Anatomija jedne vlade

Ne možemo prečuti nedavne nakaradne političke promjene koje prijete da ugroze svaki segment našeg života. Dugoočekivani ekspertski predlog Vlade, mandatar Zdravko Krivokapić je, na naše iznenađenje, uskladio sa svojim religioznim ośećanjima i to po pitanju resora i izbora kadrova. Na osnovu broja novozavjetnih apostola došao je do sljedeće šeme:

Ministarstvo ekonomskog razvoja,
Ministarstvo kapitalnih investicija (sa energetikom i saobraćajem),
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede,
Ministarstva zdravlja,
Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta,
Ministarstvo pravde, manjinskih i ljudskih prava
Ministarstvo finansija i socijalnog staranja,
Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma,
Ministarstvo unutrašnjih poslova (sa težnjom da mu se pripoji Uprava policije),
Ministarstvo odbrane
Ministarstvo vanjskih poslova

Ipak je u mandatarevoj svijesti bogobojažljivi vjernik nadvladao inžinjera, posebno usljed smrti Amfilohija. Džaba se vadi na to da se ugledao na Vlade Finske i Holandije koje su bitno drugačije strukture. Pored toga, u Vladama ovih država nije neobično da jedno ministarstvo većeg obima ima i više ministara, ili da se za njih angažuju ministri bez portfelja.

U glupom i nasumičnom lijepljenju resora dobijeno je Četvoroministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta. Kao da ih nemamo đe a glupo nam je da ih ukidamo pa ajde sve pod istu kapu kad su toliko nebitna. Opravdana nada da će predavačko i inžinjersko iskustvo novog premijera barem omogućiti bolje dane za prosvjetu i nauku potpuno se rasplinula, ovim glomaznim predlogom.

Da bi „umekšao“ svoju teoriju organizovanja Vlade, Krivokapić je dodatno elaborirao nacrt ovog ministarstva. Veli sportistima treba manje domaćih ljudi pa zato valja sastavit ove resore. A kultura je tu da bi se, na primjer, pozorišne predstave pravile od školskih lektira! Još je trebalo da predloži da povremeno glumci ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta zaigraju za fudbalsku reprezentaciju.

Da promašaj bude potpun, ovo četvoroglavo čudo je namijenjeno profesorici Filološkog fakulteta u Nikšiću dr Vesni Bratić zbog njenog „bogatog i neosposnog iskustva u prosvjeti i nauci“. U pitanju je doktorica angloameričke književnosti iz Trebinja koja je diplomirala u Nikšiću 2000. godine, magistrirala 2007. u Beogradu đe je i doktorirala 2012. godine, dok je godinu nakon doktorata počela da predaje u Nikšiću.

Po podacima sa Univerziteta Crne Gore objavila je, dosad, sedam naučnih radova iz objasti književnosti, koji su uglavnom retrospektiva srpske književnosti na engleskom jeziku ili uporedne analize srpske i angloameričke književnosti. Između ostalog jedan rad oneobičava zastarjeli automehaničarski

sleng kojim se prave analogije između žene i auta. Zašto se ova gospođica sa svega sedam godina radnog staža u visokom obrazovanju koja se ne razumije u metodologiju prirodnih nauka niti se bavila ozbiljnim prevodilaštvom, predstavlja kao najbolja, među nama, za prosvjetu i nauku?

Možda zvuči neobično, ali Crna Gora ima fantastičnih naučnika i prosvjetnih radnika koji ne izbijaju na viđelo od dnevnog političarenja. Da se Zdravko osvrnuo na svoj matični Mašinski fakultet našao bi deset boljih kandidata za ovo mjesto. Da je promolio nos i po ostalim tehničkim fakultetima vidio bi da je jedino nastavno vijeće PMF-a stalo u odbranu visokog obrazovanja 2016. godine odbacujući idiotski koncept novih studija.

Pod prijetnjom oduzimanja licence osoblje je na brzu ruku nerado moralo da sklopi neki novi program. Revanšizam Rektorata prema PMF-u zbog kritikovanja reformi se ośetio ubrzo – izbor Stevana Šćepanovića za dekana PMF-a je protivzakonito poništen od strane Upravnog Odbora UCG s ciljem uništavanja ugleda ovog čovjeka. To je izazvalo nezadovoljstvo studenata koje je nažalost amortizovano prije nego što je moglo da preraste u nešto ozbiljnije. Hrabrost profesora koji su se odvažili da se suprotstave sili trebalo je nagraditi a ne zanemariti.

Zdravko Krivokapić se pomenutih događaja ne śeća pošto se ni sam nije glaskao tada već je služio kao rukovodilac Centra za doktorske studije u rektoratu Radmile Vojvodić. U isto vrijeme je naša emancipovana četvoroministarka svoje slobodoumlje pokazivala prizemnim nacionalističkim ispadima, religioznim metanisanjem i javnim zagovaranjem rušenja mauzoleja čime je postala predmet društvenih mreža, dok je konkretno zamjeranje vješto izbjegla.

Obrazovanje u Crnoj Gori zadnjih trideset godina postojano propada i jedino bi ga drastični zaokret, koji je sad potpuno blokiran, mogao sačuvati od potpunog srozavanja. Vidan doprinos je dala bolonjska reforma koja je povukla mediokritetizaciju visokog školstva, pošto navodno nijesmo zreli da ravnopravno učestvujemo u tom famoznom evropskom prostoru visokog obrazovanja. Ministarstvo prosvjete jedino može valjano voditi čovjek sa dugogodišnjim radnim stažom u prosvjeti koji je za sobom ostavio određeni broj školskih udžbenika. Po dosadašnjim podacima vidimo da Bratić samo to ne može da iznese, a kamoli da se pozabavi još i naukom i kulturom i sportom.

S druge strane, imamo čak tri resora koji se bave ekonomskim pitanjima što je više nego u Francuskoj. To su: Ministarstvo ekonomije (ili ekonomskog razvoja), Ministarstvo finansija i Ministarstvo kapitalnih investicija. Ova prva dva se standardno javljaju u svakoj vladi svijeta, međutim ovo treće je nepotrebna i glupa novina koja će samo stvoriti konfuziju. Kako mogu biti kapitalne investicije mimo ekonomskog razvoja i okle ovakve investicije u vrijeme potpunog ekonomskog sloma? Da pometnja bude viša, u ovo novoministarstvo potpada energetika i njemu je pripojeno Ministarstvo saobraćaja. Pored toga, Ministarstvo finansija rukovodi i socijalnim staranjem iako su potpuno nesrodne djelatnosti u pitanju.

Stvoreno je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma! Iako je svaka od ovih djelatnosti ponaosob od velike važnosti, uklopiti ih u jedno ministarstvo je gotovo nemoguć poduhvat. Teško da postoji čovjek koji je dovoljno kvalifikovan za svaku od ovih djelatnosti istovremeno. Energetika i ekologija ovđe nijesu predviđene da imaju dodirnih tačaka. Kao što rekosmo, saobraćaj je rabota Kapitalnih investicija a ne prostornog planiranja. Isto tako ni upravljanje vodama ne spada u Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma – nego je i dalje stvar Ministarstva poljoprivrede! Iako je u nazivu ekologija – šumarstvo je stvar drugog ministastva! Prikladniji naziv bi bio „Ministarstvo izgradnje i gradskog zelenila“, pošto im nije preostalo više nadležnosti.

Prirodno je da Energetika spada pod Ekonomski razvoj, jer je u pitanju glavni resurs za pokretanje privrede. Zbog toga bi trebalo upravo unutar ovog resora da postoji Direktorat ili Sekretarijat za održivi razvoj – jer energetika najviše uništava ekosistem. Najveća rana crnogorskoj privredi je zadata lopovskom privatizacijom koju je Zapad nadzirao i od koje je propatio maltene cio istočni blok poslije pada komunizma. Shodno tome bi revizija ove ekonomske tranzicije bila od najveće važnosti. Umjesto toga, uzima se kao zagarantovano da je crnogorsko blagostanje ostalo da čami po računima bahatih pojedinaca. Kao i mnogo đe u svijetu korumpirani političar nije svjestan svoje gluposti i ograničenosti kad u ime naroda proda državno dobro. Iznos koji on dobija za pojedinca je mnogo a za cio narod je ništavan, a još je ništavniji u poređenju sa blagostanjem koje se iznosi iz države. Jedino što je Crnoj Gori ostalo od jedne perspektivne privrede nakon 30 godina je nekoliko preduzeća i sektor ugostiteljstva. Jedino rješenje za ovu sumornu sliku koju zatičemo danas a koje nam je saopštila nova većina – nova vlast su „nove investicije“, iako je upravo to metodologija „pokojnog režima“.

Isto tako, prostorno planiranje je pitanje infrastrukture o čemu se mora voditi cjelovita briga – a ne kao dosad da prvo pravimo zgradu a onda se dovijamo kuda ćemo ulice, priključke za struju, vodovod i kanalizaciju. Dosadašnji model djelimične odgovornosti je omogućio kompanijama poput Čelebić, Normal, Zetagranja, Volvox, Neksan, Carinvest, Bemax i ostalih da „valorizuju“ javni prostor tako što ga uništavaju.

Takođe Ministarstvo javne uprave ostaje i dalje đe jeste. Kome nije jasno što je naša javna uprava: to je pusta birokratija koja prožima svaku djelatnost državnih organa. Ono treba da bude sveprisutni način upravljanja za koji su službenici obučeni a ne resor. Bukvalno jedini zadatak ovog našeg ministarstva je da izmišlja radna mjesta i preuzima odgovornosti neobučenih službenika, i tu tradiciju izgleda nećemo iskorjenjivat skoro.

Nedostatak koji se najmanje u javnosti čuje jeste nepostojanje Ministarstva rada što je svakako presedan. Dosadašnje Ministarstvo rada se odlikovalo visokim stepenom neozbiljnosti zbog čega ga je trebalo ozbiljno prestrojit – ali ne potpuno ukinuti, izdijeliti i pripojiti drugim ministarstvima. Ono bi trebalo da vodi najveću brigu o ljudskim resursima kojima raspolažemo, i da bude uzdanica radnika da ga tržište i kapitalisti ne ekploatišu.

Dakle, dobili smo predlog koji loše podražava uspješna rukovodstva na koja se navodno ugleda, nefunkcionalno i protivrječno spaja jedne a razdvaja druge resore, ne umanjuje bitno administraciju i marginalizuje značajnije oblasti – a namijenjena su već iskompromitovanim pojedincima koji su ovjereni od strane MCP. Naime imamo sljedeće zvanične podatke: Vladimir Leposavić, član pravnog tima Mitropolije crnogorsko-primorske, predložen je za Ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava; kandidatkinja za Ministarstvo zdravlja Jelena Borovinić-Bojović je liječila Amfilohija; Ratko Mitrović je projektovao Hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici; brat kandidata za ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića sveštenik je Srpske Pravoslavne Crkve i živi u Beogradu. Nezvanično imamo sljedeće podatke: predloženi ministar finansija Milojko Spajić je sestrić episkopa dioklijskog Metodija; pomenuta kandidatkinja za ministarstvo zdravlja još je i snaha episkopa buenosajreskog i centralnoameričkog Kirila Bojovića dok za Vesnu Bratić čujemo od lokalnog stanovništa da joj je mandatar tetak.

Daleko od toga da je ijedan od pobrojanih pojedinaca u periodu užasnog upravljanja dosadašnjih vlasti javno istupio. Štaviše, poprilično su se okoristili od tekućih prilika: Ratko Mitrović je projektovao maltene svaku minihidroelektranu čiju je izgradnju narod spriječio; Vesna Bratić je na predlog rukovodstva DPS-a stekla crnogorsko počasno državljanstvo; Jelena Borovinić-Bojović postala je načelnica pulmološke klinike KBCCG tokom vladavine DPS-a. Sve su ovo postignuća koja se u našem jadnom sistemu ne mogu postići bez nekog jakog uporišta u DPS-u. Pojedinci poput ljekarke dr. Milene Samardžić- Popović, osnivača Nezavisnog sindikata doktora medicine; prof. dr Mare Šćepanović i uopšte profesora PMF-a koji su nastojali da spriječe nakaradnu reformu; arhitekata Miodraga Miška Bajkovića, Aleksandra Ašanina, Borislava Vukićevića kao i arhitekata iz udruženja KANA; aktivista poput Darka Stijepovića, Mikija Mitrovića, Vlatka Kadića, Miloša Krivokapića, Omera Šarkića, Duška Vukovića, Katarine Sarić, Damire Kalač i mnogih drugih – su svi ostali nevidljivi u poređenju sa oprobanim kadrovima Mitropolije crnogorsko-primorske čiji je dugogodišnji najveći finansijer bio Aco Đukanović. Ne, mandatar prije nađe eksperta u polovnim političkim analitičarima poput Sergeja Sekulovića koji je poslije završene turističke srednje škole nekim čudnim spletom okolnosti uspio da završi Pravni fakultet u Podgorici pa kasnije cio radni vijek proveo po NVO sektoru umjesto u advokaturi. Kako čovjek ovakve „struke“ može da se izbori sa kriminalcima? Smoriće ih panel diskusijama o EU integracijama, političkim analizama i pregledom štampe dok ne počnu jedni druge da potkazuju? Oportuna pojava Olivere Injac garmiš-partenkirhenskog obrazovanja koja je „zauzela“ fotelju deset minuta prije konferencije za štampu je svojevrsna smiješna priča koja nije vrijedna ozbiljnije analize. Inače, Garmiš i Partenkirhen su dva južnobavarska gradića koji su po Hitlerovom nalogu spojeni u jedan zarad Zimskih olimpijskih igara 1936. Garmiš-Partenkirhen danas broji svega 25 hiljada stanovnika i nema univerzitet, a kako ima određeni strateški značaj tu je otvorena ’93 vojna škola univerziteta specijalističko zvanje.

Stiče se utisak da je jedino funkcionalno što može izaći iz ovog kabineta jeste da Mitropolija crnogorsko-primorska, odnosno Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori uopšte, ima potpuno neupitan pravni i imovinski status. Niko se neće teretiti za „pola popovi pola kumovi“ građevinske egzibicije, drsko prepravljanje viševjekovne kulturne duhovne baštine i samovlasno mijenjanje podataka katastra niti će se se zaći dublje u preduzetničko-crkveno djelovanje i poslovne veze crkve sa pokojnim režimom, otvoreno širenje mržnje i netrpeljivosti od strane crkvenih velikodostojnika ili u to što kriminalne pojave kao Dake Davidovića, kuma Zdravkovog, grade manastire i davaju izdašne prihode crkvi. Hagiografskim postupkom se odvratna crkvena novogradnja svodi na „borbu za očuvanje svetinja“, preduzetničko djelovanje na „a šta ćeš i oni od nečega moraju živjet“, širenje mržnje i netrpeljivost „oštrija riječ“ dok će kriminalne pojave među vjernicima biti „pokajnici“.

Posebna pojava su „građanistička“ i intelektualna pravdanja i racionalizovanja ovog neozbiljnog predloga. Otvorena kritika smatra se bogohulnim i izdajničkim činom. Jedan politički subjekt koji čini aktuelnu većinu, a čije ime izostavljam, izgradio je uporednu platformu vlastitih članova i nezavisnih intelektualaca od kojih nijedan nije zavrijedio pažnju Z. Krivokapića. Ovi su takvu kvalifikaciju zbog političkog taktiziranja glatko progutali.

U Crnoj Gori postoji ili pojedinac ili gomila dok zajednica nije pravilno formirana – a to se i na ovom primjeru potvrđuje. Plitki populizam razjarene gomile navijačke svijesti prijeti da izije iskrene nade i entuzijazam pojedinaca koju mogu doprinijeti da se ovaj demokratski trenutak pravilno iskoristi. Umjesto toga, nova većina koja je ostvarila pobjedu još se nije otrijeznila ośećaja epohalnog postignuća u crnogorskoj demokratiji dok slijepi intelektualci povlađuju glupim rješenjima koja vode u sunovrat.

Mato Kanakraš