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2857