Dadove poruke domovini

U prostoru Moderne galerije u Podgorici, 21. decembra je otvorena izložba pod nazivom Sjeti se Titograda, enormno uvećanih reprodukcija Dadovih kolaža, urađenih u jednoj monografskoj publikaciji Podgorice iz 2003. godine. Ove naduvane reprodukcije ne pružaju pravi, autentičan uvid u autorov opus.

Izložbu je pratio katalog-poster, dizajnerski neukusan, sa reprorodukcijama u potpuno dizajnerski – obesmišljenom prostoru. Ne uklapa se ni u koncept izložbe.

Otvaranje je kasnilo tridesetak minuta, zbog kašnjenja jednog važnog posjetioca ove izložbe Gradonačelnika Miomira Mugoše, jer je ova izložba dio sadržaja Podgoričkih dana kulture. Po njegovom dolasku izložbu je otvorila Petrica Duletić.

I kao po pravilu, kada dolaze visoki zvaničnici, na otvaranju izložbe se pojavi i neuobičajeno povećan broj posjetilaca, kako umjetnika, tako i ostalog građanstva koji likovnu umjetnost prati ušima.

Monografiju Podgorice sa kolažima, poklonila je Dadova šćer, 2009. godine, Narodnom muzeju Crne Gore.

Pored reprodukcija, 37 eksponenta, na otvaranju je bila izložena i publikacija Podgorice sa originalnim kolažima autora, koja je odnešena u vrijeme trajanja otvaranja.

Trebalo je da ovi kolaži budu izloženi, ali se htjelo sačuvati rasturanje luksuzne malograđanske svijesti postojeće monografije. Neko postarao da od Dada napravi kič. A, ovakva izložba to i jeste. (Nadam se da ova naša novokomponovana iskustva neće preuzeti nijedan muzej iz Evrope.) Uzalud originali u naduvano vrijeme reprodukovanih oholosti i uveličavanja svakojakih imitcija. Možda se neko sjetiti da i markicu napravi veću od pisma.

Ipak, kome je stalo da shvati ideju koncepta ovih kolaža, može jasno i nedvosmisleno da shvati poruku autora koja se kosi i sa načinom realizacije ove izložbe.

Na postojeće stranice knjige, odnosno, fotografije sa različitim sadržajima Podgorice i panoramama njene okoline, zajedno sa ponekim tekstom, Dado je prosto, izlijepio fragmente fotografija njegovih instalacija, kon pasion urađenih slika i crteža, enterijera znojem zgužvanog ateljea, kao i fotografije iz časopisa. Fragmenti ili mometi, su rezani tako da prate grupe formi njegovih instalacija, odnosno, oblike iz novinskih ilustracija.

Kao i svaki čovjek, pa i umjetnik, svakodnevno, prolazi kroz razna raspoloženja. I nemaju sva istu prirodu, težinu, značenje i vrijednosni značaj u svojim namjerama. A, kod ovih kolaža upečatljiv je revolt, ali i blago apatično stanje sjećanja na domovinu, koje je ovaj vanredni umjetnik zabilježio kao autobiografski kroki, poput nekog vještog reportera.

>Sama knjiga, kao luksuzan malograđanski hir, sa svim svojim i kvalitetnim atributima koje nosi, bili su dovoljna provokacija, jedog popodnevlja, za njegov odgovor koji će duboko zamisliti mnoge. Ti odgovori su jasne i nedvosmislene poruke svom narodu. Njegovu intervenciju za to prouzrokovao je običan ljudski revolt a poruke je iskazao na sebi svojstven likovan način. Domišljato, uz novinu – jednostavno, bez značajnijeg likovnog sadržaja, već samo kao ideju.

Ovakvi stavovi autora su davno zapljusnuli Evropu, a mnogi su se umjetnici u njemu podavili. Dado je svoj renome izgradio na sasvim drugim principima, tako da se može reci da su ovi kolaži eksluzivitet u njegovom stvaralastvu, koji zbog svoje simbolike zaslužuju veliku pažnju, ali po likovnim dometima su daleko ispod njegove prosječnosti. Revolt je, ipak i u cjelini, donio nesto novo. Nadrealnom simbolikom konkretizovao je opšte stanje određenog životnog prostora, pomirivši na jednostavan način realno I nadrealno.

Inkozistencija podloge sa interpolacijama kod kolaža na prvi pogled djeluju odbojno kao inkompleksani brutalan spoj različitosti. Daljnjim isčitavanjem, autobiografske, umetnute simbolike na stranicama knjige u potpunosti je vidljiva korelacija cjelokupnog sadržaja i stvarna namjere autora. Taj simbolički kontrast, zapravo je čvrsto jedinstvo jednog podneblja. Tako da brutalno umetanje nekog superiornog sadržaja u već postojeći kontekst odgovara nadrealnom, dekadentnom mentalitetu, mrlji u psihi nadri-pojedinca ili nadri-grupe u određenom prostoru. Mrlje savjesti kao usiljena štamparska greška, koju Dado i te kako poznaje, ili ekološka katastrofa, koja je poput prljavog obraza u potpunoj suprotnosti sa panoramom grada i idiličnim prostorom pejsaža. Taj kontakt suprotnosti je upečatljiv jer je brutalan i djeluje inkompatibilno sa estetskog u likovnom, i moralnog u simboličkom smislu i značenju, bez i najmanjih namjera autora da ih približi jedne drugima. Takvo korespondiranje ideje sa stvarnim djelom govori o neskrivenoj volji autora da istakne i razobliči mentalnu neprirodnost, uobraženog i ubijeđenog uljeza kao svojevoljno grubo nametnutu dekadentnost u psihi ličnosti, koja ne samo da ruši organizam društva, već i sve prirodne supstance i principe oko sebe. Pandam ovakve aspiracije, u mentalnoj ravni,i nalazi se i u filmovima Živka Nikolića. U ovoj sredini je pojedincima to lako shvatljivo, jer su i na svakom koraku svedoci takvih pojava; mentalnog ali i fizičkog kontrasta – divljih gradnji, korupcije, licemjerstva, egoizma, oholosti, neprirodnih deponija smeća ili okićenog drveća kesama u koritima najljepših rijeka Evrope.

Kolaži su svojevrsna ilustracija naše svijesti ali i prostora. Oni su utisci, doživljaji i sadržaji svakodnevnice ovih prostora. Oni su malograđansiki olovni oblaci na duhovnom nebu Evrope, samozadovoljstva oholosti i egoizma jednoumlja politickog miljea, partijskih podobnosti, divljih gradnji, kriminala i svih drugih mizerluka.

A kakav je naš trud da ga poštujemo i razumijemo govori i ova izložba. U tekstu kataloga ove izložbe Ljiljana Zeković tvrdi da se Dado kretao po ivici ambisa, straha i halucinacija. Kakav turoban paradoks ili obična permutacija, jer Dado je ovim kolažima upravo pokazao da tako doživljava ove prostore i da destrukcija stanuje izvan njega, ovde, a ne u njegovoj glavi. Ambis , strah i halucinacije nikoga nisu učinile velikim već odvode u propast i kolotečinu. Sličnu glupost je istakao akademik CANU-a i DANU-a, Pavle Pejović, nedavno, na samoj sahrni ovog svjetskog velikana. Rekao je, da je Dado, malo njin, malo nas a malo svoj. Zapalo ga, po zvanju, pa udario po filozofiji čarsije koja ljudski duh, sinonim jedinstva I individualizma, predstavlja kao šićar koji mora sa nekim da se dijeli, što je dobra definicija licemjera.

Žalosno je u svemu to da posljednjih godina u opštoj trci poltronerije da obigrava oko Dada, ne bi li kakva pozlata prionula i za njih, prikazaše ga u svim režiranim intervjuima i reportažama, za sve buduće generacije, kao klošara koji se nije umio lijepo ni obući. A oblačio se uvijek lijepo i tome posvećivao pažnju kad je god trebao da se vidi sa svojim Crnogorcima.

Tako i od ove izložbe: od originala napraviše imitaciju. Kao što ambis, strah, halucinacije… i ubjeđenja prave od našeg društva – kič.

Bratislav – Bato Medojević