D-moll u D-duru
Nedavno je na muzičkom nadmetanju Montevizija odlučeno ko će Crnu Goru predstavljati, na sličnom takmičenju, ali, daleko većeg obima – u Tel Avivu. Naš predstavnik biće izvjesni muzički ansambl pod nazivom D-moll (po školi pjevanja Danijela Alibabića). Slična originalnost prilikom izbora imena vokalno instrumentalnog sastava se manifestovala i u samoj pjesmi. To predstavlja i manje-više opštu sliku svih pjesama u koje smo ostvarili uvid.
Prva pomisao koja se javi prilikom slušanja pjesme “Heaven”, u D-duru, u izvođenju D-molla jeste da je nekakva obrada u pitanju. Sama ta pomisao vrlo jezgrovito govori o originalnosti ovog ostvarenja. Naravno, ova pjesma nije plagijat više nego ma koja druga pop pjesma koja prekomjerno pribjegava šablonima. Ali, ne treba toliko čovjeka da uznemirava sama neoriginalnost pjesme koja je stekla pravo da predstavljaju Crnu Goru na Monteveziji, koliko to što se podstrekuje plitka i bezbojna umjetnost.
Pokušavamo da se nadmećemo sa Evropom u proizvodnji kiča, ali, za razliku od našeg podneblja, produkciju komercijalne muzike u Evropi i svijetu pod svoje su uzele korporacije koje nemaju nikakav umjetnički žar nego samo golemu želju za novcem. Odavno se koriste algoritmi dobiveni preko određenih kompjuterskih programa po kojima se štancaju pjesme čija je jedina namjena da postanu hit. Po pravilu, izbjegava se svako lucidnije muziciranje kao svaka vrsta duhovitost ili prefinjene emocije. Po tržišnim procjenama, proizvodnjom originalnih pjesama prelazi se na finansijski nesiguran teren. Iskrena osjećanja ne garantuju komercijalni uspjeh, čak i predstavljaju opasnost. Zbog toga se preuzima strategija po kojoj se podstiču površne emocije. Sve to je propraćeno korišćenjem ne više od tri-četiri akorda i neke bezlične melodije.
Iz dana u dan sve više se gubi snažna pojava mladog umjetnika koji izašavši na scenu cijelim svojim bićem stoji iza onoga što izvodi. Važno je reći da sami izvođači nijesu toliko odgovorni za ovu pojavu jer oni imaju vrlo pasivan udio u ”stvaralačkom procesu” pjesama koje izvode. Izvođači, po pravilu, predstavljaju darovite, ali ne nužno kreativne, pojedince koji svoj talenat stavljaju u službu korporativnih interesa koji im donose izvjesnu samopromociju. Takav model je danas u potpunosti ovladao tržištem, koje je u kapitalizmu sinonim za univerzalnu vrijednost.
U našem slučaju: od petorice učesnika Montevizije samo je jedan autor vlastite pjesme. To je slučaj Andree Demirović, koja je jedan od pet koautora muzike za svoju pjesmu. Samim stihovima koji su otpjevani na ovom takmičenju, donekle autorskim, ne vrijedi se ozbiljnije baviti pošto su neautetični i bezbojni. Štaviše, pjesma ‘Heaven’ u ovoj slaboj konkurenciji nije se pokazala najboljom. Po pitanju kvaliteta nadmašile su je pjesme Andree Demirović i Monike Knezović. Upregnuta su muzički talentovana đeca da izvedu imitaciju ljetnjih hitova, utapajući se u površne emocije koje izviru iz plitkoumnih stihova.
Predstavićemo se na Evroviziji kao zemlja koja nema originalne muzičke umjetnike.
Pobjeda na ovom površnom, kompromitovanom i politizovanom takmičenju nema nikakvu istinsku umjetničku vrijednost. U tom smislu prijatno bi bilo napustiti grčevitu borbu za što boljim plasmanom i poslati nešto zbilja autentično, nevezano kakav će ishod imati. Ne treba misliti da Crna Gora nema ovakvih pojava na muzičkoj sceni. Dovoljno je osvrnuti se na muzičko djelovanje ansamlba The Books Of Knjige koji su našli efektan način da svoju prirodnu duhovitost muzički izraze. Klapa Who See, predstavljala je Crnu Goru na Evroviziji prije koju godinu i njihov nastup je na vrhunskom nivou bio.
Na kraju, trebalo bi stremiti promociji vrijedne muzike jer samo autentičan muzički izraz ostaje zapisan u istoriji muzike.
Milica Kankaraš
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6711
Objavio Urednik
dana velj 17 2019. u kategoriji Komentar, Novinarstvo.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst