Đe je radost življenja?

Kada sam se osjetio umornim od stvaranja djela koja su bila samo odraz mojih ega, napustio sam umjetnost na dvije godine. Zaboravivši sam sebe, pustio sam da mi na leđa padne sav bol ovog svijeta. Umotani u svoja trudoljubivo izazvana dešavanja, ne bivajući nego izgledajući, građani su, kao i ja, izgubili radost življenja. Umrtvljeni drogama, kafom, duvanom, alkoholom, šećerom, prekomjernom upotrebom mesa, razočarani politikom, religijom, naukom, ekonomijom, ‘patriotskim’ ratovima, kulturom, familijom, tužnim životinjama sa maskama zadovoljstva, koje su izgubile svrhu, šetali smo ulicama planete znajući da je malo-pomalo trujemo. Bolest našeg društva je bila duboka. Jedna stara kineska priča me je izvukla iz ponora:

Velika planina je svojom sijenkom zaklanjala malo selo. Zbog nedostatka sunčeve svjetlosti, đeca su rasla rahitična. Jednog dana, seljani ugledaše najstarijeg u selu, kako je pošao izvan sela, sa keramičkom kašičicom u ruci.
– Kuda ćeš? – upitaše ga. On odgovori:
– Idem u planinu.
– Zašto?
– Da je pomjerim.
– Sa čim?
– Sa ovom kašičicom.
– Ti si lud! Nikad nećeš uspjeti!
– Nisam lud: znam da neću uspjeti, ali neko mora da počne.

Poruka koju nosi ova priča pokrenula me je na akciju. Rekoh sebi: ‘Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu početi da ga mijenjam.’ I ne čekajuči mnogo, postigao sam da mi jedan prijatelj, karate šampion, pozajmi svoj dodžo (svetu salu za treniranje) jedanput neđeljno. Počeo sam da držim besplatne konferencije srijedom. Zbog izvjesne doze humora, definisao sam ih kao lična služba za zdravlje javnosti. Riješio sam da se bavim, tokom tih sat i po vremena, kolektivnom terapijom, primjenjujući rezultate mojih pozorišnih istraživanja. Glumac (u ovom slučaju – ja) nije smio da bude čovjek koji bi pokušavao da igra određenog lika, nego osoba (koju su u takvog lika pretvorili njena porodica, društvo i kultura) koja pokušava da se pronađe… Uklonio sam dekor, tekst naučen napamet, promjenu svjetla, maske, muzičku pratnju, čak sam ograničio i scenografiju. Nikada nisam imao binu više od dva metra široku i metar dugačku. Malo-pomalo se napravila publika, koja se, herojski, izuvala i sjeđela na podu sat i po vremena. Prije nego što bi počeo da pričam, zamolio bih da se uhvate za mali prst i formiraju lanac, zatim da izdahnu četiri puta osjećajući da se oslobađaju svih napetosti u svom tijelu, nužde za ispunjenje želja, uzburkanih emocija i neumornog hora misli. Na kraju bih zamolio da ispruže ruke sa dlanovima okrenutim meni i da me blagoslove i daju mi moć da im prenesem nešto korisno, nešto što iscjeljuje… Vjeran odluci, nikada ne prestajući, održavao sam ova ćaskanja, u punoj dodžo sali, više od dvadeset godina.

A. Hodorovski