Čarobnjak

Ljudi često pitaju zašto sam ja, koji dolazim iz Indije, tako zainteresovan za čarobnjake. Moj odgovor je ovaj: mi u Indiji još uvijek vjerujemo da čarobnjaci postoje. Ko je čarobnjak? To nije neko ko samo izvodi čarolije, već neko ko može da podstakne preobražaj. Čarobnjak može da pretvori strah u radost, frustraciju u ispunjenje. Čarobnjak može da pretvori vrijeme u bezvremeno. Čarobnjak može da vas prenese preko granica, u bezgranično. Kada sam odrastao u Indiji, znao sam da je sve to istina. Ponekad su u našu kuću dolazili ljudi obučeni u bijelu odoru i sandale. Dječaku otvorenih očiju izgledali su kao vrlo neobična bića. Bili su potpuno smierni, zračili su radošću i Ljubavlju. Činilo se da na njih uopšte ne utiču usponi i padovi svakodnevnog života. Zvali smo ih guruima ili duhovnim savjetnicima. Ali, trebalo mi je dugo da shvatim da su gurui i čarobnjaci jedno te isto. Svako društvo ima sovje učitelje, vidovnjake i iscjelitelje; guru je bila samo naša riječ za nekog ko posjeduje duhovnu mudrost. Na zapadu se na čarobnjake gleda prvenstveno kao na nekog ko praktikuje alhemiju i pretvara metale u zlato. Alhemija postoji i u Indiji (zapravo je tamo i izmišljena), a klučna riječ je alhemija. Ona označava pretvaranje ljudskog bića u zlato, pretvaranje straha, neznanja i sramote u ono najdragocjenije što postoji: u ljubav i ispunjenje. Dakle, učitelj koji vas može podučiti kako da se pretvorite u slobodnu, ljubaznu osobu po definiciji je alhemičar – uvijek je bilo tako. Već u srednjoj školi znao sam mnogo o Merlinu, najslavnijem čarobnjaku zapadne tradicije. Odmah sam ga zavolio kao i svi drugi. Vrlo brzo, preda mnom se otvorio cio njegov svijet. Još uvijek pamtim deseitne stihova iz Tenisonove epske pjesme Kraljeva idila, koju smo morali da učimo napamet. tokom dugih, vrućih školskih dana. Upijao sam i sve druge izvore podataka o Arturovoj lozi. Nije mi izgledalo neobično to što znam sve o blagom, zelenom Kamelotu. iako sam živio pod žestokim tropskim suncem; to što želim da jašem poput Lanselota, iako bih se ugušio u oklopu; ili što Merlinova kristalna pećina uistinu postoji, uprkos tome što su me svi pisci uvjeravali da su čarobnjaci mitska bića. Znao sam da nije tako jer sam indijski dječak i već sam ih sreo. Trideset godina razmišljao sam o znanju koje su posjedovali čarobnjaci. Putovao sam do Glastonberija i Zapadne pokrajine. Popeo sam se na planinu Tor i vidio brežuljak đe su spavali Artur i njegovi vitezovi. Međutim, nešto mistično, neka potreba za preobražajem, uvijek me je vraćala natrag čarobnjacima. Svake godine bio sam s ve uvjereniji u to da nam je njihovo znanje potrebnije nego ikad. Sad kad sam odrastao, govorim i pišem o tome kako postići potpunu slobodu i ispunjenje. Tek nedavno mi je postalo jasno da zapravo govorim o alhemiji. Na kraju sam došao do zaključka da bi se ta tema najbolje mogla obraditi opisivanjem jednog od najčudesnijih ikad zabilježenih odnosa – onog između dječaka Artura i čarobnjaka Merlina u njihovoj kristalnoj pećini. Kristalna pećina je posebno mjesto u ljudskom srcu. To je zaklon u kojem se čuje mudar glas koji ne poznaje strah i u kojeg ne mogu ući nemiri spoljnog svijeta. Čarobnjak oduvijek boravi u kristalnoj pećini i zauvijek će tako biti – potrebno je samo ući i slušati. Savremeni ljudi žive u svijetu čarobnjaka baš kao što su tako živjele i prethodne generacije. Džozef Kembel, veliki učitelj mitologije, rekao je da svako ko stoji na raskršću i čeka da se upali zeleno svijetlo na semaforu, čeka na ulazak u svijet herojskih djela i mitske akcije. Radi se o tome da ne primjećujemo prilike koje nam se pružaju. Prelazimo ulicu ne primjećujući mač u kamenu pored pločnika. Put u čudesno počinje ovdje. Sada je najbolje vrijeme za početak. Put čarobnjaka ne postoji u vremenu – on je svuda i niđe. On pripada svakome i nikome. U svakoem od nas nalazi se jedan čarobnjak. On vidi i zna sve.