Antika u kosovskom maniru
Nastavlja se običaj balkanskih reditelja da antičke mitove postavljaju na scenu. Naravno, ne u strogom smislu – reditelji često tumače vrlo svojstveno te mitove pa neminovno dolazi do lomljenja antičkog pozorišta. Ovakav postupak nipošto nije loš, već može imati veoma plemenitu odliku – ali predstavlja dvośekli mač. U svakom slučaju, Jeton Neziraj i Stefan Bodroža se nijesu pokazali na visini zadatka.
Ulazak publike u salu bio je propraćen neobičnom i poprilično obećevajućom scenom. Mogli smo viđeti jednu čudnu i polupokretnu napravu koja je bila neka vrsta scene u sceni . Uz pomoć jedne poluge mogla se zavrćeti oko sopstvene ose dok je na njoj bio kauč i nekoliko stolica. Prvi dio ove predstave bio je smješten na pomenutom dijelu scenografije. Ovako uređen prostor je jako prijazan za oko taman onoliko koliko je praktičan pri promjeni cjelokupne scene. Početak predstave je obilježila mrtva Efigenija koja je hodila slobodnim dijelom scene prekrivenim kaputima i košuljama. Odila je od jedne do druge košulje ili kaputa i katkad neurotično uzimala jednu te drugu. To je očigledno bio tužan prikaz ratnog užasa koji je duboke ožiljke ostavio. Nije bilo toliko teško naslutiti da se je zrak predstave bio prezasićen domaćim i skorašnjim ratnim užasom. Ovo je prva greška koju je sebi dopustio Neziraj – toliko je ova predstava bila u nekoj ulozi koja nameće stav povodom naših još nezaboravljenih patnji da je izobličila sami mit o Elektri koji je centralna tema ovog igrokaza. Prva scena nam je prenosila neku vrstu zgode u nekakvom motelu čiji je vlasnik otišao u rat. Gostiju nema, nako dvije kukavičke blese, koje se glumatajući pravdaju jedno pred drugim zbog šta to svaki ponaosob nije otišao u rat. Od preostalih likova tu je čistačica, žena suvlasnica i njen ljubavnik. Prisutna je i Elektra, koja je skrivena ispod neke deke – ona se tek otkriva kad joj dolazi otac kojega ona voli. Zbog ovoga je i važna okretna scena koja je dočaravala da se radnja dešava u dvije sobe istovremeno.
Kitemnestra je predstavljena kao ponižena i podla žena koja je izmučena dugogodišnjom pokornošću u kojoj je nalazila neko odvratno zadovoljenje. Liše ovoga ona nije pokazavila nesojskog već više mrčeničkog karaktera. Posebno je pitanje je da li je takav lik, kakvim je ona prikazana bila, bio spreman na čin ubistva. Njene pobude za ubijanje Agamemnona su bile čudne u svojoj odvratnosti i niskosti. Jasno se moglo viđeti da joj je dosta bilo njenog ropski poniženog bračnog života u kojem je, po prikazanju sudeći, uživala. Nasilna udaja njene šćeri-samoubice Efigenije, koju je Agamemnon izvršio i činjenica da je on Klitemnestru ocrnio u očima svoje đece dovelo ju je na prag ludila . Dolaskom njenog muža ona je konačno odlučila da izvrši ubistvo. Agamemnom je, po tonu i silovitom karakteru, strašno podsjećao na Arkana, ili nekog srodnog ratnog zločinca iz „naših“ devedesetih.
Ubistvo Kasandre, koje je uslijedilo poslije ubistva Agamemnona, je vjerovatno jedan od najglupljih scenskih događaja crnogorskog pozorišta. Kada je kriknuo Agamemnon kojemu je život pred oči izmicao, potaknuta strahom je pošla Kasandra da vidi šta se desilo. Došavši na svršen čin, samo je još mogla viđeti mrtvog Agamemnona pored kojega je skutrena (zgučena, povijene glave) žena njegova sa krvavim nožem. Ona se ničega tu prepala nije iako je malo prije toga ośećala strah i mržnju spram Agamemnona. Uopšte se ne obazirući – ona zagrli izdahnulog Agamemnoma te je Klitemnestra nožem probode. Ovako je nedosljedna scena je sasvim prirodno i izvještačena.
