Besudna zemlja

Slom crnogorske države nije zatulio junačke i čovječne sile, ali kao da podjario one druge – nasilničke i ničim neopitomljene i neobuzdane. S nesrećom čitavnog naroda kao da su došli i one druge nedaće. Ili sam ih ja tek tada opazio? Ljudi su se prozlili i propoganili – jedan drugom ne da vazduh da diše. Bestiluci i poganluci u kući, u selu čine da se na čas zaboravi sama narodna nesreća. Ova opačila su naša, crnogorska i kućna. Ako bi se s okupacijom ona i umnažala, opet bi ih austrijska sila u sebi donijela i ulila u naše ljude. Nosili su oni to u sebi, trebalo je samo stege da popuste. Stric Lazar je naročito neumoran i u svakome zlu i pokoru nad ukućanima. Lazar je imao neku durljivu kobilicu koju je zakučio negdje u ratu. Pošao on na njoj u Kolašin i – kad hoće nesreća – primijeti u kraj puta sapun, stvarčicu primamljivu za seljaka. On se skine s kobilice da dohvati sapun, ali ovaj je bio podalje, preko jarka. Dok se on tako baktao da ohvati sapun, kobilica se otrgne i udari u trk niz rijeku, niz lugove, lomove i jazine. Kad je nije mogao stići, Lazar se vrati kući, ljut i namrgođen, psujući i kunući i kljuse i sebe i sve što mu na jezik dođe. Njegova kći Rosa, tek zadjevojčena, prekorjela ga je što nije pripazio na kobilu, kad zna kakva je. On kao da je jedva čekao da ima na koga da iskali bijes. Psovao je i tukao. I svoju ženu. A kako je Rosa plakala, njega je to još više razbjesnilo. Uvukao joj je crne vitice u vrata, pa ova zatvorio i počeo da je gazi nogama. Tada se pokrenula i moja majka i otela djevojku. Djevojka se nije drala nego je jedino plakala i plakala, uvlačeći pod maramu crnu kosu koja se stalno prosipala. Uskoro je stric Lazar, ozlojeđen, napušio i zemlju i kuću i otišao sa ženom, s mlađom kćeri i mlađim sinom u Metohiju. Starija kći Rosa i stariji sin su se skrili, da ne bi pošli s njim i ostali su kod nas. S Lazarom je otišla i ona zlokovarna kobilica, na radost sviju. Ali, ona velika nepravda i tuga Rosina nijesu otišle sa stricem. Stric Mirko se još gore prozlio, iako ponajviše prema samom sebi. On bije i razagoni po selu svoje kćeri, odavno već udate. Jedna od njih koja mu je zloćom najviše ličila, zaziva ga s kraja na kraj sela, da dođe i zasuče brkove, pa da je poljubi u – sramotna mjesta, koja ona nabrajava ne dirajući riječi. Čitavo selo uzima bruku i grdilo od toga. Mirko je odagnao i svoju ženu, već staricu, i ona je dobježala nama, u sred studene noći. Sav oronuo, on ipak divlja po selu, neumoran u nastranju na ratne udovice. Njegova žena veli za njega da je on u tome pas i da bi zmiju u oko napastvovao. On zamrče i osviće na konju, u divljem nemiru i lutanju. Čazben, on rasipa; ijedak, on se kavži. Uskoro je stric Mirko zdimio u Nikšić, na starevinu, da kod rođaka predevera okupaciju, ne smirujući se ni tamo ni trenutka. Mnogo zla i tuge unesreći narod moj. Da se uskoro nije vratio i otac kao da ničeg ne bi bilo, lijepo i nježnog u životu. Ja sam tek sada jasno oca uočio, iako sam odavno znao za njega i osjećao njegovo stalno prisustvo, uprkos ratu i daljini što su nas od njega odvajali. On je došao na visokoj i vitkoj bedeviji, i sam vitak u suroj uniformi, sav utegnut, u čizmama i s revolverom o pojasu, za koji se hvalio da mu ga Austrijanci nijesu dirali, iako su ga nausput sretali. Otac je bio mršav i sav nekako smeđ i lak, kao vuk koji trči i trči gorama. To mršavilo i ta lakoća činili su ga ljepšim, a i nježnijim prema nama. Uželjen djece i kuće, kao da nije umio da se raželi. On je ratovao u Albaniji – u stvari držao je red u okupiranoj Metohiji, neprestano se tukući pobunjenicima Arbanasima, i na kraju Austrijancima, koji su stigli i tamo, goneći istrošenu srpsku vojsku.