”Alkohol, marihuana, tablete i ostali prizemni surogati nadahnuća…”

Povodom današnje promocije romana „Šćer“ objavljujemo mišljenje Snežane Rovčanin, dipl.psihologa i porodičnog sistemskog psihologa u edukaciji.

„Kao radoznali čitalac koga neizmjerno interesuje rad sa adolescentima i porodičnim relacijama i obrascima ponašanja, sa nestrpljivošću i halapljivo sam čitala bolne rečenice nesrećne majke i izgubljenje kćerke. Ljutnja, razočaranje, srdžba, tuga, a nadasve empatija! Osjećanja koja su mi ispunila dušu, tijelo i um čitajući ispisan na papiru život dostine današnjice. Koristim priliku da još u uvodnom dijelu ukažem da bi bilo od značaja popularizovati knjigu u školama, fakultetima, porodičnom okruženju, na ulici i kafićima… Mišljenja sam da je potrebno preporučivati  kako bi bila knjiga kao opomena onima koje može zadesiti ista ili slična dešavanja, a pomoći onima koji se grčevito bore misleći da su jedini na svijetu koji imaju one bez duše jer kako autorka navodi o zavisnici “da ima dušu ona bi od života napravila radost”. Kroz konkretne i jasne prikaze autorka nam ukazuje na različite hijerarhijske nivoe koji pogrešno vladaju u društvu; dala nam je cjelokupni uvid u kretanja posrnulih mladih ljudi, kao i reakcije njihovih najbližih, prijatelja, šire društvene zajednice… Nevješto pišući ove redke, u glavi mi je kočnica da se suzdržim od naširokog analiziranja likova što ova knjiga nudi. Priznajem, veliki izazov!  Ipak, dozvolite mi da izdvojim  segmente u moru inspirativnih hipoteza i priznanja.

Nevjerovatno je i vrijedno divljenja kako je autorka predstavila različite oblasti koje utiču na razvoj pojedinca, prvenstveno mlade, (ne)zdrave osobe. Odsustvo očeve figure, orjentisanje majke da uspješno izvrši što veći broj uloga (supruga, njegovateljica, prijateljica, koleginica…), disfunkcionalni partnerski odnosi, neuspjesi u ulozi roditelja, rivalstvo među članovima porodice, izmicanje prijatelja u  situacijama kada je potreban podrška i razumijevanje; izvitoperen sistem vrijednosti, kulturološki kontekst crnogorskog društva, nedovoljna ažurnost određenih institucija; neznanje, strah, kompleksi, dovelo je do toga da se Marela osjeti nekompetentnom, nepoželjnom, nedostojnom i odlučuje se da se „pokaže“ kao neko ko je slobodan i priznat tako što počinje trovanjem svoga bića konzumirajući psihoaktivne supstance i alkoholna pića. Nesrećna majka Jovana  istrajno pokazuje „zube“ u borbi sa krvnikom kojeg je sama rodila. Misleći da je osuđena da bije bitke sa suprugom (zbog nesposobnosti, straha, njegove isključenosti iz porodičnog života, prebacivanja krivice, konstantnoj težnji da kazni suprugu tako što će za saveznika pridobiti kćerku), „slika i prilika“ oca Marela je pokazala egal poziciju u odnosu na svog oca. Čini mi se od značaja napomenuti moguće razloge njenog takvog postupanja. U romanu je vješto prikazano osvješćenje majke i priznanje osjećaja krivice zbog porodičnoh dešavanja, razumijevanje i opravdavanje Marelinog ponašanja. Nameću se razna pitanja. Da li je Marela htjela ponašanjem da kazni majku što je produžila agoniju ostavši u braku sa isfrustriranim alkoholičarem? Kako je učestalo slanje dvostrukih poruka, prvenstveno od oca, a kasnije i od majke, uticalo na razvoj pubertetskog bića? „Ti nisi dovoljno dobra“ pospješuje da  pokaže da je superiorna u uništavanju već narušenog porodičnog života? Da li visokorizično ponašanje omogućava da se porodica održi na okupu? Nevjerovatno je koliko ova priča otvara tema za razmišljenje! Bogatsvo ovog djela leži i u tome što je Jovanu, Marelu i ostale aktere lako sresti u našem okruženju. Koristim priliku da prikažem Jovane i Marele koje sam susretala tokom svog dosadašnjeg, skromnog radnog iskustva u školi, a neke od njih se poražavajuće dobro uklapaju u opis prikazan u knjizi.

Razlozi koji učenici navode kao povod za konzumiranje psihoaktivnih supstanci, a najčešće i alkoholnih pića, jesu: da se više smiju, da zaborave na probleme, da im nije dosadno, iz radoznalosti, da budu popularne face u društvu i slično. U suštini, to su djeca  koju krasi plemenito srce ali jačina poriva za nesvjesnim samouništenjem i nekompetentnost, dovode do likova čiji je život organizovan oko nabavljanja „robe“, pronalaženja mjesta gdje će se uzeti marihuana (ili nešto drugo) i kako obezbijediti novac za pomenuto. Čak više nije ni bitno da li će ih ko vidjeti kako puše marihuanu! Uvjerenja poput:

• „vutraši“ nisu narkomani,
• marihuanu mogu „bačiti“ kad hoće,
• da to nije droga jer ima ljekovita svojstva.

Kakve zablude! Žalosno je što su neki roditelji mišljenja da rekreativno uzimanje marihuane ne može naškoditi djetetu. Da samo Jovana ovo čuje ili upozna ove roditelje! Eto prilike da se naglasi njena žrtva, hrabrost, borbenost, ljubav za spasenje svoje kćerke! Lijepo bi bilo da se u svakom roditelju, profesoru, prijatelju, bratu, sestri, predstavnicima institucija, probudi i oslobodi Jovana. S druge strane, ima Jovana koje ulaze u moju kancelariju i vape za razgovorom. Onda učine da ostanem zamišljena vezano za nezavidnu poziciju i ulogu porodice, o nesvjesnim greškama koje roditelji prave, o pogrešnim izborima na koje se mladi odlučuju i to u našem popularnom potrošačkom društvu.

Ujedinjenjem i slogom (što Jovana nije imala u „borbi sa vetrenjačama“) se šalje poruka da ne puštamo izgubljenu djecu i njihove duše i da smo tu da ih usmjerimo, nasmijemo, ohrabrimo, učinimo društveno-korisnim i tako bitnim.

Osjećam veliku zahvalnost prema gospođi Bosiljki što je na sirov, surov i direktan način „bacila u lice“ prikaz  evidentnih problema na koje kao kukavice znamo da zažmurimo! Želim da Vaša knjiga dospje u ruke što većem broju ljudi i da iskoriste priliku da komentarišu o njenom značaju.“

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5332

Objavio Urednik dana pro 30 2016. u kategoriji Novinarstvo, Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst