Braniči opšteg interesa

Prije nekoliko dana, Vlada Crne Gore je saopštila svoju namjeru o podizanju poreske stope na dodatu vrijednost na štampu i knjige sa dosadašnjih 7 odsto na čak 15! Odjednom, svi agensi ustanovljivanja crnogorskog javnog mnjenja su iskoristili priliku da glasno izreču svoje neslaganje sa ovom, po svemu sudeći, antiprosvjetnom da ne rečemo anticivilizacijskom odlukom! Dolje sa poreskom stopom, puštimo izdavače i knjižare da čuvaju našu, da citiramo Radomira Uljarevića, ranjivu a bogatu kulturnu baštinu!

Ako obračunamo predloženo uvećanje poreske stope znači, pomenuti proizvodi će poskupiti za, otprilike, 7,4% u ukupnoj cijeni. Baratajući prosječnim cijenama, to znači da bi knjiga čija je minimalna cijena po knjižarama između 8 i 9 eura, sada biti od 8,60 do 9,60 euro. Slično, pozorišna karta će umjesto 7 eura biti 7,50 eura. Ne može se reći da je prijatno ovo poskupljenje, ali reći da će ono ugroziti položaja knjige u Crnoj Gori i njenu “ranjivu a bogatu” kulturnu baštinu notorna je glupost.

Pošteno rečeno, najistaknutiji krivci za ugroženost knjige i poremećenu kulturnu potrebu običnog čovjeka u CG su upravo izdavači i mediji, koji su kao za ironiju najglasniji kritičari predložene mjere. Crnogorska izdavaštvo nije ništa više nego jedna profitabilna djelatnost koju već 30 godina drže oni koji su na vrijeme zauzeli busiju i za čiji razvoj ulažu minimalni napor. Ovo nije toliko ni izdavaštvo koliko obično preštampavanje. Savremena prevodilačka djelatnost ne postoji već se uzimaju postojeći, često poprilično stari, prevodi uglavnom iz Srbije. Preduzetnička računica izdavača tu je jasna: zašto da nudi priliku nadolazećim prevodiocima koji se o jadu zabaviše da nađu posao u svojoj profesiji – kad samo može preuzeti prevod koji je prije 40 godina ugledao viđelo? Inertnost ove logike nužno stvara jednoličnost ponude čitaocima i suštinsko nepostojanje edicija čime dovodi do sužavanja vidika čitalačke publike. Nije ovo problematika samo beletristike, već i prirodno-naučne i društveno-naučne djelatnosti.

Naravno, organizacioni propusti zbog želje za lijenim gomilanjem prihoda nijesu jedina kočnica N.N. lica koje ulazi u knjižaru sa namjerom da se duhovno uzdigne. Bezobrazno visoke cijene knjiga su prvi zid u koji lupi u svom poduhvatu. Na početku smo spomenuli cijenu od 8 do 9 eura kao minimalnu, što znači da za očekivanje cijena od 15-20 eura pa čak i 30 eura za neke obimniju ili rjeđu knjigu, što je neprihvatljivo sa stanovišta prosječnog primanja. Sad bi neko rekao da cijenu ne treba gledati kad je znanje u pitanju, ali to je u osnovi pogrešno postavljeno pitanje. Ovo je primjer situacije đe lihvar običnom čovjeku udara tapiju na znanje, koristeći nečiju radoznalost da precijeni svoje niskobudžetno štampane knjige koje nijesu ni njegovo intelektualno vlasništvo. Posebno bezbrazno u ovim cijenama je što se to uglavnom odnosi i na knjige čiji su autori odavno pokojni, pa se plaćanje autorskih prava ne može iskoristiti kao izgovor. Tretman mladih književnika, kojima se oduzme minimum 40-50 odsto od prodaje, troškovi štampe i izdavanja da ne pominjemo.

Štampani mediji su blisko upleteni u ovo kolo. Prije svega kulturnom ponudom koju kreiraju prirodom svojih napisa, onda i vlastitim izletima u izdavačku djelatnost. U tom pogledu, javnosti su vjerovatno najupečatljivije ostale knjige koje su dolazile uz Vijesti, a to su edicije: “Milenijum”, “XX vijek”, “Zlatni Rusi”, “Zlatni Evropljani” – što nijesu bila ni originalna izdanja nego samo preuzeta. Vremenom je kvalitet štampe i obrade teksta počeli drastično da opadaju; štaviše, čak i edicija “Milenijum” je obilovala faktički neupotrebljivim izdanjima. Međutim, vapaj “Daily pressa” i “Dana” odnosio se ne antivilizacijski otklon pri kojem će smanjenje tiraža njihovih vrijednih listova dovesti do ugušenja sloboda izražavanja! Pošteno rečeno, u Crnoj Gori najzastupljeni listovi poput “Vijesti”, “Pobjede” i “Dana” svojom informativnošću ne opravdavaju cijenu štampanog izdanja. Istina je pojava portala ovih listova oslabila štampani format, ali ni u jednom od njih nema pravog novinarskog kvaliteta uz izuzetke koji se mogu nabrojati na prstima jedne ruke. I oni slično kao izdavačke kuće imaju ucrtani biznis model po kojem je informacija vid resursa za ostvarivanje profita. Pa kako bi Mladen Milutinović iz “Dana”, poznat po patetičnom nedavnom uskliku o novinarstvu ugašenom, postao vlasnik građevinske kompanije “Eurozox” koja načeti zgrada okolo Gorice i snabdje materijalom pola građevinskih izvođača? Kako bi braća Radomir i Peđa Uljarević mogli da drže toliko knjižara po Crnoj Gori?

Profitabilni model isključuje javni interes. Samo uzmimo za primjer veličanstvene biblioteke koja su nastala SFR Jugoslaviji poput “Reč i misao”, “Džepna knjiga”, “Tehničke knjige”, “Naučna knjiga”; veliki broj biblioteka strikno vezanih za istu nacionalnu književnost ili istorijski period; izvandredne izdavačke kuće poput Rada, Prosvjete, BIGZ-a, Nolita, August Cesarec, pa čak i Grafičkog zavoda Titograd kod nas! U prevodilaštvu, Jugoslavija je u svijetu predstavljala gotovo nenadmašenu velesilu! Dodatno potvrda o veličanstvu ove izdavačke djelatnosti je činjenica da današnji izdavači na istim prevodima parazitski ubiru svoje prihode evo 30 godina! Ta izdanja i danas su u cirkulaciji, kao polovne knjige i u tom pogledu imaju neviđeno veću potražnju pa i bolji kvalitet štampe koji je očuvan nakon 30, 40 pa čak i 60 godina. Isti ja kao ljubitelj knjige, u kupovini pribjegavam starijim izdanjima koja kod preprodavaca nalazim pošto znam da ću tu pronaći i kvalitet kao i nešto i zanimljivo i novo. Nešto što danas nijesu sposobni da ostvare veliki dušebrižnici.

Imamo licemjernu situaciju đe se borba za vlastiti interes medijskih i izdavačkih elita putem sredstava javnog informisanja, koja isti oni pod svoje drže, prevodi na odbranu javnog interesa. Višegodišnje interesne štetočine književne djelatnosti i trovači javnog prostora su besmislenim predlogom Ministarstva Finansija CG dobili su svojih pet minuta kako bi hinjeći demokratiju i civilizovanost svijetu predočili svoju lažnu moralnu veličinu iza kojeg kriju svoj karakter. Ako odnos prema knjizi, bilo da je literatura u pitanju beletristička ili društveno- ili prirodno-naučna, treba nešto da bude od javnog interesa onda je neophodno da bude i u javnom vlasništvu pod budnim okom čitalačke i spisateljske zajednice.

Mato Kankaraš