Razgovor sa don Antonom

HG: Objasnite nam današnji status crkve svetoga Pavla i jeste li zadovoljni njegovom restauracijom, sadašnjim izgledom i namjenom?

Kotorska općina legitimni je detentor crkve sv. Pavla. Sve ono što su Francuzi nacionalizirali u Europi, a pripadalo je Crkvi, nije joj vraćeno. Nasljeđivale su to države sukcesori. Dovoljno je pogledati mnogobrojne sekularizirane samostane i crkve diljem Europe, na poseban način u Italiji. Imao sam prigodu pratiti završne radove na restauraciji spomenute crkve. Mislim da su radovi izvedeni lege artis, uz dosta ljubavi ne samo pojedinaca, već i više institucija. U svakom slučaju, ne samo grad, već i država, dobili su jedan reprezentativan spomenik kulture. Restauracija ovog spomenika nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bez obzira na stručne opservacije i primjedbe, ne bitno značajnijega karaktera. Što se tiče njezine namjene, osobno je smatram neadekvatnom, pa i kada je „polivalentna“.

Razumijem da demokracija zahtijeva prostore za diskusiju još od antičkih vremena. U našem gradu, onom pravom i jedinom u Crnoj Gori, takvih prostora sada imamo pet. Tri su bivše katoličke crkve, a sve tri nedovoljno iskorištene: Gospa od Anđela, sveti Duh i sada sveti Pavao. Gradski oci svaki mjesec radi vizualnog ugođaja i svetačke zaštite mogu se sastajati i izmjenjivati u ovim dvoranama pa kada im sveci dosade za rezervu ostaje opet dvorana Bizanti, a za svečanije sjednice Centar za kulturu. Republički oci imaju samo dvije dvorane: onu na Cetinju, gdje su podstanari i gdje započinju svoja prva zasjedanja, i drugu u Podgorici, gdje su redovita zasjedanja. Prije ili kasnije mora doći do zavisti pa će se završne sjednice prije godišnjih odmora vjerojatno morati održavati u Kotoru, prijestolnici kulture. Ni za koncerte ne nedostaje prostora. Tu su katedrala i sveti Nikola, a ako još treba i sveta Klara, osobito za baroknu muziku, ne računajući ovdje sakralne prostore izvan grada. Koncertna dvorana sv. Duha ponekad je i prevelika za muzičke događaje.

Osim toga tu su kotorske pjace i pjacete koje su jako akustične za veće glazbene manifestacije. Prčanj je Bogom dan za nastupe filharmonije, u slučaju vremenskih nepogoda. Crkva je samo u transeptu široka 24 metra i može primiti dvije tisuće ljudi. Za izložbe imamo tri galerije, a ponekad i Pomorski muzej preuzima tu funkciju. Uz to postoji i jedna privatna galerija koja posjetiteljima otvara vrata jedanput na godinu. Imajući sve ovo u vidu nije mi jasno što će nam ono „polivalentna“ za sv. Pavla kad je sve „valentno“ prisutno u gradu ili njegovoj bližoj okolici. Mišljenja sam da je tu bilo priličnije mjesto za prezentaciju Kotorskog lapidarija koji je jedan od najznačajnijih na cijeloj istočnoj Jadranskoj obali i koji je zadivio desetine tisuća posjetilaca kada je jedan njegov dio bio prezentiran u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2009. godine. Tu je mogao biti muzej čipke i crkvenoga liturgijskog ruha. Prisjetimo se, Kotor je do juče imao samo jedan jedini muzej dok nije otvoren Muzej sakralne umjetnosti pri Kotorskoj katedrali, i u najnovije vrijeme Muzej mačaka. Možda se u ovom drugom dijelu moga odgovora potkralo i malo dobronamjernog sarkazma, ali samo s tim ciljem da čitatelju istaknem kako je namjena prostora neadekvatna.

HG: Jeste li bili pozvani na svečano otvorenje i zašto nitko od predstavnika Crkve nije bio prisutan?

Osobno nisam bio pozvan. Biskup jest, ali se pozivu nije odazvao. Ne znam radi čega je tako postupio. Talijani imaju jednu izreku koja glasi: Assenza piu acuta presenza = Odsutnost je najvidljivija prisutnost. To pokazuje i dokazuje Vaše pitanje. Učinio bih isto da sam bio pozvan. Ne zato što mislim da se sve oduzete crkve trebaju vratiti, obrnuto, mislim da to ne bi bilo učinkovito. Crkva ima dovoljno, pa i previše liturgijskog prostora. Upravo vođeni tom činjenicom Biskupija je poduzela restauraciju i adaptaciju crkve sv. Frana, ne u kultni, već u prostor posvećen kulturi. U njoj će biti smještena, po suvremenim pravilima bibliotekonomije, biskupijska knjižnica koja ima više od 40.000 naslova, a danas nema adekvatan smještaj niti tretman. Pitanje crkve sv. Pavla je druga priča. Kotor je posebno povezan s ovom crkvom preko svetačkog lika Blažene Ozane.

Ona je prva žena s prostora bivše Jugoslavije koja je 1927. godine proglašena blaženom, a koju je kotorska gradska komuna 1665. godine na 100. godišnjicu njezine smrti proglasila suzaštitnicom grada. Prigodom obnove crkve pronađena je i njezina isposnička ćelija. Kotor je tijekom povijesti dao toliko značajnih imena na svim poljima kulture i pomorske privrede, ali tko danas pamti ta imena? Historiografija, prašnjavi arhivi i poneki grobni natpis, jer sjećanja se gube, to je poznato, već u drugoj ili trećoj generaciji, a Blažena Ozana i dalje živi. Svaki je Kotoranin za nju barem čuo. Poznata je i izvan granica Crne Gore. U Podgorici, a ne u Kotoru, jedna ulica nosi njezino ime. Crkva je započela i proces za njezinu kanonizaciju. Sljedeće godine slavit će se 450 godina od njezine smrti. Stare je antifone (pjesma) zazivaju riječima: Ti Ozano, slavo Crne Gore, radosti Kotora… (Tu Hosanna, gloria Montis Nigri, laetitia Ascrivii…). I sada budimo realni i iskreni – tko je ovdje koga trebao pozivati? Odgovor potražimo na latinskom natpisu koji je ugrađen u pročelje starije crkve 1263. godine na kojem leoninskim heksametrima, uz ritam i rimovanje, između ostalog stoji i ovaj poziv:

PRO QVIBVS EXORES QVISQVIS

VENIS HVC VT ADORES

QVOD CELOS OPERE TALI

MEREANTUR HABERE

(KADA OVAMO DOĐEŠ

POKLONITI SE I MOLITI

SPOMENI IH SE DA

DJELOM OVIM

RAJ MOGNU ZADOBITI)

To je želja utemeljivača i graditelja crkve sv. Pavla. Ne samo želja, već molitva i opomena. Stoga smatram da crkva, danas ili sutra, mora biti ponovno u svojoj izvornoj namjeni. Blažena Ozana mora biti vraćena iz crkve sv. Marije u crkvu sv. Pavla, i sve ono što toj crkvi pripada a ostalo je sačuvano. Njezin povratak mora biti u svečanoj procesiji, ne više pod okriljem noći kao što je iz nje bila nasilno deložirana. Novac koji je Općina uložila u obnovu ove crkve mogao bi biti nadoknađen prigodom restitucije mnogobrojnih materijalnih dobara nacionaliziranih nakon Drugoga svjetskog rata. Do te restitucije, na neki način, mora doći prije ili kasnije. Podsjećanja radi, samo je Katoličkoj crkvi u gradu Kotoru nakon 1945. godine oduzeto 15 kuća.

U agrarnoj reformi od 1945. do 1947. kotorskim gradskim crkvama i nadarbinama uzeto je četiri tisuće i petsto sedamdeset hektara zemljišta. U cijeloj Biskupiji oduzeto je 46 kuća, a o zemljištu da i ne govorimo. Mora postojati samo dobra volja, razumijevanje povijesti i poštovanje svetosti. Na tu dobru volju bit će pozvani i Crkva i Država. Natpis nad ulazom u crkvu sv. Pavla stalno će podsjećati nas i generacije iza nas na tu kršćansku i ljudsku dužnost. Osamdeset novih plastičnih stolaca koji su danas postavljeni u crkvi, vidjeli smo, ne rješava nikakvu vitalnu kulturnu potrebu grada. Da je bilo vizije, uloženih milijun eura u Centar za kulturu, odnosno kazalište, bio bi veliki doprinos u rješavanju takvih potreba. Međutim, vraćanje crkve u njezinu izvornu namjenu predstavljalo bi događaj od iznimnoga duhovnog, ekumenskog i civilizacijskog značaja. Imalo bi to odjeka i daleko izvan granica Crne Gore, kao jak doprinos njezinim europskim integracijama.

Natpis na crkvi svetoga Pavla u Kotoru

Ovaj je natpis prvi objavio Urban Raffaelli u Zadru 1846. godine. Don Niko Luković preuzima ga 1965., ali u prijepisu čini ili preuzima Urbanove pogreške. Stavlja diftonge kojih u natpisu nema. Luković umjeto TRICENO piše TRIGENO, umjesto MILLE piše MILE, umjesto QVA FVIT Luković piše QVI FUIT. Ne primjećuje da klesar pogrešno piše slovo N na dva mjesta, zamjenjujući ga slovom D: ROMADUS i GEDTISQVE. Dobro razrješuje abrevijature. Ovaj isti natpis objavio je i prof. dr. Stjepan Krasić 2001. godine. On ne stavlja diftonge. Također piše TRIGENO umjesto TRICENO. Umjesto QVA Krasić stavlja QVO, čita REGUM umjesto REGNUM, te umjesto DOCTORI SAVLO MVTATO NOMINE PAVLO piše DOCTORI PAVLO MVTATO NOMINE SAVLO. Ni on ne uočava pogrešku klesara, preuzima prijevod don Nika Lukovića. Obojica u donošenju natpisa izostavljaju simboličku invokaciju u znaku križa. Ne ulazeći u opširniju elaboraciju natpisa i njegovih epigrafskih karakteristika, zadržavamo se samo na njegovoj površnoj opservaciji, jer više od toga prelazi interes Vaših pitanja, a vjerujem i očekivanja čitatelja. Natpis prvi put objavljujemo tehnički precrtanog, što omogućuje najbolje čitanje teksta. Zahvalnost za crtež dugujemo slikarici grafičarki Marini Knežević i donosimo ga u našem prijevodu.