Crnogorac u Parizu

Danas će biti potpisan protokol o saradnji u oblasti kulture između Crne Gore i Francuske (9. maj). Tim povodom ministar kulture Branislav Mićunović boravi u Parizu. Predviđeno je otvaranje izložbe slikara Miodraga Dada Đurića u Muzeju moderne umjetnosti „Žorž Pompidu“.
Prije dvadeset godina slikar Dado Đurić razgovarao je sa Krstom Mijanovićem u „Monitoru“. Taj autentični razgovor prenosimo:

MONITOR: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?

DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa’ sam se bio da će me zgazit’. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.

MONITOR: Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili.

DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u Vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba koju sam priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.

MONITOR: Što je umjetnost?

DADO: Ništa, bogu fala, od onoga što me neki vajni kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalnih djela. Ja nemam pretenzija da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojega ništa drugo od srca ne mogu raditi.

MONITOR: Hoćete da kažete da je umjetnost za vas način življenja?

DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. Sa druge strane me fasciniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. U stvari, umjetnost je bila u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodni prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodni prostor.

MONITOR: Koliko djetinjstva i koliko Cetinja ima u onome što radite?

DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj, ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku Građanski rat u Crnoj Gori. Ne daj Bože da bude proročka.

MONITOR: Ukoliko dođe do raspada Jugoslavije, kako vidite sudbinu Crne Gore? Šta je za nju najbolje?

DADO: Ma, neka se raspada, ali na neki ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebniji drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama, pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.

MONITOR: Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili „dva oka u glavi“. Ima li opravdanja ta inicijativa?

DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda i ne znam šta je sve bilo prije petsto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedna lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što ono kažu, da je nema trebalo izmisliti.

MONITOR: Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih Crnogoraca propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kako je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije?

DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se ośećao većim strancem no, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše, za tu gospodu nijesam bio cvijeće.

MONITOR: Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost?

DADO: Ma ne. Ne smije se tako gledat’ ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.

MONITOR: Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.

DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznat kad digne glavu, a i čuti. Progluše ti uši dok pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat’ od gladi pa da ih na Mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ’ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Vidi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima’ sam krepat’ od smijeha. Metar ipo a u crnogorsko. Bareč.

MONITOR: Šta mislite o novom revolucionarnom rukovodstvu?

DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam na televiziji. Vidio sam i slušao onoga… predśenika, te ima brke ka’ Husein…

MONITOR: Mislite na Momira Bulatovića?

DADO: E. Nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj, umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.

MONITOR: Šta vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji?

DADO: Što nema demokratije. (Smijeh). Nijesam titoista ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjegao u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut’ ni u nužnik od njega, a sada seru đe gođ stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.

MONITOR: Prije nego što se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član liberalnog saveza?

DADO: Jesam. Slavko me ubačio. Bilo me je strah na Cetinje kad sam pročitao u novine šta sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima. Kad sam upoznao njihovog predśednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran k’o jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odmah sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednog dana postati kakav predśednik. Kako bih se zajebava’, bože milosni.

MONITOR: Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?

DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je ne samo po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Francuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjek koji će na glavu dubjeti da završi šta je započeo.

MONITOR: Ne sumnjam u njihov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?

DADO: Ma ‘oćemo. Treba pljunut u šake, malo omest’ i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završe – posao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda da gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.

MONITOR: Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.

DADO: E svijetu, pogotovo tim snobovima koji oblijeću Bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto falit’. Biće kukanja: te ne radi telefon; te u nužniku nema otrgužpapira, te grad je glibav; te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu… Ko ih jebe! Biće im ka’ nama.

MONITOR: Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara „Istoka“ i „Zapada“. Šta mislite, ko će koga više „šokirati“ i ko će iz toga šoka izvući veću korist?

DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan, što Zapadu garantuje najveću korist.