Brđanski bluz – Nepodnošljiva lakoća reciklaže

Komplikovano je ovo objasniti. U Crnoj Gori postoje dva reciklažna centra. Podgorička reciklaža je počela da gasi pojedine dijelove svojih reciklažnih procesa a žabljačka ne gasi svoju reciklažu iako nikad ništa nije reciklirala. Narod za reciklažu kaže smećara i u njoj se dio smeća vadi i koristi za ponovnu upotrebu – ali reciklaža nekako čistije i ugodnije zvuči za nježna ušesa visoko sofisticiranih brđana. Žabljačka savremena smećara je svečano otvarana svake godine po jedan put. Samo tog svečanog dana radnici izmećari pabirče nešto iz đubreta golijem rukama (što se viđelo i na tv) a TV Bastilja sa ushićenjem i uvaženijem titra zvaničnicima brdskim i odaje dužnu počast našem smeću i njegovoj bogougodnoj preradi. I svaki put je otvarač ove moderne smećare bio Preśednik Vlade. Prvo g.Đuk. poslije i g.Mar. Dakle, đubretarnica radi samo taj jedan dan a premijeri bi otpjevali ode jednom istom đubrištu i otperjali. To rade tri godine zaredom. Cerekaju im se čak i najodanije pristaše. Otvaranje jednog istog objeka je postalo nacionalna tradicija, g.Đukanović je tunel Ivicu otvarao 6 puta.

Projekat smećare jeste fascinirao lokalne brđanske poglavice koje su bile oduševljene otpadnim potencijalom smetlišta i svijetlom izmećarskom budućnosti Žabljaka. I lokalni dizdar, i podgoričke dahije i slovenski tati ne viđeše potencijal Žabljaka kao Mjesta UNESCO-ve Svjetske Baštine već su očarani razvojnim mogućnostima gomilanja smeća iz Pljevalja i Nikšića u sred prijestonice ekološke države. Tako u Žabljaku, srcu Nacionalnog parka Durmitor i Mjestu Svjetske baštine UNESCO-a otvoriše sortirnicu đubreta za pola Crne Gore. Strategija upravljanja otpadom je deponiju za Žabljak i Pljevlja definisala u Pljevljima kao većem mjestu, većem proizvođaču otpada i pogodnijem za upravljanje otpadom. Sada ćemo voziti smeće iz Pljevalja i Nikšića i ostalih gradova u okruženju – na vrh planine, na Durmitor. Sakrili, reče jedna baba.

Za postojanje reciklažnog centra u Žabljaku nijesu nikada postojali ni najelementarniji uslovi jer ne postoji primarna selekcija otpada niti u jednom gradu koji bi slao smeće u reciklažu a udaljenost prerade otpada od centara stvaranja otpada je tolika da bi apsurd bio veći samo da su reciklažu za Pljevlja i Nikšić locirali u Gusinje. Pažnja i poštivanje đubreta sa visokih i uglednih adresa su posebno vidljivi iz činjenice da se ta dragocjenost vozi iz dolina (Nikšić) na planinske vrhove (na Vojnik) pa u doline (Šavnik) pa ponovo na vrhove (Durmitor). Zimski usponi kamiona smećara na vrh planine, kroz lavine, mećave i led jesu kurioziteti evropskog nivoa. Da je Đukanović u đubretarskom biznisu da li bi sa svojim novcima ovako raskalašan bio? Dozvolu za smećaru je potpisao g.Asanović iz MORT-a a leđa mu čuva Ministar Radulović. Ovo su teške zloupotrebe službenih ovlašćenja kojim je nanesena šteta državi od 2.500.000 eura za šta bi u Evropi obadvojica dobili prugasto odijelo.

Skupljanje otpada pabirčenjem plastike, teneće i kartona za preradu iz ukupnog smeća znači prikupiti svega 2-3% ukupne reciklažne materije. Tako se otpad prikuplja u Bangladešu i Burkini Faso. Reciklaža bez adaptiranih vozila za prevoz reciklažne sirovine i kontejnera za prikupljanje je neodrživo i slovenački darovnik je to sve odlično znao. Šleper plastičnog otpada (flaše), koji bi vozio iz Nikšića na Žabljak, mogao bi utovariti oko 3.000 plastičnih flaša, ali težine tog tereta bi bila svega 100 kg. Cijena te presovane plastike u prodaji u Priboju niža je od cijene nafte koja se potroši za transport do Žabljaka. Zašto bi aluminijske limenke slali na Žabljak kad u Nikšiću postoji njihova prerada? Zašto je slovenački hoštapler onda ušao u ovu basnoslovno skupu u unaprijed propalu izmećarsku misiju vrijednu 2.500.000 eura? Htjeli su da sami sebe šibaju? Teško. Ko onda plaća troškove ove avanture? Slovenački brđani varuju svoje novce. Jedno je jasno – da slovenački fantovi nastavljaju kajišariti i vajditi se, samo, kako šićare u svemu ovom galimatijasu? Poznata je varijanta investitor – izvođač radova – nadzorni organ ali naduvati situaciju 10 puta je nemoguće.

Objekat regionalne smećare stoji ponosno, neupotrebljen, i nov novcijat i čak ga ni majstor iz Slovenije nije znao pokrenuti. Koja ujdurma, podvala, hokus-pokus. Na kraju balade, prije neđelju dana, Skupština Opštine Žabljak izdaje ogromni objekat (dimenzija 60 metara x 20 metara, visine 8 metara, na placu od 15.000 m2, sa svim infrastrukturnim uređenjem oko njega – pristupni putevi, trafo stanice, kolosalna vaga za kamione, ostale zgrade itd) – za 1.200 eura. 2.500.000 eura za 1.200 eura. Kakva li će vrdalama i špiclov dobiti objekat u najam?

Crna Gora ne zna upravljati razvojem. Regionalno smetlište u UNESCO-ovoj baštini je nacionalna tragedija. Propast novčana i sunovrat duševni. G. Đukanović se raspojasao, mešetari matirali državu, novac su prokurlali, reciklaža izaziva osmjehe a brđani punom parom voze u rikverc. Preko projekta je neko “drpio” više od dva miliona eura. Podśetimo, ova investicija je bila dio onih 8 miliona razvojne pomoći Žabljaku o kojoj su podgoričke dahije telalile mnogaja ljeta. Regionalne deponije u Žabljaku neće biti jer je neisplativa, jer je brodolom, jer je promašena investicija, jer je potemkinovo selo. Ali, to je i bilateralni uspjeh lihvara Crne Gore i Slovenije. Pa i ovo je saradnja dvije države nek bar lihvari sarađuju kad nema ko drugi.

Darko Stijepović
Centar za razvoj Durmitora