Bosiljki sa zahvalnošću

Poseban povod da se preporuči knjiga ovakve sadržine leži u nedoststku spremnosti savremenika da promišljaju i tretiraju probleme sadašnje i ovdašnje Crne Gore. Priča o onome što je socijalna ili politička ili nacionalna problematika je ili oda i pohvala u tom smislu široko prihvaćena i razigrana, ili u suprotnom rizični „alapački“ egzercir. Strogo je omeđen prostor u kome bi moglo da se čuje ono što se smatra glasom naroda. Moglo bi se reći da najviše u okviru kolektivnog osjećaja savjesti, u koliko takva kategorija uopšte postoji u našem društvu, ovakva vrsta publicistike nalazi adekvatno mjesto.
Jedna od glavnih dilma Autorke ove knjige bila bi: da li smo baš mi, stasavajući kroz razna vremena i nevremena ono odabrano pokoljenje kojemu se pruža prilika da ugleda „divno cvijeće“ na grobovima dalekih predaka iz pjesničke vizije našega Vladike. „Na grobu će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje.“ Tu se stvara mjesto zebnji: da li u Crnoj Gori uopšte više postoje impulsi i identitetske odrednice u kojima žive prađedovski zavjeti makar u primisli, u svojstvu zadnje odbrane pred otuđenošću, i bezličnošću…
Naša Spisateljica pokušava preko tri žene da na majčinski način inicira čitavu rukovet tema koje mladi (i ne samo mladi) ne umiju da objasne, jer im ne mogu sagledati korijene ili uzroke. Duboko svjesna da je društveni sunovrat nastao krajem XX vijeka ostavio najteže posljedice upravo na mladima (obrazovanju, opštoj kulturi, sudbinama), ona ih moli i izaziva da ponešto oslušnu. Svjesna novih trendova, odbojnosti prema knjizi kao demodiranom načinu komunikacije, Bosiljka se dovijava, da u kratkim formama, često svojevrsnim krokijima, saopšti naoko vrlo raznorodne teme. U suštini to je samo jedna priča, jedan stav, ona priča koju smo jedino u stanju da pričamo i stalno dopričavamo. Iskonsko polazište svih, koji se ohrabre da krenu  stazama umjetnosti je da su upravo baš oni na tragu prave riječi i kopče sa spolješnjim svijetom. Naslovna rečenica: „Đe ste crnogorci ne bilo ve?“ je upravo jedna od onih izabranih riječi ili leleka upućenih sunarodnicima u čijim je prsima „umrla sloboda“. U svojoj iskrenosti i nesebičnosti Autorka hrabro i namjerno prkosi pravilima prostora u kojemu živi. Ona upire prst u ono što ne želimo da vidimo, svjesna šta je čeka od onih koji vjeruju da je prst baš u njih uperen. Sasvim je u stilu naših naravi da Bosiljku, umjesto komlimenata, sačeka poduža kolona uvredljivih epiteta i idioma iz naše bogate dijalekatske baštine rezervisanih za žene koje umjesto da stoje u stavu ovčjem hoće da stoje u stavu „lovćenskom“ kako se govorilo u zlatno vrijeme liberalnog patriotizma.
Po modelu slikovitih objašnjenja Bosiljka je uz neku lojanicu ili uljnu lampicu skrozirala Crnu Goru na neki topli, skoro materinski način, kao da bi jako i nemilosrdno svijetlo, punjeno evropskim baterijama moglo ostaviti neku mnogo grubu i nezacjeljivo pesimističku sliku.
Ova literatura bi se takođe mogla svrstati u dnevničko-publicističku vrstu sa vidnim prisustvom autobiografskog i pored toga što su formalno naratori tri različite ličnosti. Ako na ovakav način tretiramo ovaj tekst otvara se prostor za polemiku sa Autorkom, koja bezuslovno voli svoju domovinu, ali u svom „ludom materinskom srcu“ nalazi premalo optimizma za trenutak koji živimo. Ona se stalno pita zašto smo onesposobljeni, kako da ne umijemo da volimo kad imamo koga? Pravo da postavlja ovakva pitanja ova ženska glava, stekla je svojim dosadašnjim vrlo konkretnim angažovanjem i neumornim radom, ne štedeći sebe kao da ima devet života.
Časopis za djecu „Vjeverica“ u vremenu u kojemu je izlazio ili preciznije djelovao bio je pravo blago. Malo se intelektualaca tada dosjećalo da se išta može činiti. Većina je uglavnom prihvatala tezu da treba sačekati da se sve samo uruši i prođe.
Bosiljka se upravo u takvoj situaciji usuđuje, da kao kroz igru nagovara osnovce da skupljaju naše dijalektizme i arhaizme. „Vjeverica“ se usuđuje da ispriča koju prikladnu pričicu o običajima i istoriji naroda „kojega nema“. Naša djeca su tada znala više podataka o Eskimima nego o Crnogorcima. Samo je onaj, ko je tada radio u prosvjeti mogao znati koliko je to što je radila „Vjeverica“ bilo opasno. Spisak tzv. Bosiljkinih „drskosti“ iz toga vremena je poduži. Ona je znala, kako se to moderno kaže, kojoj se ciljnoj grupi obraća. U njenom djelovanju vidno se osjećalo prisustvo svijesti da Crna Gora tone.
Svojim ženskim snagama zavirala je da nešto pomogne, da ne sjedi skrštenih ruku „u ognjen čas“ kako kaže Đura Jakšić. Intelektualni i emotivni naboj i razmišljanje o ovim prostorima rezultirali su i njenom knjigom „Komunikacija među ljudima i narodima na području Crne Gore“
Ovaj spisateljski napor se ne može podvesti pod kategoriju koju vole da kvalifikuju kao damski odnosno ženski rukopis. Naprotiv, leksika u njenoj knjizi je često, čini se, namjerno gruba, primjerena osjećaju da dolazi vrijeme suštinske izdaje i otuđenja, da faljiva „rukah i snaga“ i da naš tužni vladika Rade ponovo ostaje: „sirak tužni bez iđe ikoga.“

Radmila Cerović

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1491

Objavio dana svi 5 2011. u kategoriji Književni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN