Čisto ponižavanje

Boris Malagurski je svojevremeno stvorio jedan od najboljih dokumentaraca o građanskom ratu, ,,Težina lanaca”. Iako mnogo osporavan, ovaj film bi trebalo da postane obavezan dio nastavnog plana za srednjoškolce jer je besmisleno čitati beletristiku a ne biti svjestan najbliže prošlosti svoje zemlje.

Nedostatak svijesti je uostalom jedini uzrok svakog problema i nije potrebno puno tražiti da bi se našli primjeri.

Jedan od tih primjera je slučaj studenta sa Fakulteta Muzičke Umetnosti u Beogradu koji, stekavši zvanje diplomiranog muzičara, odlučuje da nastavi studije u susjednoj zemlji, Hrvatskoj. Građanski rat je doprinio povlačenju granica tamo đe im nije mjesto i izjednačio sukob na nacionalnom nivou sa onim na intelektualnom. Sada je potrebno da se vrši nostrifikacija diploma i prevođenja sa ćirilice na latinicu, sa srpskog na hrvatski, iako su manje-više to isti jezici. Prethodno treba platiti za to – što Univerzitetu za podizanje dokumentacije, što Sveučilištu za prevod, odnosno prijevod. Naš neinformisani student je šokiran ovim i dvoumi se da li se radi u distanciranosti Evropske Unije od nas ili je prosto taj dobri stari srpsko-hrvatski sukob i dalje aktuelan. Možda je oboje u pitanju? U svakom slučaju, treba biti iznad svih tih trivijalnosti, misli student. Nažalost, on nije svjestan da kada se pojedinac nađe u žarištu hladnog rata ne postoji opcija biti iznad situacije. Svaki čovjek tada postaje neka vrsta oružja koje ranjava ”onu drugu stranu”, iako svako tu plaća neki račun. Nekada takve podjele nisu postojale. Niko nije tražio prevođenje niti je izmišljao ikakve probleme. Tada nisu postojale službe stvorene radi uzmimanja novca za prevode i prijevode, niti su postojali bilateralni sporazumi koji važe samo za studente koji su već jednu godinu boravili u Hrvatskoj. Studenti, državljani Jugoslavije, su mogli bez pomoći roditelja nastaviti studije.

U današnjem sticaju okolnosti, poslije pr(ij)elaske te žalosne jezičke barijere, slijedi nešto mnogo teže. Ovaj novi problem se, kao i prethodni, ne odnosi na kvalitet sviranja (zbog kog je student dobio poziv od profesora instrumenta da nastavi studije na Akademiji) već je u pitanju čisto ponižavanje. Prilikom apliciranja za nastavak studija administracija u Zagrebu je istakla da će student morati da polaže predmet(e) razlike. Ova bi izjava ostala logična da Vijeće akademije nije donijelo zaključak da se polaže ispit iz predmeta koji se na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu sluša dvije godine a na Fakultetu Muzičke Umetnosti u Beogradu tri. U prevodu, tj. prijevodu, to znači da tri godine ispita položenog sa desetkama nema nikakvu vrijednost u odnosu na dvogodišnje izučavanje istog predmeta u Hrvatskoj. Pored toga, ovo zadovoljstvo je neophodno platiti!

slave_793395 Suočen sa ovakvim nelogičnostima, student je upitao o čemu se zapravo radi. Zašto se uopšte mora polagati solfeđo kao razlika ispita iako se u Beogradu sluša tri godine a u Zagrebu dvije? Zbog čega bi trebalo provjeriti umije li napisati ritmički diktat koji je, uzgred budi rečeno, na nivou srednjoškolskog znanja? I prije svega moralno pitanje: zbog čega da se poništi Univerzitet takvom naivnom procjenom znanja? Jedini odgovor Sveučilišta bio je: takva su pravila.

Takva su pravila?! Znači, bitno je postaviti pravila iako su besmislena. Bitno je uraditi ono šta traži admistracija, umjetnosti je nebitna iako je ovo umjetnički studij. Potpuno je nebitno pod čijom zastavom ste poltron, važno je samo da ste poltron i vi ćete se snaći. Nijedan slobodoumni čovjek neće igrati po takvim pravilima jer mu nije potrebna težina lanaca da bi se osjećao živim.

Milica Kankaraš