Samo ubistvo je prouzrokovalo propast motela, pošto su sve pare spiskali Klitemnestra i njen ljubavnik Egist dok su sami bili nesposobni za vođenja takve ustanove. Lik Elektre onda počinje da poprima nešto obličja jer se tek otad iole upoznajemo sa njom. Scenografija je poslije ubistva Agamemnona počela da se radikalno mijenja: postavljena je konstrukcija u obliku stražarskog tornja na kojoj je stajala Elektra s puškom i u vojničkoj uniformi osmatrajući sve oko sebe i vrijeđajći majku za koješta. Kasnije je došao Orest koji je u Berlinu promijenio pol i udao se (za Pilada?) te je odlučio da svrati u rodni kraj sa mužem. Sljedujuće scene su se bez reda i poente nizale. Nije se mogao naslutiti razlog tolikom odugovlačenju kad je rasplet visio u vazduhu. Orest je ubio majku na nagovor sestre i mrtvog oca, iako je u njegovoj svakako podloj namjeri presudilo vrijeđanje kojim je obasut bio od strane spostvene majke. Potonje scene su dale neuvjerljiv prikaz Orestovog kajanja koje je ispunjeno idiotskim detaljima jedne gozbe koju je on izvukao kao konj ili magarac. U gozbi su učestvovali i živi i mrtvi – sve pomiješano. Zna se da je usljed naknadne savjesti moguće da čovjek zađe ako ne u ludio onda na njegov rub. Ipak, ova scena to nije oličila. Ovđe je sve počev od njegove sestre pa sve do čistačice bilo nepotrebno i zaludno. Na kraju predstave je Orest sve zapalio. Čistačica je jedina uspjela uteći iz zapaljenog motela govoreći da joj je od svega najžaliji radio i igračke iz kinder jaja. Sve ovo bilo je u skladu sa besmislenim zbitijem na pozornici.
Sve u svemu je Orest prikazan prenaglašeno slabašno i jadno – njegovo kolebanje u samom mitu je druge pobude imalo. Jedan od elementarnih propusta je što se nije znalo odakle dođe Orest i zašto je on bio onamo đe je bio. Imamo razna tumačenja ovog mita, te je reditelj slobodan bio po tom pitanju.
Posebnu pažnju zaslužuju Orestov muž koji je naoko bio namjeren za prikazivanje perverzneog zadovoljstva Zapada u otjelotvorenjima naših bolesnih stanja svijesti . Grubo uzet, ovaj lik je ispunjen nekom glupom kontradiktornošću, ali se jasno vidi njegova namjera da „prodaje“ taj Balkan koji ga na zgražavanje ćera.
Lik Elektre je nepravedno zanemarena junakinja. Elektrin kompleks nije bez razloga analog Edipovog kompleksa u ženskom svijetu. Ova suštniska tema je neiscrpan izvor nadnuća jer se stalno rađaju ljudi dok su ratovi sa sve svojim tekovinama ipak prolazni.
Gluma je bila na nivou predstave, što ne pravda njihovo glumatanje. Predstava je loša bila zbog teksta ali ju je glumatanje načinilo napornom i neizdrživom. Izgleda da cetinjski studenti nijesu naučili kako da se presele u lik i kako da ga sobom rode. Ma čak ni lik jedne obične čistačice nije doživljen bio! Fini maniri koji ćeraju kulturne i obrazovane da izbjegavaju jotovane oblike i forsiraju pravilni naglasak čak i pri glumljenju lika proste žene-čitačice – je samo suvišno i smiješno. Koliko pojedini nemaju osjećaja kazuje i trenutak kada Elektra sva ljutita silazi preko ljestvica sa svoje osmatračnice vrijeđajući Klitemnestru na sva usta. Nešto dinamično kao što je svađa usporavati postupnom radnjom (silaženje niza skale) je neprirodan glumački zadatak. Uzimajući u obzir da je Bane Popović zagospodario na Cetinju i u CNP-u, ne čudi što je njegova izvještačenost uzela maha kod većine glumaca.
Mato Kankaraš
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4343
Objavio