Aleksandar-Leso Ivanović

Jedan od najpoznatijih pjesnika moderne crnogorske poezije na našem području, svakako je Aleksandar Leso Ivanović. Rođen je 21. novembra 1911. godine na Cetinju. No, datum rođenja za Lesa nije bio od velikog značaja. Jednom prilikom je rekao: “Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici da sam uopšte rođen.“

A. L. Ivanović potiče iz činovničke porodice, tako da je i on nastavio stopama svojih predaka, što je smatrao najvećom greškom  koju je u životu napravio. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Nakon četiri razreda gimnazije, stupio je u državnu službu.  Još kao mladić ostao je bez oca, braće i sestri. Živio je skromno, uz majku koja je bila domaćica. Pred sam drugi svetski rat se oženio. Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.

Zbog raznih nedaća koje su ga u životu zadesile, okrenuo se boemskom životu. Pisao je pjesme i to ga je ispunjavalo.
Za života je objavio dvije zbirke pjesama „Stihovi“  (1950) i „Čapur u kršu“ (1960). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak.  Njegove pjesme odišu ljepotom, nostalgijom, žalom za prošlim vremenima, tihom tugom zbog prolaznosti svega – ljudi i vremena.  Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je „Ljudi-sjenke“. Pošto je i on sam bio nenametljiv, tih, nije tražio mnogo, smatra se da je ovo i poluautobiografsko djelo. Pjesma „Kari šabanovi“  na nas ostavlja poseban utisak.  Možemo, makar na kratko, da se nađemo na karima, vozimo starim putevima uz kolsku škripu i slušamo priče Jovana Šabana, Lesovog druga koji mu je bio inspiracija za ovu pjesmu. Druga, s kojim je provodio kišne dane, sunčana jutra i modre sumrake.
Iza njega ostalo je još divnih pjesama: „Biljarda“ , „Poruka daljinama“ , „ Sužanj na kamenu“ , „ Jutra jugova“ , „ Jesen“ , „ Pohod na Crnu Goru“ , „ U susret nebu“…

A. L. Ivanović je bio čovjek tanane lirske duše. Bio je visok i lijepih crta lica, ali uvijek nenametljiv i skroman, nježan i tih. Volio je život, ali nije mogao da se pomiri s činjenicom da je sve prolazno, a povodom toga se u njegovim djelima osjećaju tuga i melanhonija. Rijetko kada je napuštao svoje Cetinje, ali kao što je i Miroslav Đurovic  rekao: “Pjesnik Aleksandar Leso Ivanović malo je putovao. Jedva je vidio more koje mu je bilo pod nogom. U Beograd je stigao tek pred kraj svog života tražeći lijeka. Ali je zato ovaj pjesnik, kao nijedan crnogorski, daljinu u duši nosio…” .

Na svijetu ima ljudi koji imaju neku čudesnu intuiciju. I Leso je bio takav, mogao je da osjeti stvari koje drugi nijesu mogli. Zahvaljujući toj intuiciji, jednostavno je znao da će dan njegove smrti biti nedjelja, što se i ostvarilo. Umro je 13. oktobra 1965. godine na Cetinju – gradu kojeg je rijetko kada napuštao, o kojem je pisao, u kojem su ostale njegove najljepše uspomene, u njegovoj domovini.
On je mir nalazio pišući pjesme u kojima je iznosio svoje nedoumice, zapažanja, strahove i činjenice. Kao plod njegovog pisanja imamo divne pjesme –  napisane srcem u kojima upoznajemo Lesovu blagu narav, pjesničku dušu i koje nas podstiču na razmišljanje. Čitajući njegove pjesme ispunjene dubokim unutrašnjim osjećanjima, uz prisustvo nostalgije i melanhonije, upoznajemo ljude, svijet, prirodu i same sebe.

Lesove pjesme će živjeti dugo, ako ne u čitankama i knjigama, onda u srcima i dušama onih koji su te pjesme sa pažnjom čitali i pronašli se u nekim stihovima.

Ivana Šekularac

POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junastvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

Pa zašto nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti – siromašice moja slovenska!

Ljudi-sijenke

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sijenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno,sa pola stakla,
ko li te razbi,šta ti je bilo?
da li te ruka kamenom takla,
il` dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozosko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Da li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhane komade tvoje spoji,
da li bi sliku još krila staru,
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama
u tebi vidim,dok s`lazi tama,
krajičak puta i golo polje.
…A kad zagledam malo bolje,
da li to vidim i sebe sama?

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1622

Objavio Urednik dana lip 20 2011. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst